Grad: Rijeka
Danas: 20° vedro
Sutra: 6° 18° pretežno oblačno
24. travnja 2017.
Ispis članka: Boris Jokić: 'Fontane i eskadrile važnije su nam od odgoja i školstva, postali smo zemlja koja ne cijeni ljude ' - Novi List

NoviList.hr

Boris Jokić: 'Fontane i eskadrile važnije su nam od odgoja i školstva, postali smo zemlja koja ne cijeni ljude '

Bivši šef kurikularne reforme

24. veljača 2017 15:55

Napisao: Ljerka Bratonja Martinović

Prije ćemo izgraditi devet fontana, kupiti devet isluženih eskadrila, nego što ćemo prihvatiti da su odgoj, obrazovanje i znanost jedino na čemu možemo graditi neku bolju budućnost

Boris Jokić, Foto: D. JELINEK

Osam mjeseci proteklo je otkako je bivši voditelj kurikularne reforme Boris Jokić sa suradnicima napustio Ekspertnu radnu skupinu, ogorčen nespremnošću Oreškovićeve Vlade da nastavi reformu. Ona je i danas na mrtvoj točki, a unatoč uvjeravanju vladajućih da obrazovna reforma nije upitna, ne zna se kad će se i kojim smjerom nastaviti. Sa znanstvenikom Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, koji se vratio istraživanjima školskog sustava, razgovarali smo o aktualnom stanju u društvu i sustavu obrazovanja.

Povjerenstvo će uskoro imenovati novi ERS. Biste li i pod kojim uvjetima opet sjeli u to tijelo?

– Dugoročno društveno važnim smatram nastavak procesa predviđenih Strategijom i onih koje smo u reformi osmislili i zajedno s ministarstvom provodili. Ti procesi uključuju odabir suradnika na osnovi javnih poziva, transparentne demokratske procedure, plaćanje po doprinosu i izvršenom zadatku, rad u naprednim informatičkim okruženjima koji štede novac i vrijeme, neovisnost od političkih i interesnih skupina, poštivanje baze i njihovih potreba. U idealnom slučaju, kad bi sve te stvari bile osigurane, siguran sam da nitko od nas 500 koji smo radili na reformi ne bi imao ništa protiv dati svoj doprinos.

Ministar Barišić školstvo je ocijenio četvorkom, ustvrdio da stanje nije tako loše ni u financijama, ni u opremljenosti škola, ni na PISA testovima. Ispada da nam reforma i ne treba?

– Hrvatska se može i dalje samodopadno zavaravati. Međutim unatoč primjerima sjajnih uspjeha učenika i rada nastavnika, ravnatelja i stručnih suradnika, svi empirijski podaci ukazuju da nam je sustav odgoja i obrazovanja izrazito zapušten. Naši obrazovni ishodi su takvi da smo 12 godina ispodprosječni u svim funkcionalnim pismenostima na PISA istraživanjima. Ne postižemo zadovoljavajuće rezultate niti kroz prizmu školskih ocjena jer 45 posto učenika gimnazija i četverogodišnjih strukovnih škola na kraju prvog razreda ima zaključenu dvojku iz matematike. Slično je i na rezultatima državne mature gdje učenici na njima važnim ispitima ne pokazuju očekivana znanja i vještine. Zaostajemo i u odgojnim ishodima. Društvo smo koje odgaja za kampanjsko izvršavanje obveza, jer, na primjer, više od dvije trećine učenika osmih razreda uči samo prije testa i usmenog ispitivanja. Učenici u siječnju 2017. u hrvatskim školama na WC odlaze u šatorske objekte. Značajan broj škola ima azbestne krovove. Nizak je financijski i društveni status odgojno-obrazovnih radnika. Znate, možemo sebi dati i šesticu ili sedmicu, ali stanje je drugačije. Samozavaravanje će nas prije ili kasnije doći glave, jer ne samo da nećemo biti kompetitivni nego nećemo moći niti surađivati s drugima. Činjenica da je u Estoniji, Sloveniji ili Poljskoj 2015. tri puta više onih koji su funkcionalno na najvišim razinama matematičke pismenosti, jasno ukazuje što će se dogoditi 2030. ili 2040.

Boris Jokić, Foto: D. JELINEK

Potpuna nestručnost

Bez reforme nam prijeti intelektualni pad?

