Sve krize su nerješive

Što majanska 2012. donosi svijetu, Europi pa i Hrvatskoj?

Ivo Jakovljević

Ni velika trojka - Amerika, EU i Kina, kao ni mala predeuropska Hrvatska, ne uspijevaju naći rješenja za svoje strukturne krize, te je s duljim pogledom unaprijed sigurno samo to da nakon prijelomnog 21. prosinca nastupa doba velike neizvjesnosti 



Nikad toliko mnogo stručnih savjeta o tome kako izaći iz krize nije pljuštalo po stvarnoj ili virtualnoj javnosti: i u Hrvatskoj, i u Europi i širom svijeta, kao što pljušte danas, i nikad dosad nije zabilježen slučaj, da ni od jednog od tih stručnih savjeta, pomoći nema. Svjetski i europski poredak, koji je nastao nakon pada Berlinskog zida (prosinac 1989.) – poslije velikih geopolitičkih i gospodarskih preobrazbi kroz prvih 19 godina – od jeseni 2008. tone u nebrojene i sve zamršenije krize. 



 1. EUROPSKA UNIJA ne može riješiti ni dužničku, ni razvojnu krizu, pa se vraća u geopolitičku dramu stare Europe, koja je prethodila Prvom svjetskom ratu 


  2. AMERIKA ne može riješiti svoju fiskalnu krizu, niti može uspostaviti stabilnu okupaciju naftnih izvora na Srednjem istoku, pa tone u krizu sličnu onoj zbog koje se raspalo Zapadno Rimsko carstvo 




  3. KINA ne može riješiti svoju institucionalnu krizu (nesklad jednopartijskog monopola s tržišnom ekonomijom), pa u okolnostima velike krize u Europi i Americi kao svojim glavnim izvoznim tržištima, i sama iz višegodišnjeg  poleta tone u neizvjesnu socijalnu i ekonomsku dramu 


  4. HRVATSKA ne može riješiti svoju dužničku, proračunsku, razvojnu i socijalnu krizu, jer je strancima predala većinu najkvalitetnijih gospodarskih i financijskih potencijala, pa - bez dovoljno vlastita proizvodnog i investicijskog kapitala, tone u depresiju na nesagledivo dugi rok



U tom kratkom međuvremenu broj stanovnika na Zemlji povećao se s oko pet na oko sedam milijardi, pa je gužva u šesnaestercu, oko zadnjih izvora nafte, plina, sirovina, hrane i pitke vode, poprimila nepredvidive i neprevladive razmjere. Zato unatoč dosad neviđenoj eksploziji znanosti i tehničkog napretka, u – majanskim zlogukim proročanstvom zasjenjenoj – 2012. godini kao da ni za jednu od aktualnih velikih političkih i ekonomskih kriza, ni u zemlji, ni u Europi, pa ni u svijetu, u doglednom roku rješenja – nema! 


  Iz znanstvenih se laboratorija i iz memorije svijeta na sve strane vade još donedavno vrlo djelotvorne monetarističke ili fiskalne doktrine, pa i širi ideološki obrasci, od marksizma do neoliberalizma i postindustrijskih receptura, te od nacionalizacije i protekcionizma do krajnjeg liberalizma, ali – osim kupovanja vremena na sve kraće rokove – ni od jednog paketa mjera željenih rezultata nema.  

Tri klimava stupa


Novi svjetski poredak, koji je nastao poslije 1989. godine, stoji na tri noseća, ali uzdrmana, stupa: na Americi, Europskoj Uniji i na Kini. No, Europska Unija ne može riješiti svoju ni dužničku, ni razvojnu krizu, pa se vraća u geopolitičku dramu stare, imperijalne Europe, koja je s nebrojenim sukobima interesa prethodila Prvom svjetskom ratu. Amerika ne može riješiti svoju fiskalnu krizu i enormne manjkove u vanjskoj trgovini i platnoj bilanci, niti može uspostaviti stabilnu okupaciju naftnih izvora na Srednjem istoku, pa tone u krizu sličnu onoj, zbog koje se – sve češće tu usporedbu ističu vodeća geopolitička imena na Zapadu – raspalo Zapadno Rimsko carstvo. Istodobno, Kina ne može riješiti svoju institucionalnu krizu (nesklad jednopartijskog monopola s tržišnom ekonomijom), pa u okolnostima velike krize u Europi i Americi kao svojim glavnim izvoznim tržištima, i sama iz višegodišnjeg poleta klizi u krajnje neizvjesnu socijalnu, političku i ekonomsku dramu. 


  Mala, ali predeuropska Hrvatska, u tom raštimanom globalnom okviru, također ne može riješiti svoju dužničku, kao ni proračunsku, razvojnu i socijalnu krizu, jer je do besmisla unazad 15-ak godina strancima predala većinu najkvalitetnijih gospodarskih i financijskih potencijala, pa sada – bez dovoljno vlastita konkurentnog proizvodnog i investicijskog kapitala – tone u depresiju na nesagledivo dugi rok.  

