Najveći europski distributer

Osnivač Orbica Branko Roglić: ‘Ja sam ljevičar u duši, desničar u poslu’

Branko Podgornik

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

Neki ljudi koji pokrenu poduzeće ponašaju se poput bogova, smatrajući da je to samo za njih. To je pogreška. Takvim ljudima poduzeće neće biti dugoročno održivo, kaže vlasnik kompanije koja zapošljava 8.000 radnika i najveći je europski distributer robe široke potrošnje



Branko Roglić je osnivač, vlasnik i predsjednik Nadzornog odbora Orbica, kompanije koja je posljednjih godina prerasla u najvećeg europskog distributera robe široke potrošnje te zapošljava oko 8.000 radnika. Unatoč uspješnoj poslovnoj karijeri koja ga je izbacila u gospodarsku elitu, Roglić je ostao jednostavan, susretljiv i pristupačan čovjek, uvijek spreman na razgovor o temama koje se tiču njegove tvrtke, poslovnog svijeta i Hrvatske.


Kako vaša tvrtka napreduje?


– Jako sam zadovoljan razvojem kompanije posljednjih godina. Prije četiri godine imali smo ukupne prihode od oko 800 milijuna eura. Tada smo ušli u Poljsku, gdje smo preuzeli neke distributere te povećali prihode na 1,6 milijardi eura, uz prihvaćanje oko 2.000 zaposlenih. Prošle godine povećali smo prihode na dvije milijarde eura. Ove godine preuzeli smo Interbrands, najvećeg distributera u Rumunjskoj, što će nam prihode povećati za oko 200 milijuna eura. Dobili smo i nove poslove od Philipa Morrisa, pa do kraja godine očekujemo prihode veće od 2,4 milijarde eura.




Jeste li se zbog preuzimanja drugih kompanija bacili u dugove?


– Uvijek smo pazili da se previše ne zadužujemo. Iznos našeg duga ne prelazi razinu od tri godišnje dobiti iz poslovanja (3 EBITDA). To nije puno, ali želimo smanjiti i na dva i niže. Moramo voditi računa o financijskoj stabilnosti poslovanja, što je kod nas uvijek bio slučaj.


Održiva obiteljska tvrtka


​Kakvi su vam planovi?


– Mislim da ćemo sad malo stati. Imamo velike planove, o kojima zasad ne bih govorio. Ostavit ćemo ih za iduću godinu. U međuvremenu, inzistirat ćemo na financijskoj konsolidaciji, kako bismo smanjili zaduženost firme u odnosu na njezine profite. Ne volim kada se profit banalizira. Profit je višak vrijednosti izražen u novcu, a rezultat je zajedničkog rada sviju – mojih radnika, menadžera, dobavljača i moje obitelji.



Kad već spominjete dobit, nedavno je 180 vodećih američkih kompanija, okupljenih u udruzi Business Roundtable, samokritički ocijenilo da radi na krivi način. Cilj njihova rada, kažu, ne smije biti samo stvaranje profita za njihove vlasnike, nego i obavljanje društveno korisne funkcije, za radnike i zajednicu u kojoj djeluju. Kako to ocjenjujete?


– To je u redu, ali meni to nije novost. Ja tako radim. Stvaranje dugoročno održivog poduzeća korisno je za moje suradnike, za državu u kojoj se poduzeće nalazi, kao i za obitelj koja vodi posao. Nadam se da će sinovi i unuci mojih radnika raditi u poduzeću Orbico i pristojno živjeti od plaća koje dobivaju. Moji sinovi i ja trudit ćemo se da im plaća bude takva da osigurava pristojnu egzistenciju. Davno sam shvatio da poslanje poduzetnika nije stjecanje vila, jahti, aviona i crvenih tepiha. Na prvom mjestu, poslanje poduzetnika je briga za ljude. Samo takav pristup osigurava dugoročnost poslovanja nekog poduzeća.


Što vi radite s profitom kompanije kojoj ste vlasnik?


