Foto PIXSELL
Pravi i jedini pobjednik u cijeloj mučnoj priči o Agrokoru, slomu vladajuće koalicije i sramotnoj Plenkovićevoj »pobjedi«, je – Most
Malo je suludijih dana u političkoj povijesti Hrvata bilo od nekoliko posljednjih, koji su svoj klimaks – u trenutku pisanja ovog teksta, doživjeli u glasanju o povjerenju ministru financija i rezultatu 75:75. Tim remijem obranjen je ministar Marić, ali su ostavljeni mogućima i svi daljnji scenariji vezani za sudbinu Vlade, parlamentarne većine (koje većine?) i prilično izvjesnih izvanrednih izbora.
No, jedna stvar je kalendarski potpuno sigurna – za dva tjedna Hrvatska izlazi na prvi krug lokalnih izbora, za ishod kojih će zbivanja oko pokušaja opoziva Marića imati, sasvim je izvjesno, masovnog utjecaja.
Samoubojstvo iz zasjede
HDZ-u sasvim sigurno brojke zbog obrane ministra do grla umočenog u Agrokor neće rasti. Pogotovo zbog činjenice da im je presudni glas dao oporbenjak koji je pod kaznenim progonom zbog navodnog izvlačenja novca iz državne blagajne lažiranim putnim nalozima.
Oko politike u Hrvatskoj se ispreda toliko gluposti, spinova i laži da nije jednostavno uprijeti prstom i reći – e ovo je najveća alternativna činjenica koju smo ikad čuli.
Ipak, besramno bajanje o cijeni izbora i nužnosti političke stabilnosti »u ovakvim vremenima« čvrsti je favorit za tu laskavu titulu.
Prvo, organiziranjem izbora se ne uzme novac (stotinjak milijuna kuna) i spali, ili izveze iz države. Njime se plate usluge ljudi koji provode izbore i trošak materijala, pa najveći dio novca ostaje u sustavu. Pritom, ako demokraciju kanimo zamijeniti nekim financijski manje zahtjevnim društvenim uređenjem, onda to ima i svoje ime i bilo bi ga pristojno koristiti.
Šampion u priči o »stabilnosti« je pak šef IDS-a Boris Miletić, koji se boji da bi »politička nestabilnost« ugrozila turističku sezonu. Nije lako, doista, naići na izjavu koja više podcjenjuje javnost od ove. Pobogu, lani je pala Vlada, izvanredni izbori su bili u rujnu – a turistička sezona je bila najuspješnija od osamostaljivanja Hrvatske. Lani! Pa još smo se do pred neki dan, pod tehničkom Vladom, »sudarali« na ulicama s oduševljenim strancima, a Miletić nas pokušava uvjeriti da ćemo propasti budemo li opet morali na izbore.
Pritom je lanjska godina politički najnestabilnija ikad, a gospodarski najuspješnija u desetljeću.
Pa zar vas, sve »stabilizatore« skupa, nije bar malo sram?
HDZ će, unatoč izvjesnom proglašenju pobjede (što je ritual koji ponavljaju gotovo svi koji sudjeluju na lokalnim izborima), za dva i četiri (drugi krug) tjedna vidati rane, a pozicija njihovim kandidatima je maksimalno zakomplicirana manevrima Šeksa i Plenkovića.
I dok je nekako logički još objašnjivo, mada ne baš i obranjivo, zašto se HDZ upustio u obranu Marića pod svaku cijenu, potez HNS-a i IDS-a s potpisima za smjenu Bože Petrova pravo je »samoubojstvo iz zasjede«.
Zaludu zaklinjanja na antifašističku tradiciju, zaludu priča o 27 oporbenih godina stranke, zaludu naknadna interpelacija Vlade – IDS i HNS (dio zastupnika) su potpisali papir koji je kasnije okolo nosao Gordan Jandroković.
Obzirom da je do izbora dva tjedna, radi se o političkoj i PR katastrofi epskih razmjera, o mrlji koja se teško da isprati i o činjenici koja će ozbiljno uzdrmati izglede prije svega HNS-ovih kandidata.
Ukoliko se doista ne kani na bilo koji način poduprijeti HDZ (a potpora se može dati i neulaskom u Vladu, naravno), onda je pogreška s potpisima koji su HDZ-u dali manevarski prostor za pritisak na Petrova takvih razmjera da zahtijeva raspravu o odgovornosti vrha stranke.
A taj vrh, pritom, i dalje priča o »stabilnosti« i »trošku izbora«, odnosno, vrti i dalje priču koja ide u prilog teoriji o ovakvom ili onakvom dogovoru s HDZ-om. A HNS koji se nađe u bilo kakvom konekstu dogovora s HDZ-om – a pogotovo s ovakvom uzurpatorskom klikom kakva je trenutno na vlasti u toj stranci – jednostavno prestaje postojati kao bitan faktor.