Zbogom, konzumerizmu


Raspojasana era konzumerizma, koji je na krilima globalizacije biznisa i tržišta od 1989. do 2008. trijumfirao širom svijeta, kao da ide svome kraju u većini zemalja, jer potrošnja građana od 2008. u svjetskim razmjerima pada po prosječnim stopama od dva-tri posto godišnje, dok se kreditna ponuda banaka steže, a gotovo jedna sedmina prije odobrenih zajmova smatra nenaplativima zbog insolventnosti dužnika. Novo kejnzijansko pumpanje potrošnje nije moguće, jer ga u novim okolnostima ne podržavaju banke, dok iznuđena štednja i rezanje troškova svih vrsta dodatno smanjuju proizvodnju u nacionalnim i u svjetskim razmjerima. Kao zadnja rješenja, koja to po prirodi stvari nisu, još postoje mogućnosti rasprodaje prirodnih i infrastrukturnih potencijala (od izvora pitke vode, rudnog i šumskog fonda, preko cestovne i telekumunikacijske mreže do nacionalnih parkova i nekretnina), ili – inflatorno tiskanje novca, ali u 21. stoljeću, na svojevrsnom »kraju vremena«, kao da tome više nije sklona gotovo ni jedna vlada. 


    Još donedavno većinu se težih, strukturalnih kriza rješavalo već u srednjem roku, ili u mandatu jedne vlade. U nemoći da unatoč masivnim financijskim intervencijama i žestokim mjerama štednje preusmjere svoje ekonomije iz prezaduženosti i recesije prema novom snažnom poletu, vodeća politička imena svijeta (poput Baracka Obame i Angele Merkel) produljuju rokove za dostizanje tog novog poleta, sa donedavno uobičajenih četiri-pet na deset, 20 i više godina.  

Hrvatski put u raj


U posebnom, hrvatskom slučaju, željeno rješenje aktualne gospodarske depresije je još teško i zamislivo, ne samo zbog visoke zaduženosti i rasprodanosti strancima, nego i zbog podjednako nerješive krize u Europskoj Uniji (glavnom hrvatskom trgovinskom, financijskom i političkom partneru), u kojoj bi od 1. srpnja 2013. Hrvatska trebala postati 28. članica, kao i zbog teške rastrojenosti većine ostalih, susjednih zemalja na Balkanu (kao neposrednom, geopolitičkom, prometnom i ekonomskom okolišu). 


  Kad se tome dodaju i štete, koje je poslije 1989. Hrvatska pretrpjela zbog vlastita okretanja leđa tadašnjim nesvrstanim zemljama i njihovim tržištima, i zbog lojalnosti najnovijim američkim i zapadnoeuropskim vojnim intervencijama u Iraku, Libiji i Siriji, gdje su hrvatske kompanije izgubile značajne poslove, pa sve začini činjenicom da je na putu u EU niz vodećih hrvatskih industrija uništen ili prepolovljen (od tekstilne, drvne, obućarske, metalne i vojne, do farmaceutske, naftne, kemijske i brodograđevne), teška je višegodišnja depresija neizbježna. A sadašnja kriza, u dogledno vrijeme – nerješiva. Zato je s punom razložnošću hrvatski premijer Zoran Milanović to stanje nazvao izvanrednim, nastojeći pripremati javnost na mnoge nepopularne mjere na dulji rok, neovisno o tome koja će stranačka ekipa biti u Banskim dvorima. 


  Teško je i u najduhovitijim maštarijama zamisliti da bi cjelokupno radno sposobno stanovništvo male Hrvatske idućih pet-šest godina udarnički radilo bez plaća (e, da bi bilo nešto novca viška barem za redovitu isplatu mirovina, a ne samo za otplatu dugova i za financiranje novih javnih radova i državnih ulaganja). Ali je zato manje teško zamisliti kaos do kojeg bi moglo doći, ne samo u Hrvatskoj i u većem dijelu Balkana, nego i u najzaduženijim članicama Europske Unije, pa i u socijalno odbačenim dijelovima Amerike, ili na socijalnom dnu velikim ekonomskim razlikama krajnje razmrdane Kine: od raspada bankarskog i zdravstvenog sustava do nekontroliranog masovnog kriminala i potpune javne nesigurnosti.  

San o fiskalnoj uniji


Ali, Europska je Unija, prema ocjenama većine vodećih zapadnih analitičara, sve dalje od puta prema fiskalnoj uniji, a sve bliže osipanju i redukciji na sukobljene članice iz stare, imperijalne Europe. Istodobno, Amerika je – smanje li se kineske investicije u američke državne obveznice – prenapuhani balon, pred prsnućem, a Kina je – iako će već 2016. veličinom BDP-a prestići još lidersku Ameriku – zbog svojih rastućih troškova rada i cijena nekretnina u globaliziranom okruženju, već na srednji rok osuđena na postupni gubitak konkurentskih prednosti na većini inozemnih tržišta, osobito najzahtjevnijih, u Americi i u EU. 