– Cijeli je ovaj prostor već dugo u intelektualnom padu. Kurikularna je reforma bila pokušaj pozitivne, demokratske promjene k drukčijoj Hrvatskoj. Hrvatskoj usmjerenoj budućnosti. Ako ćemo održavati status quo, učmalu situaciju kakva je sad, u okruženju tehnološkog napretka, demografskog pada, iseljavanja, kao društvo nemamo puno šanse.

Aktualna vlast danas se kune u nastavak kurikularne reforme. Vjerujete li u to?

– Kao građanin volio bih da se nastavi rad na Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije i na provedbi reforme. Naše iskustvo u osmišljavanju i pripremi reforme je da su za provedbu reforme potrebni izrazito puno kreativnosti, stručnosti, razumijevanja perspektive drugih i drugačijih, spremnosti na dogovor te entuzijazma. Reforma počiva na energiji i entuzijazmu, ako se oni namjerno ugase i ubiju, niti jedna promjena, pa ni CKR, ne može uspjeti. Budućnost će pokazati da je Hrvatska imala iznimnu priliku u tom trenutku, jer su iza reforme stali svi važniji društveni dionici, sindikati, poslodavci, ljudi na cestama, u učionicama, vrtićima. Brojne bi zemlje dale milijune, koje god valute, da imaju takvu situaciju. Dale bi sve da imaju entuzijazam za promjenu, da imaju učitelje i znanstvenike koji su stručni i koji se daju, da imaju ljude koji su za promjene. Politika nažalost u tom trenutku nije pokazala dovoljno mudrosti da se taj proces podrži, nastavi i konačno dovrši.

Što kažete na najavu uvođenja informatike od jeseni u prve razrede? Državni tajnik Glunčić izjavio je svojedobno da i kurikulumi drugih predmeta koji nisu upitni mogu odmah u škole.

– Kurikularni dokumenti koji su izrađeni u okviru reforme ni po čemu nisu savršeni, ali predstavljaju možda i najbolju osnovu za razvoj sustava koju je Hrvatska do sada imala. Otpočetka govorimo da dokumenti nisu dovoljni za smislenu promjenu. Ako nema intenzivnog rada na osposobljavanju odgojno-obrazovnih radnika, na eksperimentalnom uvođenju i evaluaciji promjena, od reforme treba odmah i zauvijek odustati. Bilo kakva najava uvođenja bez eksperimentalne provjere ukazuje na potpuno nerazumijevanje procesa promjena u obrazovanju. Potpunu nestručnost. Uvođenje informatike je pak izrazito složen proces. Od svih kurikuluma taj je možda najteže uvesti u škole. Potrebno je puno promišljanja o dinamici uvođenja, osiguravanju ljudskih i materijalnih resursa, prilagodbi procesa učenja i poučavanja razvojnoj dobi djeteta…Sve to nadilazi dnevnopolitičke novinske napise i jeftine političke reaktivne poruke. Zahtjeva strukturiranost, odlučnost, jasnoću i razvijenu obrazovnu politiku.

Je li prihvatljiva opcija parcijalnog uvođenja nekih predmetnih kurikuluma?

– Toga smo se nagledali i više nego dovoljno. Jedini je put cjelovita promjena i sagledavanje sustava kao cjeline. Parcijalne promjene su dnevnopolitički potezi u svrhu stvaranja dojma da se nešto radi. Takvi potezi u sustavu odgoja i obrazovanja mogu izazvati više štete nego koristi.

Da bi reforma uspjela treba 500 koraka, a nije napravljen niti jedan

Kakvu reformu jamči novo Povjerenstvo za strategiju?

– Tu ima ljudi različite provinijencije, stručnosti i stava prema promjenama. Neki od njih izrazito žele promjene, naročito one naznačene u CKR-u, neki smatraju da ništa ne treba mijenjati i neki su nečasno djelovali u cijelom procesu. Volio bih, kao osoba koja je u to aktivno bila uključena, da nastave s provedbom strategije i kurikularne reforme, ali ne znam što će s time zapravo biti. Da bi reforma uspjela treba napraviti 500 dobrih koraka, a još nije napravljen niti jedan. Osobno im želim samo sreću.

Gubitak povjerenja

Kako gledate na aferu plagijat i način na koji su se premijer i Vlada u njoj postavili?

