Treći maj u borbi za opstanak

Godinama nam serviraju glupost da brodogradnja propada zbog previsoke cijene rada. Istina je drugačija

Edi Prodan

snimio Roni Brmalj

snimio Roni Brmalj

Nema nam spasa ne prihvatimo li činjenicu da ovakvi, s ovakvim proizvodnim programom možemo samo – propasti. Pogledajmo se u oči i odlučimo tko ide, a tko ostaje. Oni koji ostanu, morat će uložiti silni trud i sate rada, pa i ne pod materijalno dobrim uvjetima, da se pokrene novi ciklus »3. maja«, da ga se opet krene vraćati na gospodarsku kartu Hrvatske i svijeta.



Nažalost, za »3. maj« nema spasa! Ne vjerujem i ne želim vjerovati u ovu tvrdnju što sam je nedavno čuo od jednog poznanika. Međutim, ili opet nažalost, on odlično poznaje stanje u hrvatskoj i svjetskoj brodogradnji, na međunarodnom pomorskom tržištu. Ono što je izrekao nije proizvoljna tvrdnja. Unatoč svemu teško je u to povjerovati, ne usuđujem se ni pomišljati na posljedice i potrese što bi ih izazvalo gašenje jednog od naših vodećih brodogradilišta. Bila bi to katastrofa za Rijeku, za Primorsko-goransku županiju, pa i puno šire. Teško je povjerovati da je moguće ugasiti brodogradilište sa stoljetnom tradicijom, nakon više stotina izgrađenih brodova raznih namjena i za razne naručitelje iz mnogih zemalja.


Ne, nije riječ o tekstu koji je ovih dana izašao iz tiska, o analizi iniciranoj još jednim krikom za spas najznačajnijeg hrvatskog brodogradilišta koji je glasno zaparao riječko nebo u 12.05 sati 5. studenog 2018. godine. Ne, riječ je o tekstu koji je u Novom listu objavljen 9. studenog ali – 2009. godine! Prije skoro jednog desetljeća! Autor mu je bio Branko Šuljić, u svakom slučaju jedan od najvećih hrvatskih novinarskih autoriteta kad je u pitanju tematika privrede povezane s morem.


Klasična mimikrija


A tog tužnog ovotjednog ponedjeljka isticalo se mnogo upozoravajućih misli, sadržajem identičnih onima koje je kolega Šuljić, s ciljem upozorenja čelnih ljudi hrvatske brodogradnje ali i politike, uputio još krajem prošlog desetljeća. Kako se to tako pogubno vidi danas – uzalud! Pogleda li se unazad te shvati li se da je prije stotinu godina današnji »3. maj« imao tisuću zaposlenih više nego danas, može se jedino prihvatiti razmišljanje sve većeg broja Riječana da je kukavički čin putem kojeg hrvatske političke vrhuške ustrajno uništavaju riječku brodogradnju pred konačnim ciljem: »3. maj« se polako, sam od sebe, gasi!




Da, kad ne bismo prema iskrenosti tvrdnji političara kako bez »3. maja« nema ni Rijeke imali rezervu veličine Učke, mogli bismo im i povjerovati. No, nećemo! Jer čini se ipak bliže istini da je riječ o klasičnoj političkoj mimikriji u kojoj su uvijek za neko zlo krivi – oni drugi. Igri plodnoj jedino po političku vrhušku, onoj zbog koje uvijek na kraju stradavaju – oni treći. Oni koji ni za što nisu krivi, oni koji kao svaki pravi i odani radnici čine samo ono što im organiziraju njihovi nadređeni, njihovi šefovi.


Da, i danas se, pa i putem ne manje jalovih medija, puštaju dozirane priče kako će »3. maj« otkupiti ovaj ili onaj. Možda bi to taj i učinio da je upravljačka i politička vrhuška izašla pred radnike, još tamo sredinom prošlog desetljeća te jasno, hrabro i glasno rekla radnicima: ovako više ne ide! Nema nam spasa ne prihvatimo li činjenicu da ovakvi, s ovakvim proizvodnim programom možemo samo – propasti. Pogledajmo se u oči i odlučimo tko ide, a tko ostaje. Oni koji ostanu, morat će uložiti silni trud i sate rada, pa i ne pod materijalno dobrim uvjetima, da se pokrene novi ciklus »3. maja«, da ga se opet krene vraćati na gospodarsku kartu Hrvatske i svijeta.


