Razotkrivanje

ACHTUNG, VOĐA! Premijer naglašeno želi biti arbitar dopuštenoga u politici

Tihomir Ponoš

Andreja Plenkovića je uspjeh u preslagivanju Vlade vrlo brzo opio do te mjere da je počeo određivati što želi, odnosno ne želi gledati i slušati  u Hrvatskoj



Posljednjih je tjedana karta dobro služila Andreja Plenkovića. Manje-više sve mu je polazilo za rukom, uzimao je štih za štihom. Partija je započela 27. travnja kada je iz Vlade najurio tri ministra Mosta i time okončao koaliciju stvorenu u listopadu prošle godine. Formalni je razlog za prekid koalicije bila odluka Mosta da podrži opozicijski prijedlog za iskazivanjem nepovjerenja ministru financija Zdravku Marića, a realno Most je ionako išao na živce Plenkoviću, i ne samo njemu. Nakon toga Plenković je uspio izvući remi u Saboru (75 za, 75 protiv, Glasnović izvan sabornice) i sačuvati ministra koji mu je toliko važan da je tu važnost teško dokučiti.


Odmah potom bez gotovo ikakvih poteškoća eliminirao je Božu Petrova s mjesta predsjednika Sabora i na to mjesto postavio Gordana Jandrokovića. Usput se riješio i Zlatka Hasanbegovića (ili se Hasanbegović riješio Plenkovića odlučivši se kandidirati na listi Brune Esih), što se sasvim dobro uklopilo u premijerove planove o lijevom skretanju stranke, dakle prema centru. Plenkovića je karta dobro išla i na lokalnim izborima. Jest, netko će mu spomenuti Zagreb, Gospić i Knin, ali on će odgovoriti Splitom, Dubrovnikom, Metkovićem i onome što neprekidno ponavlja, a to je 13 županija, 62 grada, 204 općine. Stalne prigovore, kako opozicije tako i pojedinih ustavnih pravnika, da nedopustivo dugo odbija predložiti nove ministre odbijao je lakoćom, bez ikakvog vidljivog živciranja. Vladu je presložio i bolje nego što se očekivalo. Dok su svi razmišljali kako će Plenković i HDZ doći do 76 ruku u Saboru, on ih je skupio 78, usput omogućivši HNS-u da se raskoli.


Razotkrivanje u televizijskom intevjuu


A onda je ta serija uspjeha u kratkom vremenu Plenkovića ponijela i više nego što se pristoji, a nepristojnu razinu te opijenosti (a po svemu sudeći iskrenosti, do, premijerovim rječnikom korištenim u posljednje vrijeme rečeno, razotkrivanja) vidjeli smo i čuli u intervjuu kojega je dao RTL televiziji. Nije toliko problem u tome što je Plenković kazao što ne želi, koliko u tome što je odlučio uzeti sebi za pravo odrediti što je dopušteno. No, valja nam krenuti od premijerovih želja. S premijerovim željama treba biti itekako oprezan, jer premijerove želje u ovoj se zemlji ponekad i pogrešno protumače, pa ih ljudi s manjkom kralježnice dožive kao zapovijed. Govoreći o kurikularnoj reformi kazao je »ja ne želim gledati prosvjede o toj temi u Republici Hrvatskoj, ni u jednom gradu, ni u Zagrebu, ni u manjim gradovima«. Kazao je i da je ta tema ispolitizirana i izmanipulirana do mjere koja je nevjerojatna, te da ljudi koji govore o reformi nisu pročitati strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije ili bilo koji dokument koji se tiče reforme. U ovom posljednjem je uvelike u pravu, ali to nije važno. Ljudi prosvjeduju protiv zastoja u provedbi kurikularne reforme, manje-više onakve kakvu je zamislio tim kojega je predvodio Boris Jokić, jer smatraju da im se u sadašnjosti uskraćuje budućnost, a imenovanjem novih ljudi u tijela za provedbu reforme ne samo da im se ta budućnost uskraćuje nego ih se (odnosno njihovu djecu) želi zatucati. To je dovoljno snažan motiv za prosvjede. Što se, pak, tiče Plenkovićeve želje da ne gleda prosvjede uzrokovane kurikularnom reformom, s tom tvrdnjom, načelno, nema nikakvih problema. Neka prebaci na nogomet. Samo, neka ima na umu da prosvjedi uzrokovani obrazovnom politikom mogu biti snažni i dugotrajni. Dovoljno je prisjetiti se prosvjeda koji su potresali Čile od 2011. do 2013. i to zbog zahtjeva da sveučilišno obrazovanje bude dostupno svima, a ne da bude tretirano kao profitna djelatnost.


