Ponos i sreća

Dojmovi ljudi koji su stvarali Muzej Apoksiomena: ‘Osjećao sam se kao da stojim pred Mona Lisom’

Nela Valerjev Ogurlić

Foto D. Škomrlj

Foto D. Škomrlj



Imao sam više sreće nego pameti što sam dobio priliku oblikovati vizualni identitet Muzeja, jer sam skoro odustao od natječaja kad sam shvatio da se sastanak održava na Lošinju. Mrzim vožnju autobusom, a ne vozim, kaže 29-godišnji Luka Predragović koji je plavom bojom oživio oči Apoksiomena i na taj način stvorio zaštitni znak Muzeja.


– Kad sam vidio ovo čudo od zgrade koja lebdi razapeto među zidovima stare palače i poslušao predavanje ravnateljice Ingrid Stanković bio sam potpuno ponesen. Rekao sam, idem pokušati napraviti nešto baš onako kako bih ja to htio, pa kome se svidi – svidi. Kad me nazvala tajnica Hrvatskog dizajnerskog društva s viješću da sam pobijedio na natječaju, cijeli prostor odjeknuo je od vriska, priča Luka i pojašnjava kako je nastao rad »U četiri oka« u kojem anatomski detalji skulpture postaju nositelji vizualnog identitea Muzeja.



Tepih osmišljen za projekcijsku dvoranu Muzeja Apokiomena inspiriran je tapiserijama i zidnim ornamentima koji su se izvodili u foajeima kino dvorana ranog 20. stoljeća, kažu dizajneri Nora Turato i David Kewlen. Prikaz čine bujni motivi morskih trava i pšenice međusobno isprepleteni kako bi stvorili art-techno tapiseriju, koja ima dvojaku ulogu, atmosferičnu i akustičnu funkciju. Tapiserija simbolizira jedinstvenu priču o pronalasku skulpture te njezinu vizualnu prošlost. Svaki dio tapiserije, pojašnjavaju autori, digitalno je nacrtan. Stvoren je unikatan crtež bez repeticije motiva da bi ga potom vješti zanatlije iz Regeneracije Zabok ručno izveli u tepihu. Na tepihu se nalazi četrnaest različitih nijansi, raspona i gradacija boja, s raznolikim visinama tkanja koje stvaraju živopisnu trodimenzionalnu površinu.




– Štreberski sam istražio sve što je o Apoksiomenu bilo dostupno i shvatio da o njemu znamo malo egzaktnih činjenica. Gdje je stvoren, kad je nastao, tko ga je napravio, kome je putovao, kako je potonuo, sve su to samo nagađanja. Kad smo se prvi put našli jedan na jedan, osjećao sam se kao da stojim pred Mona Lisom i njezinim nedokučivim osmijehom. Iz kojeg god kuta da ga pogledate, kip ima drukčiji izraz lica i niste sigurni radi li se o pobjedniku ili o gubitniku na sportskom natjecanju.


Uhvatio sam se tog detalja, jer sam shvatio da bi nam oči koje skulpturi nedostaju dale jasniji odgovor. To sam povezao s ostalim nepoznanicama i došao do rješenja koje sam nazvao »U četiri oka« misleći da svakom posjetitelju treba prepustiti da u susretu s Apoksiomenom dokuči odgovore i izgradi vlastitu priču o statui, govori Luka koji je kreirao i prostornu signalizaciju Muzeja.



Ivan Dorotić i Maja Bosnić zajedno s riječkim dizajnerima Marinom Krstačićem Furićem i Anom Tomić i osmislili su medijsku sobu u kojoj je Apoksiomen predstavljen kao celebritiy. Dok crna soba antičku statuu predstavlja kroz znanstvenu faktografiju, žuta soba priča o slavi koju je Apoksiomen stekao od trenutka kada je izvađen iz podmorja.– Izvukli smo sve članke iz novina , sve slike s interneta i društvenih mreža u posljednjih sedamnaest godina da bismo stvorili prostor koji podsjeća na sobu opsjednutog obožavatelja koji je iz novina izrezivao slike i napise o Apoksiomenu da bi njima potpuno oblijepio svoju sobu. Bilo nam je vrlo zanimljiv način kako ga tretiraju mediji koji su Apoksioemna zaista pretvorili u »superstara«, kažu dizajneri. Medijska soba je i jedina kroz koju se ne prolazi nego se u nju ulazi. U središtu se nalazi stol s recentnim medijskim naslovima, a na zidovima ekrani sa snimkama s nadzornih kamera. Na njezinu stropu je otvor kroz koji se po prvi put ostvaruje vizualni kontakt sa skulpturom iz zanimljive perspektive: vidi joj stražnjicu.Posjetitelji su pozvani da i ubuduće snimaju Apoksiomena i slike objavljuju na društvenim mrežama, jer će se ova soba puniti i s daljnjim medijskim objavama.


Cijeli Muzej bazira se na priči o Apoksiomenu koja počiva na nizu zanimljivih fragmenata, ali ostaje nepotpuna sve do konačnog susreta sa skulpturom. Osim toga, statua je izlivena iz više dijelova, a pojedini su se odvojili i pri padu kipa u more. Zbog svega toga i ja sam skulpturu odlučio rascjepkati da bih svakom prostoru unutar Muzeja dodijelio simbol koji predstavlja neki fragment Apoksiomenova tijela s kojim se logički može povezati.


Tako je spolovilo postalo piktogram za muški wc, bradavica koja asocira na dojku za ženski, dok je wc za invalide dobio lijevu šaku na kojoj Apoksiomenu nedostaje mali prst, što je možda pomalo škakljivo ali nastalo je u dobroj namjeri. Želio sam pokazati da i taj kip neprocjenjive vrijednosti ima hendikep koji ne umanjuje njegovu savršenu ljepotu, priča Predragović.



Kad mi je kolega Idis Turato predložio da dizajniram sobu Apoksiomena na trenutak sam se dvoumila jer je projekt odjevenog prostora inicijalno nastao za uređenje izložbeno prodajnog prostora »Donassy otvoreni atelier«, a to je atelje moje majke, modne dizajnerice Branke Donassy. Nisam bila sigurna je li nešto toliko osobno u redu reinterpretirati na drugom mjestu, ali mislim da je Apoksiomen svojim značajem to zaslužio pa sam prihvatila ponudu, kaže arhitektica Vanja Ilić koja je sobu u kojoj je prezentirana antička statua odjenula u bijelu tekstilnu opnu koja potpuno prekriva njezine zidove. Na taj način cijeli je prostor dematerijaliziran, a sva pažnja je usmjerena na statuu.Prema riječima Vanje Ilić, radilo se o složenom zahvatu: – Dočekao nas je kompleksan zadatak, jer je prostor poligonalan i zahtjevan. Visina je velika, a tu je i krovni prozor do kojeg se dolazi jednim tuljcem vrlo složene geometrije, što je zahtijevalo nadogradnju, kako bismo razvili način sidrenja i šivanja. U suradnji s timom Studija Donassy bilo je potrebno izraditi komplicirane proračune da bi se napravio kroj, a za neke smo elemente radili makete i probe.

Cijeli prostor muzeja je jedno veliko umjetničko djelo. Osim likovne vrijednosti, ta statua jednostavno zrači, ističe Vanja Ilić.