Prof. dr. Alan Šustić

Dekan riječkog Fakulteta zdravstvenih studija: ‘Medicinske sestre trebaju preuzeti dio liječničkih ovlasti’

Barbara Čalušić

Foto Vedran Karuza

Foto Vedran Karuza

Liječnicima ćemo tako omogućiti bavljenje strukom, pacijentima bolju uslugu, a zdravstvu manje troškove. Naše sestre su specijalizirane kroz praktičan rad, ali nemaju formalnu specijalizaciju, ni formalnu edukaciju jer se programi za njihovu edukaciju teško otvaraju.



Kao glavni razlozi kroničnog nedostatka medicinskih sestara u hrvatskom zdravstvenom sustavu najčešće se navodi njihova potplaćenost u odnosu na druge zemlje i činjenica da kadrovski deficit gotovo svakodnevno nesmiljeno povećava njihov opseg posla. Rasprave o edukaciji sestrinskog kadra uglavnom ostaju u drugom planu, iako stručnjaci smatraju da bi visoko obrazovanje specijaliziranog neliječničkog medicinskog kadra zdravstvenom sustavu uštedjelo novac, a pacijentima poboljšalo uslugu i ukupne ishode njihovog liječenja.


Sa sveukupno 32 tisuće medicinskih sestara od čega ih čak 26 tisuće ima samo srednjoškolsko obrazovanje, Hrvatska se u ovom trenutku nalazi pri dnu europske ljestvice po obrazovanju sestrinskog kadra i na repu suvremenih trendova u zdravstvu.


Trogodišnji program


Skromnu zastupljenost medicinskih sestara s fakultetskim diplomama, dekan Fakulteta zdravstvenih studija u Rijeci prof. dr. Alan Šustić vidi kao jedan od glavnih problema obrazovanja medicinskih sestara, ali i zdravstvenog sustava u Hrvatskoj.




– Čak tri četvrtine sestara educirane su na srednjoškolskom nivou, koji je u našem slučaju petogodišnji program obrazovanja za medicinske sestre. Radi se o pokušaju rješavanja raskoraka između obrazovanja ovog kadra u Hrvatskoj i same direktive Europske unije u priznavanju kvalifikacija. Rješenje s petogodišnjom srednjom školom je specifično i nemaju ga zemlje Europske unije te od 2020. godine praktički neće biti zemlje u Uniji koja će imati medicinske sestre educirane na srednjoškolskom nivou, osim Hrvatske. To nam otvara pitanje brojnih daljnjih problema, no u ovom trenutku ne postoji jasan program kako se taj problem planira riješiti, upozorava Šustić.


Foto Vedran Karuza


Foto Vedran Karuza



Trogodišnji program obrazovanja medicinskih sestara, točnije prvostupnica sestrinstva, koji se danas provodi na sveučilištima u potpunosti je usklađen s EU direktivom dok je treća razina njihovog obrazovanja odnosno diplomski studij, u pravilu prepušten svakom visokom učilištu koji se njime bavi da ga, kako kaže Šustić, dizajnira uvažavajući potrebe društva i zajednice u budućnosti.



– Mi smo, primjerice, imali studij menadžmenata u sestrinstvu s idejom da razvijamo upravljanje u sestrinstvu, trenutno imamo diplomski program mentalnog zdravlja, a imamo ideju razvijati programe koji bi bili usmjereni u područje gerontologije i palijativne medicine. Međutim, naš sustav ne razlikuje u potpunosti ni sestre obrazovane na srednjoškolskom nivou i prvostupnice kad su ovlasti u pitanju, dok magistarske programe ne prepoznaje ni po ovlastima, ni po plaći. Naše sestre su specijalizirane kroz praktičan rad, ali nemaju formalnu specijalizaciju, ni formalnu edukaciju jer se programi za njihovu edukaciju teško otvaraju. Trenutno na Fakultetu zdravstvenih studija imamo studij za koji smatramo da je vrlo dobar, a radi se o kliničkoj nutriciji. Završetkom studija dobivate diplomu kliničkog nutricionista, ali te stručnjake bolnice najčešće ne prepoznaju, ni po plaći ni po ovlastima. Pritom jedan značajan dio kliničkih nutricionista obrazujemo za potrebe Slovenije dok je obrazovanje naših studenta u ovom slučaju prepušteno isključivo njihovoj volji, umjesto da ih sustav prepoznava i tako razvija njihove kompetencije za taj posao, kaže Šustić.


