Smirivanje nije ni na vidiku

Hrvatska i Slovenije u nikad gorim odnosima: Što nas čeka u sporu sa susjedima?

Denis Romac

Foto: D. ROMAC

Foto: D. ROMAC

Prije desetak godina Hrvatska je odbijala slovenske pritiske pozivajući se na međunarodno pravo, a danas Slovenija diskreditira Hrvatsku kao zemlju koja ne priznaje odluke međunarodnih sudova



RIJEKA Kada je premijer Andrej Plenković prekjučer naglašavao da Sud Europske unije u Luksemburgu nije nadležan u hrvatsko-slovenskom arbitražnom sporu, dodao je i kako su Hrvatska i Slovenija dvije prijateljske zemlje, koje nikad u povijesti nisu imale nikakvih problema. »Preostala otvorena pitanja proistječu iz raspada bivše Jugoslavije, a mogu se riješiti dogovorom«, podvukao je hrvatski premijer.


Nevažni susreti


Hrvatska i Slovenija trebale bi biti prijateljske zemlje i najbliže saveznice, s obzirom na to da ne dijele samo članstvo u Europskoj uniji i NATO savezu, nego i zajedničku granicu, povijest, kulturu, pa i zajednički put u samostalnost prije skoro tri desetljeća. Ali Plenković je ipak samo djelomično u pravu. Danas se može govoriti o prijateljstvu dviju susjednih zemalja, ali isključivo ako pritom mislimo na prijateljske odnose dvaju vrlo bliskih i povezanih naroda, odlične gospodarske odnose, kulturne veze i slično. Međutim, kada je riječ o političkim odnosima Zagreba i Ljubljane, ti odnosi, na žalost, nikad nisu bili gori.


Hrvatsko-slovenski odnosi od proglašenja samostalnosti do danas prolazili su kroz mnoge faze, često turbulentne i krizne, ali nikad u prošlosti politički odnosi dviju »susjednih i prijateljskih« država nisu bili praktično zamrznuti, kao što je to danas slučaj. Ako izuzmemo redovite susrete i dijalog između hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i slovenskog predsjednika Boruta Pahora, politički dijalog između Zagreba i Ljubljane danas ne postoji. Grabar Kitarović i Pahor, istina je, susreću se vrlo često, a ti susreti, sudeći prema medijskim izvještajima, vrlo su srdačni i prijateljski, no hrvatska predsjednica i slovenski predsjednik imaju skromne ovlasti u svojim zemljama i slab utjecaj na politike svojih vlada i zato njihovi susreti imaju samo simboličan značaj.




Iako se redovito susreću na sastancima Europskog vijeća, premijeri Hrvatske i Slovenije, Plenković i Marjan Šarec, nisu se službeno susreli od dolaska slovenskog premijera na dužnost u ljeto prošle godine. Šarec je u predizbornoj kampanji najavljivao da će kao premijer najprije otići u Zagreb, iskazujući pritom spremnost na rješavanje otvorenih pitanja dijalogom, a čak je spominjao i uklanjanje sramotne žilet-žice na granici između dviju zemalja. Međutim, nakon preuzimanja dužnosti Šarec je okrenuo ploču u potpunosti nastavljajući pogrešnu politiku bivšeg slovenskog šefa diplomacije Karla Erjavca i bivšeg premijera Mire Cerara, koji u novoj vladi drži resor vanjskih poslova, što je glavni osigurač kontinuiteta slovenske vanjske politike. Jer ne zaboravimo: upravo su Erjavec i slovenska vrhuška naručenim lobiranjem kompromitirali arbitražu, a prema nedavnim otkrićima na slovenskoj strani, Erjavec je bio obaviješten o nedopuštenim razgovorima slovenske agentice i arbitra, iako je cijelo vrijeme tvrdio da on s tim nema ništa. Da je o tome bio na vrijeme obaviješten arbitražni sud, pitanje je bi li arbitražni postupak uopće bio nastavljen, jer ovo otkriće ne kompromitira samo arbitra i agenticu, nego i cijeli slovenski politički vrh.


Vladavina prava


Na hrvatskoj su strani pak u potpunosti zanemarili činjenicu da hrvatskim povlačenjem iz arbitraže arbitražni sud nije prestao djelovati, niti je Hrvatska bila ovlaštena prekinuti postupak sa Slovenijom. Unatoč hrvatskom povlačenju, arbitražni je sud nastavio rad, i to temeljem arbitražnog sporazuma i ovlasti što ih je dobio od stranaka u sporu, Slovenije i Hrvatske.


Slovenska je politika u takvoj situaciji radikalizacijom vlastitih pozicija prikrivala vlastite pogreške. Ljubljana uporno odbija politički dijalog sa Zagrebom, a jedini razgovori između vlada u Zagrebu i Ljubljani u ovom se trenutku odvijaju posredno, a u ulozi posrednika pojavljuju se europski sudovi, Sud Europske unije u Luksemburgu i Europski sud za ljudska prava u Luksemburgu. Dok hrvatski premijer poručuje Ljubljani da se otvorena pitanja mogu riješiti »dogovorom«, iz Ljubljane poručuju da se može razgovarati jedino o implementaciji arbitražne odluke, s obzirom na to da je arbitražni sud odlukom koja je konačna problem napokon riješio i sad dvjema stranama jedino preostaje tu odluku implementirati.


Dok je prije desetak godina Hrvatska odbijala pritiske i ucjene slovenske strane, pozivajući se na međunarodno pravo, danas se situacija potpuno promijenila. Slovenija je danas ta koja se poziva na međunarodno pravo, diskreditirajući Hrvatsku kao zemlju koja ne priznaje odluke međunarodnih sudova i ne poštuje vladavinu prava, gurajući je u društvo višegradskih država, i to dok se Hrvatska priprema za svoje prvo EU predsjedanje, kada će sve oči biti uprte u Hrvatsku. Slovenija je, nimalo slučajno, kao jedan od glavnih prioriteta svog predsjedanja Europskom unijom – a slovensko predsjedanje je na redu 2021. godine, nakon Hrvatske – izabrala upravo vladavinu prava, što znači da je Ljubljana i svoje predsjedanje EU-om spremna iskoristiti kako bi ukazivala na problem hrvatskog odbijanja implementacije arbitraže.


Zemlje u obavještajnom ratu


Osim u međunarodne sudove, Slovenija se, kao i prije desetak godina, uzda i u moć blokade, pa je tako Ljubljana blokirala hrvatsko pristupanje Schengenu i OECD-u, kao što će, kad za to dođe vrijeme, blokirati i hrvatski ulazak u Eurozonu. Između dviju zemalja bjesni obavještajni rat. Šarec je u Ljubljani na čelo komisije za implementaciju arbitražne odluke postavio svog savjetnika za nacionalnu sigurnost i bivšeg obavještajca Damira Črnčeca, koji je vjerojatno odgovoran za nedavnu programiranu aferu s »otkrićem« da je hrvatska SOA prisluškivala slovenskog arbitra i agenticu, i to bez ijednog konkretnog dokaza za takvu optužbu.