Katran na Trgu žrtava fašizma
Svoj naramak posrtanja posljednjih dana odradio je i SDP; uglavnom ne doduše javno, ali kuloarski se stječe dojam da se dobar dio njihovih glavnih ljudi izbora – boji. Ovdje je suvišno bilo kakvo dodatno ekspliciranje, oni koji se iz oporbe pribojavaju izvanrednih izbora su ljudi koji su terminalno pogriješili zanimanje i bilo bi mnogo bolje da se odluče za neku manje stresnu i zahtjevnu djelatnost.
Pravi i jedini pobjednik u cijeloj mučnoj priči o Agrokoru, slomu vladajuće koalicije i sramotnoj Plenkovićevoj »pobjedi« na saborskom izjašnjavanju, je tako – Most.
Stranka koja je prije ovih zbivanja kao sveti cilj isticala obranu svojih utvrda na obali (prije svega Metković i Omiš) tako u lokalne izbore, ali i općenito u političku budućnost, ide znatno osnažena. Petrov i družina su se ovdje ponašali politički potpuno logično – Marić je za Vladu, pa tako i za njihovu koaliciju jednostavno postao neizdrživi teret (»politički oštećen ministar«, kako je to za naš list ocijenio prošlog tjedna bivši premijer Milanović). Iracionalna obrana Marića, kakvu je krenuo, revno poput policijsko-vojne akcije provoditi Andrej Plenković dovela je do sloma koalicije i potpunog kraha bilo kakve vjerodostojnosti HDZ-ove politike.
Jasno da Most nije htio »zapaliti cigaretu« i podijeliti račun s Plenkovićem koji se prema Agrokoru i Todoriću očito ponaša kao da mu za vratom visi nekoliko kilograma regresivnih mjenica.
Bez obzira na način izbora, politički predstavnici nacionalnih manjina morali bi biti punopravni saborski zastupnici. Dakle, da glasaju na osnovu vlastitih političkih uvjerenja i u interesu onih koji su ih izabrali.
Ta teza se kod nas izvitoperila, pa manjinski zastupnici često, a ponekad i histerično, kao u vrijeme kad ih Milanović nije htio pripustiti u Vladu, inzistiraju da budu u strukturi i pri vlasti. Ne postoji, naravno, nikakav suštinski razlog zašto bi manjinski zastupnici morali biti isključivo dio vladajuće većine. Ako su jednakopravni sa svim ostalima, a morali bi biti, onda im ne bi smjelo biti strano ni čučati u oporbi.
No, eto, dečki i cure vole biti pri većini i ako nas pritom ne maltretiraju pričama o svojoj principijelnosti – jer je u takvoj situaciji nema – onda je to sve skupa još nekako i podnošljivo.
Što se, međutim, dogodilo u četvrtak – zastupnici manjina stali su uz – manjinu. Jer, bez njihovih glasova, za ministra Marića bi bilo 67 zastupnika, a protiv 75. I gdje je tu sad pristajanje uz većinu?
Jedini logičan odgovor je na polici trgovine. K+ manjinski zastupnici po posebnom popustu za kupce sa stranačkom iskaznicom Stožerne stranke.
A to je već ozbiljan udarac i na interese manjina koje zastupaju i na buduću održivost ovakvog načina biranja manjinskih zastupnika.
Što je mnogo veća i ozbiljnija šteta od političke sudbine nekoliko zastupnika, jednog osporenog ministra i jednog destruktivnog premijera.
Ishod svega je da je Most sada oporba na državnoj razini, ali i da će se bez Mosta teško slagati vlast u dosadašnjim vječitim tvrđavama HDZ-a.
Još konkretnije, obranom Marića i Todorića, Plenković je HDZ-u gotovo sigurno izgubio – Dalmaciju. Čak i ako HDZ-ovi kandidati za župane pobijede u četiri južne županije, skupštinske većine će se vrlo teško moći složiti ili bez velike koalicije sa SDP-om, ili bez koaliranja s Mostom. U ovom trenutku i jedno i drugo izgleda potpuno neizvedivo – što znači da će rezultat Plenkovićeve »pobjede« oko Marića, između ostalog, biti i kronična nestabilnost vlasti u krajevima Hrvatske u kojima je HDZ dosad praktički imao monopol. I to u najboljem slučaju za HDZ!
A, kad smo već kod toga, gubitak dalmatinskih izbornih jedinica na nacionalnoj razini za Plenkovićevu stranku je potpuno siguran put u poraz.
Stoga je više nego očito da su potezi koje je premijer vukao ovih dana pukom političkom logikom jednostavno neobranjivi i da će Most već za dva tjedna pokazati koliko su ga Karamarko i (još više) Plenković napravili ključnim i trajnim političkim faktorom.
U tom smislu, onaj oštar miris koji se zasad tek iz daljine naslućuje oko zagrebačkog Trga žrtava fašizma (gdje se nalazi središnjica HDZ-a), vjerojatno je miris katrana. Kad se domina počnu rušiti, za dva tjedna ili dvije godine, svejedno, dovoz perja bit će tek rutinski posao.