Kupovali mir


Ali ne, kukavičke vlade su radije zavlačile ruku u proračun i vadile peneze i šolde kad je trebalo poravnati negativne bilance kako bi se isplatile plaće i sačuvao socijalni mir. Svakako, a političkoj sceni i jedino važno, i glasovi radnika na nekim od brojnih izbora. Danas Vlada sve teže i bezvoljnije zavlači ruku u proračun, sve su glasniji u protivljenju pružanja takve pomoći riječkoj brodogradnji jer je socijalni bunt sve manje opasan! Sve je manje radnika, sve su stariji i nemoćniji. Cilj je naprosto pred ostvarenjem: zadnji dio poteza od Mlake do Kantride uskoro bi mogao uroniti u potpunu tišinu.


Kad stane »3. maj«, na tom nekadašnjem rasadniku brojnih tvrtki i desetaka tisuća radnih mjesta ostat će po prilici samo jedan jedini postotak od nekadašnjeg broja radnika! Bolje rečeno, zaposlenost će se na tom prostoru koji je hranio i izgrađivao Rijeku smanjiti za – 99 posto.Je li trebalo tako? Naravno da nije, pa i sada bi netko okretan, sposoban, vrijedan i odgovoran te nadasve moralan, netko koga bi se uistinu moglo nazvati menadžerom, mogao reći – fali građevinara, pa osnujmo i tu djelatnost, majstora koji znaju graditi itekako imamo – ne ide brod, ali idu hoteli. Poljoprivreda nam je deficitarna, komatozna – bavimo se i time, pa uzgajao je već »3. maj« ribu! Što god, samo da se znanje, vještina i marljivost radnika »3. maja« realiziraju, da dobiju zaslužene plaće koje su plod profitabilnog rada, a ne zamagljivanja realnosti putem prestrašenog zavlačenja ruke vladajućih u proračunska sredstva.

K tome, prestanimo vrištati kao u Rijeci ništa ne valja, prestanimo zbrajati što je zbog defetizma i neznanja, nerijetko i zbog političkih borbi koje su se vodile mišlju kako će se uništavanjem radnih mjesta urušiti politička garnitura koja Rijekom nepromijenjenog političkog predznaka vlada od početaka demokracije. Ne, to naprosto nije istina, to je opravdanje pred obespravljenim radnicima koji su ostali bez radnih mjesta. Uostalom, oni sposobni, oni koji ne nazivaju sami sebe menadžerima, ali ih upravo takvima doživljavaju njihovi zadovoljni zaposlenici, u sjeni i tišini stvaraju jednu novu, drugačiju i moderniju, poslovno uspješnu Rijeku.


Otišli u Rumunjsku


U prošlom smo broju tako pisali o delegaciji brodograditelja, najrazličitijeg poslovnog predznaka, ali zdravoj, racionalno organiziranoj i potentnoj, koja je posjetila Norvešku. Na naše tvrdnje da nitko u Norveškoj, jednoj od snažnijih brodograđevnih sila, nije zainteresiran za riječku brodogradnju, dobili smo ispravak krivog navoda: interes je postojao sve do prije nekoliko godina! No kad se vidjelo da s hrvatske strane nema iskrene namjere već da se iznurivanjem radnika zapravo želi uništiti brodogradilište, tada zainteresirani Vard, koji danas u Hrvatskoj posluje kao brodoprojektna tvrtka Vard Design Liburna, na žalost odustaje od »3. maja« i odlazi u Rumunjsku gdje kupuje dva brodogradilišta – u Braili i Tulcei – koja danas vrlo uspješno posluju!



Opet se spominje, kao neki »jocker zovi« za posebno krizne momente, Fincantieri. Da ne bi – pa i Vard je dio tog mega koncerna s dvadesetak tisuća zaposlenih, kao da njima nije jasno kakva se trulež skuplja u upravljačkim kancelarijama »3. maja«. Nisu ludi ti bossovi dozvoliti dolazak ozbiljnih kompanija – pa oni bi u tom slučaju, nikako ne radnici, ostali bez radnih mjesta. Što je slika o hrvatskoj brodogradnji, o »3. maju« gora, to je po njih bolje.


Da, Fincantieri treba većinu radnika, plavih trliša, ali skoro nikog od foteljaša u odijelima i njemačkim limuzinama. Tko je onda lud dozvoliti da opstane nekih 700 -800 varilaca, cjevara, pitura, naprosto proizvodnih radnika, a da odleti vrhuška?! O ne, reći ćemo im da su naši radnici skupi pa će se oni lijepo pokupiti. U Norvešku gdje u pet Vardovih brodogradilišta radi 832 radnika.