Primjer Finske


Hrvatska je 2012. godine prema podacima Eurostata imala 2,9 liječnika na tisuću stanovnika. No, već 2014. došli smo na broj od 3,1 liječnika da bi danas imali 3,2 doktora na tisuću stanovnika dok je prosjek 3,6 liječnika na tisuću stanovnika. Identičan broj liječnika na tisuću stanovnika ima i Finska koja se kontinuirano ubraja među tri najbolja svjetska zdravstvena sustava. Pritom, europski vrh čine Švedska, Norveška i Finska, dok im se u svjetskom vrhu pridružuju Novi Zeland i Kanada. Izuzev Norveške, sve navedene zemlje imaju manje liječnika od Hrvatske, kao i brojne druge zemlje koje imaju solidne zdravstvene sustav i u koje, uostalom, naši liječnici i odlaze raditi poput, primjerice, Velike Britanije, Irske, Slovenije i Belgije.


– Ovdje treba promatrati odnos između broja medicinskih sestara i liječnika sustavu i Hrvatska se i tu nalazi u donjoj trećini ljestvice. Sestra je u odnosu na broj doktora manje i trenutno na jednog doktora kod dolazi 1,8 medicinska sestra, navodi Šustić.


Da bi ilustrirao posljedice ovog negativnog trenda za sustav uzima primjer ishoda liječenja moždanog udara koji se uzima kao jedan od glavnih kriterija kvalitete zdravstvenog sustava budući da ovisi o nizu elemenata počevši od hitne medicinske pomoći do rehabilitacije nakon bolničkog liječenja.


– Češka ima 15 neurologa na 100 tisuća stanovnika i smrtnost od moždanog udara u ovoj se zemlji kreće oko deset posto. Norveška ih na isti broj stanovnika ima šest i ima smrtnost od moždanog udara pet posto. Dakle ima dva i pol puta manje neurologa i dvostruko manju smrtnost. Međutim, Norveška ima dvostruko više visoko obrazovanih medicinskih sestra i dvostruko manji mortalitet kad je moždani udar u pitanju, tumači Šustić.


Kvalitetnija distribucija


Razvijeni zdravstveni sustavi danas potiču obrazovanje neliječničkog zdravstvenog kadra. U praksi, riječ o »task shiftingu«, konceptu u kojem ovlasti koje su ranije imali liječnici preuzimaju druge profesije. Tako u svijetu postoje anesteziološki tehničari koji samostalno daju anesteziju pod nadzorom anesteziologa, klinički nutricionisti koji vode prehranu vezanu za sve bolesti probavnog sustava i tako zamjenjuju gastroenterologe, a educirane medicinske sestre danas pacijentima rade ultrazvuk čiji nalaz liječnik potom pregleda.



– U međuvremenu, liječnik koji vam kod nas određuje dioptriju u bolnici završio je šest godina medicine, potom godinu dana staža, zatim pet godina specijalizacije te još tri godine supspecijalizacije. Umjesto da takav kadar radi isključivo sofisticirane zahvate on određuje dipotriju u rutinskoj ambulanti i to je jedan od razloga zašto se kod nas na operaciju mrene čeka koliko se čeka. Kada bismo za rutinsko određivanje dioptrije u sustavu imali optometričare, situacija bi bila sasvim drugačija, ilustrira Šustić.


Smatra da liječnika u Hrvatskoj nedostaje jer nemamo njihovu kvalitetnu distribuciju dok bi visokoobrazovani neliječnički medicinski kadar rasteretio liječnike koji bi tada mogli biti fokusirani isključivo na svoj liječnički dio posla. Pritom bi, kako ističe, cijeli sustav bio jeftiniji, plaće zdravstvenih radnika veće, a usluga bolja.


– Kod rješavanja problema obrazovanja medicinskih sestara osnovni bi korak trebalo napraviti Ministarstvo zdravstva, a ne Ministarstvo znanosti i obrazovanja. U svim dosadašnjim akcijama Ministarstvo znanosti i obrazovanja dosad se prema ovom problemu postavljalo puno jasnije i određenije od Ministarstva zdravstva, brže prepoznaje nova zanimanja i sklonije je razumijevanju procesa koji se događaju u području visokog obrazovanja. Sad je na potezu Ministarstvo zdravstva koje bi trebalo pokrenuti inicijativu da se odgovarajuća neliječnička zanimanja prepoznaju i inkorporiraju u zdravstveni sustav, zaključuje Šustić.