Žensko pravo

Anđelka Radojčić Badovinac: Odluka Ustavnog suda dar je i ženama koje bi zabranile pobačaj

Andrej Petrak

 Prof. dr Anđelja Radojčić Badovinac - stručnjakinja za genetiku i pročelnica Odjela za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci / Foto Sergej DRECHSLER

 Prof. dr Anđelja Radojčić Badovinac - stručnjakinja za genetiku i pročelnica Odjela za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci / Foto Sergej DRECHSLER

Zabrana pobačaja vratila bi nas u prošlo stoljeće, sto godina unazad. U horor ilegalnih pobačaja, smrti žena i neizbježnih trauma



Ustavni sud pri donošenju povijesne odluke kojom je odbacio prijedloge da se postojeći zakon što regulira pravo na pobačaj proglasi neustavnim, konzultirao je mišljenja brojnih medicinskih stručnjaka. U objavljenoj odluci Ustavni je sud posebno izdvojio mišljenje prof. dr. Anđelke Radojčić Badovinac, cijenjene stručnjakinje za genetiku i pročelnice Odjela za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci.


Ona je navela, da prema njenom osobnom mišljenju, pobačaj kao vlastiti izbor trudnice treba dopustiti između desetog i dvanaestog tjedna trudnoće, a medicinski indiciran pobačaj i kasnije, do između osamnaestog i dvadesetog tjedna trudnoće. U razgovoru za naš list prof. dr. Anđelka Radojčić Badovinac objašnjava kako je doživjela odluku Ustavnog suda na koju se čekalo dulje od dva desetljeća, što ju je potaklo da Ustavnom sudu podnese upravo takvo mišljenje te zašto smatra važnom zdravstvenu edukaciju mladih.


Kako ste doživjeli presudu Ustavnog suda? Čekalo se na nju 26 godina.




– Oduševljena sam presudom. Ugodno iznenađena prvo time da je donesena tako decidirana odluka i da se u njoj naglašava potreba edukacije. Zanemarivali smo pitanje edukacije toliko godina i sad smo doživjeli da nam Jutarnji list odgaja djecu, izdavanjem knjiga o seksualnom odgoju. No, bolje i to nego ništa, u državi u kojoj imate preko tri tisuće malodobnih trudnoća, gdje 18 posto roditelja uopće priča s djecom o takvim pitanjima. Odluka Ustavnog suda za mene je dar svim ženama pa čak i onima koje ne misle da je to ispravno.


Zabrana ne bi donijela ništa dobro


Ustavni sud od Sabora je zatražio da u roku od dvije godine donese novi, osuvremenjeni zakon koji bi regulirao pitanje pobačaja, a zamijenio bi onaj usvojen još 1978. godine, koji je osamostaljenjem Hrvatske samo prenesen u naš pravni sustav. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović ipak napominje kako nakon njihove odluke ne vidi kako bi pobačaj mogao biti zabranjen. Kako vi vidite ovo pitanje?


– I ovdje se vidi veličina odluke Ustavnog suda. Prvo da je donio mjere koje se trebaju poduzeti, edukacije da se smanji broj pobačaja, a drugo da je ovo pitanje riješeno i da nije potrebna nova društvena debata o tome je li pobačaj dopušten. Riječ je o pravu koje žene u Hrvatskoj imaju više od 40 godina. Kad bi se to ukinulo, vratilo bi nas u prošlo stoljeće, sto godina unazad. U horor ilegalnih pobačaja, smrti žena i neizbježnih trauma.


Mnogi liječnici također kažu da nitko od njih ne želi vraćanje na stanje od prije četrdeset godina, kad se pobačaj obavljalo u ilegalnim i neprikladnim uvjetima, opasnim i po život i zdravlje žena.


– Priučene žene, babice, pobačaje su obavljale šivaćim iglama i kojekakvim drugim improviziranim spravama. Naravno, da se to više ne smije ponoviti. Svojedobno sam u osnovnoj školi, upravo u Novom listu, čitala ispovijesti tih žena. Mi djevojke potajno smo to čitale uz rub ceste, na pločnicima. Bilo je to strašno što se događalo!


Bi li zabrana išta dobra donijela?