– O problemima, borbi i muci jednog čovjeka ne bih govorio. Ono što je važnije je da događaji vezani uz taj slučaj imaju značajne društvene posljedice. Uređene države poštuju odluke koje su donijele institucije koje su same osnovale. U trenutku kad je Odbor za etiku donio odluku, priči je trebao biti kraj. Obrana neobranjivoga ima i imat će duboke, osobne, društvene i političke posljedice. Takva odluka dugoročno urušava povjerenje u institucije. Situacija u kojoj se s vrha vlasti poručuje da je neka nečasna radnja dopuštena, u društvu, školi i obitelji izaziva nesigurnost i neizvjesnost. Ne znam kako će učiteljica u školi objasniti djeci da ne smiju prepisivati? Kako će kada pozove roditelja radi prepisivanja odgovoriti na njihovo pitanje 'ne rade li to i političari?' Što bih ja trebao reći svom djetetu kad me pita o čemu se tu radi? Napuštamo meritokratske principe, ako smo ih ikada imali. Gubimo i ono malo integriteta i međusobnog povjerenja i opet se približavamo društvu za koje sam duboko vjerovao da smo ga nadišli.

S plagiranjem ste se susreli i u stručnoj raspravi o CKR-u. Što to govori o akademskoj zajednici, da bi je trebalo dobro protresti?

– Veći je dio akademske zajednice izrazito čestit i pošten. Dio akademske zajednice koji vodi sustav klijentelistički je povezan s politikom. Oni drže političke i akademske procese u zemlji i do zadnje kapi krvi borit će se da zadrže privilegije. Činjenica da oni koji imaju titule smatraju da mogu raditi što žele govori da nismo ni demokratsko niti transparentno društvo. Još više ta cijela dramska suita ukazuje na provincijalizam i malograđanštinu o kojoj je još Krleža pisao u svojim djelima. To je slika restorana u kojem ljudi u kravatama jedu i piju koristeći fraze na latinskom, praveći se važnijima nego što jesu, i u toj važnosti i nadmenosti masnih brkova i pijanog žamora, dijele milijune eura, zapošljavaju, dogovaraju i ugovaraju sudbine svih nas. To vam je Hrvatska 1930., 1940., 1960., a nažalost i Hrvatska 2017. godine. Nije se puno promijenilo, a stvari treba radikalno mijenjati.

Tko će ih promijeniti?

– Promijenit će ih različite inicijative ljudi i organizacija. I to onih iz privatnog sektora, javnog sektora, civilnog društva, vrtića, škola, znanosti, zdravstva, s desnice, s centra, s ljevice… Kad jednom shvate da je ovo što nam se prodaje namjerno bačena magla u oči sa željom da stvari ostanu kakve jesu. Kada shvate da je to stoga da nas kontroliraju s ciljem da isključivo gledamo u prošlost, da se bojimo sadašnjosti, a još više budućnosti. Svi oni koje sam nabrojao u jednom će trenutku shvatiti da stvari treba pomaknuti prema naprijed, da stvari treba gledati pozitivnije i da ova zemlja ima potencijal koji treba osloboditi, a to nećemo dok živimo živote naših očeva, djedova i pradjedova. Tko ignorira taj potencijal, mogao bi se opet gadno opeći.

Hoćete li vi biti među njima? Imate li takvih ambicija?

– Ambicija mi je biti solidan suprug, još bolji otac, dobar prijatelj, ali i društveno angažirani znanstvenik i građanin koji će ukazivati na nepravilnosti u društvu koje treba promijeniti. Ovo je društvo koje može, zna i koje će uspjeti. Vidjet ćete.

Boris Jokić, Foto: D. JELINEK

Sitni interesi

Ima li danas uopće entuzijazma za promjene?

– Osnova entuzijazma je posvećenost promjeni, iskrenost pobuda i integritet onih koji rade na osmišljavanju i provedbi reforme. Ako ljudi dožive da iza najave politike stoje politikantske i sitne interesne namjere, onda dugoročno nije moguće oživjeti proces. U cijeloj toj zanimljivoj priči o reformi, često smo se pitali razumiju li ljudi uopće što je ta reforma? U javnosti je dominirala trivijalna dnevnopolitička simbolika, poput laži o tome da je Marko Marulić izbačen iz lektire, pitanja iz čijeg smo kaputa izašli i tko su nam »vlasnici«. A zapravo je nas 500 imalo sliku Hrvatske 2030. ili 2040. godine. U toj slici trebali smo biti društvo koje je temeljeno na znanju, koje je uključivo i tolerantno, koje gleda prema naprijed, koje u odgoju i obrazovanju nije usmjereno usvajanju i reprodukciji činjenica, nego razvoju kreativnosti, inovativnosti, kritičkog mišljenja, poučavanju učenika suradnji, upravljanju sobom i povezivanju s drugima i drugačijima. Takva vizija Hrvatske neke ljude grozi.

