Večeras je najljepše u Hrvatskoj biti Vojko Obersnel – kazao je u 12 minuti utakmice Rijeka-Cibalija, odnosno 12 minuti televizijskog prijenosa izborne noći iz stranačke utvrde SDP-a, kolega Branimir Zekić s HRT-a. 

I nije se Zekiću bilo za čuditi, jer taman tu negdje u isto vrijeme, Obersnel je doznao da mu izlazne ankete daju preko 40 posto potpore, a nogometaši Rijeke su već bili posve sigurni prvaci države kad je Gavranović zabio prvi gol. 

Samo, putnik namjernik koji se u izbornoj noći zatekao na Iblerovom trgu ništa od spomenutog nije mogao i vidjeti na jednom od dva televizijske ekrana zataknuta na zid u kutu centralne prostorije.

Na njima, naime, ni prijenosa nogometa, ni televizijskih izbornih sijela. Tamo su se uporno vrtjele reklame kandidata SDP-a na ovom izborima, recimo Irene Šimunić za naš Ozalj.

Jest da se svakom minutom činilo besmislenije gledati Aidu Batarelo kako sa suradnicima poručuje da SDP može grad Split učiniti boljim, ali valjda je to neka PR taktika, ako već nije i jedan od razloga zbog kojih je prostorija bila dugo dugo gotovo  sablasno prazna.

Naleti malo Bojan Glavašević pa da izjavu, ili Rajko Ostojić, nalete Maras i Zmajlović, ali ih onda opet nestane, da bi ih opet malo bilo. U kamere izjavu daje i Zvane Brumnić, taman da sad baš nitko ne može reći da ne zna kako to izgleda glavni tajnik SDP-a.

Pričaju oni u kamere o zadovoljstvu rezultatima, pa spominju Andreja Plenkovića kao gubitnika, pa zazivaju parlamentarne izbore, ali nigdje u tih prvih par sati pravoga veselja, osmijeha, dobre atmosfere.

A nekad je to, pamti kroz maglu potpisnik ovog teksta, znalo biti i drugačije čak i kad se gubilo. Nekad je Ivica Račan hodao među ljudstvom u tim noćima od izbornih rezultata. Danas su pravila drugačija, danas stranački lideri ama baš svih stranaka taktiziraju do zadnjeg trena prije nego dođu, stisnu pest i poruče urbi et orbi da je pobjeda njihova.

Sada ili se bježalo malo do Anke Mrak Taritaš, ili se bježalo negdje gdje je bilo televizijskog prijenosa bilo koje vrste, onako kako je dio novinara krenuo put Doma umirovljenika samo da vidi zadnjih pet minuta na Rujevici i slavlje Armade.

Kafana Doma umirovljenika je naime vrtjela domaće prvenstvo, a ne dvoboj Reala i Malage kao što su to činili u obližnjim mondenim zagrebačkim kafićima. 

Elem, tiha je bila noć na Iblerovom dosta dugo. Čak ni ozbiljna šala da sve može pasti, ali Komiža ostaje SDP-ova, nije unijela previše živosti u nazočnih. A onda se negdje iza 22 sata počeo sramežljivo događati narod.

Nahrupio mlađi neki svijet, pa čeka da se u dogovorenih 23.15 sati pojavi predsjednik stranke Davor Bernardić. Kako se pojavio tako se prolomio pljesak. 

– Kolegice i kolege, zajedno možemo mijenjati Hrvatsku – gromko je kazao Bernardić. 

I opet pljesak. Bilo je to dobrodošlo apaludiranje, ono koje ipak sugerira da ima u SDP-ovcima života i materijala da možda već u drugom krugu učine izbornu noć razigranijom, ili da makar ožive tv ekrane.

Doduše, ovist će to ponešto i o rezultatima tog drugog kruga, koliko god verbalno nitko nije sumnjao u neke nove pobjede. Bernardić evo čestita i Zlatku Komadini, koji je i opet župan. Još da se sjetio čestitati na tituli NK Rijeci, bilo bi to, kako netko primjeti, tri od tri. Ali, tko bi se baš svega uvijek i sjetio.