Neprihvatljivo ponašanje je…




Nakon što je obavijestio javnost o tome što ne želi gledati, javnost je obavijestio i o tome što neće dopustiti. Dakle, ubuduće neće dopustiti (nije znano kako) ono što je nazvao skečem trojice saborskih zastupnika SDP-a (Bauk, Glavašević, Grbin) za koje je ustvrdio da su »nastojali banalizirati situaciju« u kojoj se zatekla državna tajnica za sport Janica Kostelić sa suradnicama. Za njega je to »no go« i s tako nečime se Bauk, Glavašević i Grbin mogu »šaliti u svom kružoku u nekom podrumu uz pivu, kavu ili vino, ali ne u ozbiljnoj politici«. SDP-ov trojac nije se šalio s onime što se dogodilo Kostelić, nego je ukazivao na apsurdnost onoga što se dogodilo onima koji su priuštili Kostelić da joj se dogodi ono što joj se dogodilo, a to je pet dana zatvora, za njih sedmoricu. Čak i da su banalizirali što premijer misli da su banalizirali, to bi išlo njima na dušu, na teret njihovih političkih karijera i na radost njihovih političkih protivnika. No, to da se nekome nešto, što ni po čemu nije kazneno djelo, neće dopuštati je zloguka najava Plenkovićeve želje da on bude arbitar dopuštenoga u politici. To je naznačio i kazavši da se SDP-ov trojac tako može šaliti u podrumu, ali ne u ozbiljnoj politici. Nije na premijeru da određuje što će nekome biti ozbiljna politika, a ako je on ozbiljan političar, a njegovi politički suparnici cirkusanti (prilično benigni, usput rečeno; pozvali su narod da ih vrijeđa, a nakon pola sata su mogli zaključiti da u očima naroda manje-više ne vrijede ni pišljive uvrede), tim bolje za ozbiljnog političara.



Svevišnji je izgleda digao ruke od sisačkog biskupa Vlade Košića. Godinama je uporno vodio kampanju protiv sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček (SDP), a sve je svoje ovozemaljske snage u tu kampanju javno i otvoreno uložio u drugom krugu lokalnih izbora.. I bi Kristina Ikić Baniček gradonačelnica Siska u još jednom mandatu, na veliku tugu i jad biskupa. Bit će da se od tog šoka još nije oporavio, a uslijedio je novi šok. Duboko je razočaran Plenkovićem i njegovom koalicijom s HNS-om, do te razine da je to nazvao političkom prostitucijom. Zaključio je i da je Plenković koalirao »s dojučerašnjim neprijateljem« iz čega je razvidno da biskup politiku doživljava kao rat, a stranke kao zaraćene strane. Poručio je biskup premijeru i da mu nije stalo do naroda »koji je 86 posto katolički«, pa bi u biskupovoj interpretaciji pluralizma tih 86 posto moralo misliti, raditi i djelovati svi kao jedan. Svjestan je Košić da njegove dionice kod Svevišnjeg trenutačno stoje kao Agrokorove obveznice u Berlinu. »Molim se za Vas, ali me Bog s obzirom na Vas više ne uslišuje«. Tako to bude, Košić snuje, Bog određuje.



Najavom određivanja dopuštenoga Plenković je otišao dalje od svog prethodnika u stranci Tomislava Karamarka. On je imao ambiciju odrediti što će u javnosti biti dopušteno govoriti, a što ne , o Franji Tuđmanu i Gojku Šušku, ali u vrijeme kada je to izjavio bio je u opoziciji, a Plenković izjavu o dopuštenom daje kada je na vlasti. I to je ono što je zloguko u toj izjavi. Nije problem što je Plenković kazao da u Vladi postoji kapetan broda, a to je predsjednik Vlade. Problem je u tome što je dao naslutiti da vođa, i to onaj s velikim početnim slovom, dolazi.