Malo? Da, ali su sjajno organizirani, produktivni, proizvode baš ono što tržište traži, ne stvaraju unaprijed predviđeni gubitak, a njihovi su radnici – jako dobro plaćeni. Što bi se prema definicijama naših kvazi menadžera reklo – skupa su radna snaga! Zbog koje se mi ne možemo razvijati.



Primjerice brodogradilište u Braili je osnovano 1940. godine i danas ima 1.930 radnika, dok je ono u Tulcei skoro dvostruko veće – u njemu plaće uredno dobiva 3.620 zaposlenih. K tome, Vard ima i pet brodogradilišta u Norveškoj te pored onih navedenih u Rumunjskoj, još po jedno u Brazilu te Vijetnamu. Da dobro ste pročitali – pet u Norveškoj gdje je cijena rada jedna od najviših na svijetu. A nama se, radnicima »3. maja« neprestano servira ponižavajuća, glupa tvrdnja kako naša brodogradnja propada, jer imamo previsoku cijenu rada. Pa kako to, za Boga miloga, da su Japan, Švicarska ili Njemačka tako uspješni i izvozno orijentirani kad imaju tako dobro plaćene radnike?! Nisu naši radnici skupi, ali će ih skupo stajati jalove, neinventivne i nadasve nesposobne menadžerske strukture koje se poput zaraznih bolesti sele i šire iz jedne u drugu tvrtku.


Ima tko zna


Vratimo li se našoj tvrdnji kako u Rijeci i njezinoj okolici ima golemi broj novih tvrtki što zapošljavaju nemali broj radnika, potvrdu ćemo dobiti u statistikama koje pedantno obrađuje HGK ŽK Rijeka. Pa tako od njih dobivamo traženi podatak kako je u sektoru »Inženjerstvo i s njim povezano tehničko savjetovanje« lani bilo zaposleno ukupno 1.956 radnika. Mnogo, mada još je zanimljiviji podatak da je takvih tvrtki u Primorsko-goranskoj županiji čak 450. Baš kao i to da im je ukupni prihod bio skoro milijardu kuna – točnije 954,5 milijuna od čega je na kraju dobit iznosila – 90,86 milijuna kuna.


Izdvojimo li iz tog golemog broja 30 najuspješnijih, s ukupno 826 zaposlenih, njihov je promet iznosio 590 milijuna kuna od kojih je, kad se sve platilo, ostalo 55 milijuna dobiti. Zanimljivo, zar ne.


Unutar tih 30 tvrtki izdvojili smo one koje se bave poslom što u najširem smislu svrstavamo u brodogradnju. I tu su podaci zanimljivi, i dakako užasavajući po bulumentu nesposobnjakovića koja se ljigavo provlačila po većini, i ovdje – čast izuzecima, čelnih pozicija »3. maja«. Njih je 11 – Navis Consult, IHC Engineering Croatia, TSI, INMEL, Brodoplan, Rad-Com, VERTEX B. S., Proplan, Mardesign, Vard Design Liburna te Kvarnercard – s 420 zaposlenih. Osim po jedne iz Kostrene i Opatije, sve su iz Rijeke, a promet im je lani bio oko 260 milijuna kuna, odnosno oko 620 tisuća kuna po radniku.


U sjeni


Uzmemo li da je hrvatska prosječna brutto plaća desetak tisuća kuna, znači da je svaki od njih tim tvrtkama ostavio skoro pola milijuna za raspoređivanje na ostale troškove, investicije, modernizaciju poslovanja i – novo zapošljavanje. Čak da su ti radnici i dvostruko bolje plaćeni od višeg hrvatskog prosjeka, u proračunu tih tvrtki svaki bi na raspolaganju ostavljao 50-ak tisuća eura! Uostalom sve su te tvrtke iskazale dobit na kraju godine, a ona je iznosila od 586 tisuća kuna pa sve do 5,66 milijuna kuna. A te se i takve tvrtke drže u sjeni, a i mediji ih uglavnom ne prepoznaju, zbog toga što njihova uspješnost tako bolno prokazuje nesposobnost onih drugih, menadžera koji tvrtkama na čijem su čelu umjesto posla priskrbljuju – propast.


Pa nama vrli menadžeri i jednako takvi političari tvrde kako kod nas nema stranih investicija i razvoja jer nam je – radna snaga skupa. O ne, kod nas je jedino jako skupa menadžerska nesposobnost! Na kraju, ona će nas uistinu – skupo stajati. Radnici »3. maja« to itekako dobro osjećaju, sve tamo od kolovoza kad su im bankomati umjesto tražene svote – isplazili jezik.