Foto S. Drechsler
Analitičari smatraju da je najveća prijetnja sustavu – iseljavanje stanovništva. S druge strane, Hrvatska ima sve manje mladih koji će moći »proizvoditi« i osigurati zdravstvenu skrb za sve više starih ljudi
Broj umirovljenika u godinu dana povećao se za nešto više od osam tisuća. Naime, prema podacima s kraja kolovoza ove godine u mirovini je bilo 1.231.756 osoba, što znači da je iza svake umirovljene osobe stajao 1,22 radnik. Godišnje se za mirovine izdvaja oko 36 milijardi kuna, pri čemu se iz obveznih doprinosa prikupi oko 60 posto potrebnih sredstava, a ostatak se namiruje iz proračuna. Iako samo taj površni pogled na stanje u mirovinskom sustavu ukazuje da nešto ne štima, te da je Hrvatskoj nužno potrebno snažnije zapošljavanje kako bi se nepovoljni omjer ublažio, sve analize sustava govore kako je on dugoročno održiv. Pokazala je to kako domaća studija stanja u mirovinskom sustavu, ali na to ukazuje i godišnji izvještaj o starenju stanovništva Europske komisije (Ageing report) prema kojem je domaći mirovinski sustav dugoročno fiskalno održiv.
Međutim, on ima svojih slabosti i potencijalnih prijetnji. Na jednu od njih ukazuju demografi pa je tako nedavno Stjepan Šterc, u našem listu izjavio kako zdravstveni i mirovinski sustav kakve poznajemo mogu izdržati još otprilike pet godina. Nakon toga, prema njegovim riječima postaju vrlo neizvjesni jer Hrvatska ima sve manje mladih koji će moći »proizvoditi« i osigurati zdravstvenu skrb za sve više starih ljudi.
– Poteškoće se neće osjetiti u narednim godina, ali hoće u dužem roku. Naime, kratkoročno, usprkos iseljavanju, treba očekivati da se uz povoljnije gospodarske okolnosti poveća broj zaposlenih, a rezerva za takav rast postoji u relativno velikom broj nezaposlenih ili onih koji do sada nisu tražili posao. Rast zaposlenosti bi trebao povećati priljev sredstava po osnovi uplaćenih doprinosa. No, dugoročno je iseljavanje ozbiljan problem – veli Danijel Nestić, istraživač Ekonomskog insituta u Zagrebu. Nažalost, dodaje on, u Hrvatskoj nema pouzdanih podataka o razmjerima iseljavanja, puno je nagađanja i neprovjerenih brojeva.
– Bez pravih podataka teško je išta više o tome reći, teško je pripremiti odgovarajuće politike kao odgovor na iseljavanje i mjeriti učinke tih politika. No sigurno je da iseljavanje, ukoliko poprimi ozbiljnije razmjere, ugoržava ukupno gospodarstvo i njegove razvojne potencijale, a učinak na mirovinski sustav je tek dio šire skupa utjecaja. Mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti, prema samim svojim načelima funkcioniranja, iznimno je osjetljiv na starenje stanovništva, a posebno na migracije mladih. Sustavi kapitalizirane štednje tu su manje osjetljivi – ističe Nestić. Stoga bi, navodi, Hrvatska u svakom slučaju trebala nastaviti razvijati i jačati svoj drugi i treći mirovinski stup.
Dinamičan svijet
S druge strane Zoran Anušić, viši savjetnik u Svjetskog banci, jedan od tvoraca mirovinske reforme u Hrvatskoj navodi kako je teza koja proizlazi iz demografskih projekcija – u Hrvatskoj neće imati tko raditi pa neće biti novca za mirovine – prestatična.
– Mislim da je to prestatičan pogled na dinamičan svijet u kojem živimo. Slobodno kretanje radne snage u EU je dvosmjerna cesta. S ubrzanjem gospodarskog rasta u Hrvatskoj povećava se potražnja za radnicima, zaposlenost raste. U slučaju nedostatka radnika rastu plaće, a s tim i motiv za aktivaciju radno neaktivnih – kojih u Hrvatskoj ima znatno iznad prosjeka EU – a onda i ekonomsku imigraciju – veli Anušić. Ističe pritom kako država ne može zabraniti ljudima da odlaze u inozemstvo u potrazi za boljom zaradom, ali može i mora raditi na tome da rad i život u Hrvatskoj budu atraktivniji i perspektivniji.
– Dulji period intenzivnijeg rasta, rast plaća te percepcija dobre životne perspektive u Hrvatskoj zauzdao bi iseljavanje, potaknuo useljavanje, a možda i motivirao dio ekonomske emigracije na povratak – ističe Anušić.
Dugoročno, domaći mirovinski sustav je održiv slažu se i Nestić i Anušić koji se poziva i na EU Ageing Report 2015. Hrvatska mirovinska reforma, koja kontinuirano traje od 1998. godine, ističe Anušić, imat će relativno najjaču fiskalnu uštedu od svih zemalja EU, ali uz poslijedicu jakog zaostajanja mirovina za plaćama na što ukazuje i Nestić.
– Slijedeća runda mirovinske reforme trebat će se pozabaviti upravo adekvatnošću budućih mirovina. Mjere u prvom stupu trebaju biti usmjerene produljenju radnog vijeka, smanjenju trajanja korištenja mirovine, te čvršćem vezivanju mirovine za doprinose uz jačanje obveznog i dobrovoljnog kapitaliziranog sustava – naglašava Anušić.
Nepopularne mjere
Usprkos rastu broja umirovljenika, objašnjava i Nestić, projekcije pokazuju da će se obveze prvog mirovinskog stupa za isplatu mirovina, mjerene udjelom u BDP-u, smanjivati. To će se postići isplatom relativno niskih mirovina.
– Ako se ništa ne promjeni, udio mirovina u prosječnoj plaći ubuduće će biti još manji nego sada – veli Nestić dodajući kako će se buduće smanjenje obveza proračuna za isplate mirovine dogoditi i zbog postojanja drugog stupa koji će preuzeti obvezu isplate dijela mirovina. Međutim, naglašava kako niske mirovine nisu održive u socijalnom smislu.
– Zato se čini da glavni reformski napori ubuduće moraju ići u smjeru povećanja mirovina, ali bez ugrožavanja fiskalne održivosti. Gospodarski rast i rast zaposlenosti su pritom ključni jer osiguravaju povećanje mase plaća, veće doprinose i veće mirovine. No, nužno je poduzeti i neke nepopularne mjere koje imaju za cilj povećati prosječnu dob za odlazak u mirovinu i prosječni radni staž – navodi Nestić dodajući kako se konkretno radi o povećanju zakonske dobi za odlazak u starosnu mirovinu te destimuliranju prijevremenog umirovljenja bilo većim umanjenjem mirovine u tim slučajevima bilo povećanjem minimalne dobi za odlazak u prijevremenu mirovinu.