Zašto?

– Jer postoji dio društva koji živi i želi živjeti u prošlosti. Da postoji vremeplov, vratili bi se u vremena za koja smatraju da su bila bolja. Neki bi se željeli vratiti na početak 2000-ih, sredinu 90-ih, 80-e. Mnogi bi, premda nisu bili sudionici tog vremena željeli u 41. ili 45., a ima i onih koji bi se vratili u srednji vijek. U društvu povijesno siromašnom raspravama o budućnosti, sve ono što gleda prema naprijed, što prošlost želi nadomjestiti pozitivnim perspektivama koje mladima omogućuju razvoj potencijala i ono što stvara okruženje u kojem žele živjeti, mnoge jako straši.

Je li javnost u dovoljnoj mjeri shvatila poruke vaše reforme?

– Dio javnosti jest. Međutim, živimo u društvu kad činjenice gotovo više da ne vrijede, kad od razuma i argumentacije više vrijede stav ili mišljenje, kad će vam svatko prišiti etiketu ne pokušavajući civilizirano ući u dijalog, kad će vam ako ukažete na nečasne radnje i njihovu štetnost na društvo, bez obzira na čestitost kao čovjeka i kvalitetu kao znanstvenika, baciti blato u oči i provući vas kroz njihove sitne pljuvačke rasprave. U takvom društvu, koliko god vi komunicirali, naći će se skupina ljudi koja će to pokušati iskoristiti u sasvim druge svrhe, a od vas napraviti državnog neprijatelja.

Tko ih je ovlastio?

Mislite na Ivana Đikića? Kako gledate na njegovu odluku da napusti hrvatsku znanost?

– To je njegova osobna odluka. Izrazito kritično gledam na poteze politike u vezi te situacije. Rečenice poput »vi ili oni«, »ako vam nije dobro idite odavde« ili »ovo je slobodna zemlja, neka svatko tko hoće ide« koje su izjavili čelnici različitih političkih opcija su strašne rečenice. One nikada ne bi trebale biti dio civiliziranog i demokratskog društva. Nikada ne bi trebale biti izrečene od ljudi koji su izabrani upravljati procesima u zemlji. Takve rečenice ukazuju na to da politika nema dugoročnu perspektivu o tome što bi ova zajednica trebala biti, već se isključivo vode osobnim slabostima, uvredljivošću i sitnim dnevnopolitičkim ciljevima. Tko je ovlastio te ljude da tako govore?

Pa valjda birači...

– Birači ih nisu ovlastili da kažu nekome »idi iz ove zemlje«. Kad za nekog glasate, ne činite to da bi ti tjerali druge i one koji ne misle isto, nego da izgrade procese koji će omogućiti svima da žive bolje.

Kako se Hrvatska danas zatekla s takvom vlašću?

– To nije od danas. Otkad je neovisnosti Hrvatske ne ulaže se u ljudski potencijal i sustave odgoja, obrazovanja i znanosti. Zemlja smo koja ne prepoznaje da je u 21. stoljeću glavni i jedini naš resurs ljudski. U situaciji kad se na kamen, povijesni pečat i mač pazi puno više nego na mladu osobu jasno je da smo zemlja koja ne cijeni ljude. Prije ćemo izgraditi devet fontana, kupiti devet isluženih eskadrila, nego što ćemo prihvatiti da su odgoj, obrazovanje i znanost jedino na čemu možemo graditi neku bolju budućnost.

Koji je tome uzrok?

– Ideja da vam bacaju prošlost u lice kao dimnu bombu i kontroliraju strahom događa se kada političari nemaju sadržaja. Kad nemate ideju kako pomaknuti društvo, onda je najlakše vratiti se u prošlost. I u životu je tako, kad postoji ideja kamo i kako se ide, kada postoji strast i elan sve što je prije i što nas dijeli postaje manje važno. Ako to nemate, fokusirate se na dijelove procesa i odnosa koji uvećavaju međusobne razlike.