– Zabrana definitivno ne bi donijela ništa dobroga. Pobačaji bi se i dalje događali, samo u nemedicinskim uvjetima, u kojima bi žena bila u riziku. Toga je bilo, to znamo, i zna se prema zemljama gdje je bilo zabranjeno kakva su iskustva žena bila. Katastrofalna! Pitanje je ako imaš neko pravo 40 godina i sad ti ga netko ukine. To je moje razmišljanje s aspekta žene. Drugo, što znači potpuna zabrana primjerice silovanim ženama? Ako uzmete u obzir da se samo desetak posto silovanja prijavi, onda tu silovanu ženu ponovo siluje cijelo društvo koje joj ne dozvoljava pobačaj u takvom slučaju. To je po meni strašno. Drugi problem s kojim sam se susretala su malformirani plodovi.


Tehnički je dozvoljeno izbjegavati malformacije ploda kao budućem roditelju. Na ženi je da odluči. U idealnim uvjetima odlučuje cijela obitelj koja će se brinuti o malformiranom, kromosomski aberiranom djetetu. Ako se familija ne može dogovoriti za brigu takvog djeteta, konačnu odluku ima majka. U genetskom savjetovalištu majci se predoči kako će to dijete izgledati i na njoj je da odluči. Nitko joj ne nameće odluku hoće li pobaciti ili ne takav plod. Sigurno je da briga o takvom djetetu iziskuje enorman trud, a tu je i uvijek važno financijsko pitanje. Ona nije u načelu u odabiru slobodna ni kad se pogleda ekonomski aspekt, a kamoli kad tu dodamo utjecaj religije, osobne i ljudske stavove i uvjerenja i drugo. Žena je ta koja, po meni, uvijek treba odlučiti.


Edukacija je rješenje za sve


Ustavni sud konzultirao je više medicinskih stručnjaka, okupljenih u posebno povjerenstvo, prije donošenja odluke. Dio stručnjaka poslao je i izdvojena mišljenja, no po onome što se može vidjeti iz objavljene odluke vi ste jedini koji ste decidirano izjavili da bi, po vašem mišljenju, pobačaj trebao biti dopušten do 10. ili 12. tjedna trudnoće, kao što je to, uostalom, važeće i u postojećem zakonskom rješenju. Dojam je da bi bez vas doprinos medicinskih stručnjaka po ovom pitanju ostao na priči o životu od začeća.


– Moje mišljenje uvjetovano je mojim odgojem, obrazovanjem, životnim i radnim iskustvom, jer preko 30 godina radim u reprodukciji. Kad govorim kao žena i građanka, dvije su stvari koje su me u životu tako zgrozile, a to su namjerni pobačaj i Berlinski zid. To mi je ostalo urezano kao nešto strašno neprirodno. Protiv sam pobačaja kao kontrole rađanja i kontracepcijske metode, zato stalno i naglašavam pitanje edukacije. Sigurno je da je to strašna odluka na koju se žena teško odlučuje, ne može se lakomisleno i neodgovorno upustiti u to. Respektiram život i radim na metodama pomoćne reprodukcije. Smatram da je depopulacija strašan problem. U sve to vjerujem i mislim da je pobačaj nešto zadnje čemu treba pribjegavati.



Spomenuli ste pitanje depopulacije kao velik problem. Na koji se način reproduktivna prava i reprodukcija općenito mogu kompetentno podupirati?


– Reprodukcija je zapravo jako neuspješan, nepouzdan proces. Samo tridesetak posto oplođenih jajnih stanica se može razvijati. Oplođenu jajnu stanicu imate jednu mjesečno, koja se može oploditi u roku od dva sata, a propada ako sve nije pripremljeno kako treba. Kad sam se počela baviti medicinski potpomognutom oplodnjom bilo je pet posto neplodnih parova u Rijeci, a danas ta brojka ide do petnaest posto. U samo tridesetak godina utrostručio se broj neplodnih parova. Mlade koji još ne planiraju djecu treba učiti da planiraju da paze na okoliš, na različite faktore koji smanjuju njihovu reproduktivnu sposobnost.


Ujedno ženama treba omogućiti da ranije rađaju, a ne da čekaju četrdesetu godinu. Tu je i pitanje ravnopravnosti, jer u razvijenim zemljama prvih šest mjeseci na porodiljnom dopustu je majka, a drugih šest mjeseci otac. I to ne iz razloga da oni ravnopravno dijele dužnosti u kući, već da poslodavac ne omalovažava žene i ne daje im otkaze, samo iz razloga što bi imale djecu. Žene se tako kompetentno mogu odlučiti na trudnoću, jer poslodavac zna da će i muškarac izostati s posla kada ima dijete, a ne samo žena. Tada je poslodavcima posve svejedno koga će zaposliti i diskriminacija pri zapošljavanju pada u vodu. Reproduktivna prava i reprodukcija sama podupiru se na niz načina, ne zabranom odluke žene.