  Ipak, Amerika će i poslije 2020., ne bude li u međuvremenu nekog velikog rata, ostati ekonomska i tehnološka velesila broj jedan, budući da će EU biti u višegodišnjem opadanju, dok Kina svoje vanjskotrgovinske viškove neće moći konzumirati kroz domaće investicije i potrošnju, nego će znatnim dijelom tih suficita, preko kupnje američkih državnih obveznica i izravnih investicija, i dalje financirati fiskalno kronično uzdrmane SAD. 


  Tako će se novi svjetski poredak u idućih 20 godina svoditi na to, da se – kako procjenjuje i George Friedman, američki geopolitički analitičar – Europa vraća u 1914., Kina da gleda kako da održi svoj unutarnji poredak, a Amerika da sve to samo promatra sa strane, prerastajući – s osloncem na energiju iz obnovljivih izvora i na nove tehnologije u naftnoj industriji – ponovno u vodećeg proizvođača »crnog zlata«.  

Od recesije do depresije


U gospodarskoj stvarnosti, pri kraju 2012., koja bi se, prema majanskom kalendaru trebala pamtiti po 21. prosincu, danu kada će nastupiti smak svijeta ili se nešto kardinalno promijeniti na Zemlji, Europska je Unija u novoj recesiji, Amerika pred neizbježnim stezanjem fiskalne potrošnje, a Kina u usporavanju godišnje stope rasta s donedavnih i višegodišnjih, liderskih 9-10 posto, na manje od sedam posto (ponajviše zbog smanjene potražnje za kineskim proizvodima na kriznom Zapadu). U recesiju ulazi i europski lider, Njemačka. Razlog tome je što Njemačka oko 40 posto svog BDP-a ostvaruje kroz izvoz, a unutar toga 70 posto proizvoda odlazi u europske zemlje. Njemačka – koja je poslije 1989. najviše profitirala na širenju Unije na istok- sad je od svih EU-kreditora najizloženija krizama u Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Španjolskoj i Italiji. Stoga joj u slučaju raspada Unije prijeti gospodarska depresija, uz pad BDP-a veći od deset posto. 


  Istodobno, većina europskog juga i gotovo cijeli Balkan gube na svim frontovima, a bankrotirana Grčka tone u sve dublju depresiju, uz BDP koji će 2012. biti čak 27 posto manji nego prije četiri godine! U takvim okolnostima nije čudo što Europska unija ne može usuglasiti interese pojedinih članica, ne samo oko koncepta fiskalne politike za idućih sedam godina, nego niti oko rebalansa Unijina proračuna za ovu godinu.  

Prijelomni 21. prosinca


Najviše su suprotstavljeni interesi skupine neto-davalaca novca, zemalja koje plaćaju više nego što primaju europskih sredstava, i država koje »zarađuju« na članstvu u Uniji (neto-primatelji novca). Prema Europskoj komisiji, najveći neto davalac je Njemčka (9 milijardi eura), a slijede Francuska (6,4 milijarde eura), Italija (5,9 milijardi), Velika Britanija (5,6 milijardi) i Nizozemska (2,2 milijarde eura). Vodeći neto primatelji su Poljska (11 milijardi), Grčka (4,6 milijardi), Mađarska (4,4 milijarde), Španjolska (2,9 milijardi) i Portugal (2,9 milijarde). No, kada se računa po glavi stanovnika pojedinih zemalja, ljestvica izgleda drukčije: Danci najviše plaćaju za članstvo, jer tamo svaki građanin daje čak 150 eura u proračun Europske unije, dok je u prihodu rekorder Mađarska, gdje svaki građanin prima 442 eura pomoći iz Bruxellesa. 


  Naravno, za slijedeće razdoblje postoje goleme razlike u predodžbi, koliko koga Unija treba koštati: Europska komisija želi budžet od jednog bilijuna i 75 milijardi eura, dok neto-davaoci medu kojima je i Njemačka smatraju kako se troškovi trebaju smanjiti za najmanje sto milijardi eura. Najdalje želi otići Velika Britanija: London osobito smetaju potpore za poljoprivredu – sektor koji više nije nikakav gospodarski faktor u toj zemlji, tako da britanski premijer Cameron želi da EU smanji svoje zahtjeve za barem 200 milijardi eura. 


  Iako ovi iznosi izgledaju golemo, ipak se treba sjetiti kako je to zapravo veoma skroman iznos prema ukupnom gospodarskom potencijalu Europske Unije: to je tek oko jednog postotka zajedničkog dohotka svih zemalja Europske Unije. U raspravi o proračunu Europske Unije uopće nema stavke koja bi lako mogla biti jedna od najvećih: fonda za spas eurozone i za pomoć prezaduženim članicama. Jer, trenutno tek maleni dio pomoći Grčkoj dolazi iz blagajne Europske Unije. Krizni fondovi EFS i ESM su posve izdvojeni iz proračuna EU-a. 


  Problemi se gomilaju na sve strane svijeta, a sva rješenja moraju biti poznata do 21. prosinca 2012. , poslije kojeg nastupa novo doba velike neizvjesnosti.