Kao stručnjak, ne usudim se po svojoj izobrazbi i znanju reći kada počinje život. Oni koji to izjavljuju po meni su arogantni, jer se ni cijela znanost, interdisciplinarno niti etika nisu složili oko toga. Ako uzmemo kruto biološki život je živi organizam koji funkcionira u svom genomu, kao zasebna, jedinstvena jedinka. Embrio u početku radi na majčinom genomu, nije jedinka per se. U svom izvješću analizirala sam s aspekta embriološke znanosti kako embrio reagira, jer sam se susrela s mišljenjem da embrio od prvog dana osjeća, čuje, zna da je željen. Embrio čovjeka do devetog tjedna izgleda kao embrio ribe i svih drugih sisavaca. Tada gubi rep. U osamnaestom tjednu trudnoće se prvo razvija sluh. Od tada možemo reći da embrio nešto osjeća ili čuje. Do tada je to nemoguće. Svoje zaključke bazirala sam upravo na znanstvenim, embriološkim, biološkim spoznajama dokad bi trebao biti dozvoljen pobačaj, a to je do desetog ili dvanaestog tjedna trudnoće, a iz medicinskih razloga i dalje, do osamnaestog tjedna.


Ustavni sud spominje da bi pitanje edukacije bilo moguće riješiti i putem uvođenja zdravstvenog odgoja u školama. Je li nam potreban zdravstveni odgoj?


– Edukacija je rješenje za sve. Često spominjem i svojim studentima da društvo ne može neznanjem napredovati, jer onda je nezrelo i primitivno. Ne možete nekome operirati žuč, a da niste školovani za kirurga. U našem društvo je sasvim normalno da netko govori o povijesti, jeziku, demokraciji, menadžmentu ili nekim drugim pitanjima, a da to nije izučavao i nije ni blizu educiran. Sve je to zaista loše i pitanje je primitivizma da se netko lažno predstavlja kao sručnjak. Iz toga proizlazi niz problema, od vrijednosti diploma u društvu nadalje. Omalovažavamo visokoškolovane ljude, koji nemaju dovoljan respekt, od plaće do drugih pitanja. Edukacija nije valorizirana u društvu kako spada.


Bilo je pokušaja u bivšoj Vladi da se uvede zdravstveni odgoj, gdje se diglo cijelo društvo na noge. Napisala sam svoju analizu tadašnjem ministru, koja nije uvažena. Uzmite u obzir da sam ja prije četrdeset i nešto godina u Osnovnoj školi Trsat imala zdravstvenu edukaciju, da nam je došao liječnik, dječacima i djevojčicama posebno objašnjavao i prenosio znanje o spolno prenosivim bolestima, kontracepciji i trudnoći, a mi sada to branimo našoj djeci! To je nešto prestrašno, iako ne volim tu riječ. Djecu se ne educira, svi se ograđuju po principu ne radi, ne talasaj, sve samo da bi išli na ruku jednoj grupi ljudi koja je zgrožena da se o tome uopće priča. Sigurno je da cijelo društvo mora uložiti u edukaciju mladih generacija. Stvarnost je takva da će djeca s Wikipedije učiti pogrešne stvari. Pokušat će saznati nešto s interneta, ali to je pogrešno i površno. Zar nije bolje da ih naučimo pravim stvarima? Edukacija bi riješila jako puno problema, i ponašanja i prava ljudi i manjina i svega.


Što ste napisali ministru u svojoj analizi oko zdravstvenog odgoja?


– Seriozno sam analizirala broj malodobnih trudnoća, koliko su mladi i roditelji upućeni u pitanja seksualnosti i kako i na koji način o tome razgovaraju i educiraju se po ovom pitanju, a sve je to na niskoj razini, o čemu govore statistike koje sam ranije iznijela. Sve ove dokaze poslala sam ministru, napomenula da smo imali zdravstveni odgoj prije četrdesetak godina i objasnila mu zašto je potrebno ponovo uvesti takav vid edukacije.