– Dosad sam isplaćivao samo 10 posto profita, a 90 posto sam reinvestirao u firmu. Zbog toga je dug u odnosu na profit firme malen. Tako kanim i dalje raditi. Spomenutih 10 posto koje sam isplaćivao, ulagao sam u svoje poduzeće ORVAS u Splitu, koje se bavi turizmom. Najveći dio profita, dakle, odlazi u razvoj našeg zajedničkog poduzeća. Neki ljudi koji pokrenu poduzeće ponašaju se poput bogova, smatrajući da je to samo za njih. To je pogreška. Takvim ljudima poduzeće neće biti dugoročno održivo.


Krenuli ste kao obiteljska tvrtka. Jeste li vođenje poslova prenijeli na sinove? Mogu li velike kompanije poput vaše, koje posluju u brojnim državama, ostati obiteljske?


– Mogu. Najlakše je otići na burzu pa oprati ruke od odgovornosti. To se kod mene neće dogoditi. U prošloj sam godini napravio novu organizaciju firme. U Nadzorni odbor, u kojem sam predsjednik, uveo sam dvojicu sinova kao potpredsjednike. Gospoda Marek Kapuscinski iz Poljske i Igor Šprajcar iz Slovenije članovi su Nadzornog odbora. Predsjednik uprave postao je Jurij Tršan iz Slovenije, a članica uprave je i Aleksandrina Marinova iz Bugarske. Njima će se uskoro, kao članice uprave, pridružiti Romina Orešković i Irena Novinec.


Tako sam sinove Stjepana i Josipa, nakon četvrt stoljeća rada u operativi, povukao u Nadzorni odbor, kako bi nastavili pristup poslu kakav sam ja imao. Nadam se da neće skrenuti s mog puta koji je bio uspješan, a mislim da je bio i pošten, kako prema radnicima i menadžmentu, tako i prema državama u kojima poslujemo.



Imaju li obiteljske tvrtke budućnost?


– Imaju. Mislim da nema bitne razlike između obiteljske tvrtke, one na burzi i one u državnom vlasništvu. Pitanje je samo kako tvrtka posluje i koliko je bazirana na komparativnim prednostima okoline. Gledajte, vlasniku – ako se umorio i ako ne vjeruje u budućnost – najlakše bi bilo otići na burzu, pa neka mu burza vodi firmu. Međutim, upoznao sam puno vlasnika golemih obiteljskih firmi, poput Henkela, HIPP-a i Michelina, poznatog po proizvodnji guma. Primjerice, Michelin je osnovao obiteljsko poduzeće koje upravlja dijelovima te kompanije, razmještenima po cijelom svijetu. To poduzeće je u suvlasništvu više od stotinu članova obitelji. Mi nismo tako veliki kao Michelin…


A nemate ni tako široku obitelj?


– Gledajte, mi smo tek druga i treća generacija, a oni u Michelinu vode firmu već desetak generacija. Na sastancima s ljudima iz velikih obiteljskih tvrtki puno sam toga naučio. Te spoznaje sigurno ću primijeniti u svom poduzeću. Nije me nimalo strah. Uz moje sinove, mislim da imam jako dobre suradnike. Sadašnji predsjednik uprave Tršan radi sa mnom već 24 godine. Kada je počeo, imao je 21 godinu, a sada ima 45.​


(Pre)opterećeno gospodarstvo


U osamostaljenoj Hrvatskoj uvedeni su demokracija i slobodno tržište. Jesu li današnji političari ispunili vaša očekivanja kada je riječ o gospodarstvu?


– Moram priznati, u tom pitanju razočaran sam ne samo vladom premijera Andreja Plenkovića, nego i prethodnim vladama. One su najviše brinule o tome kako će ostati na vlasti, a nisu brinule za razvoj gospodarstva. Ako nemate razvijeno gospodarstvo, koje je temelj svakoga društva, ne možete plaćati političare, infrastrukturu i podizati životni standard. Upravo gospodarstvo stvara višak vrijednosti koji služi za razvoj zemlje.


Zašto sve više zaostajemo za ostalim zemljama srednje i istočne Europe, koje su nam nekoć gledale u leđa?


– Zato što smo još uvijek u socijalizmu. Pogledajte naše sindikate. Vode ih ljudi uglavnom iz bivšeg vremena. Oni danas traže povećanje plaća. Lijepo je povećati plaće, ali vi trebate taj novac zaraditi. Tu sam na strani premijera Plenkovića. Ako nema dovoljno novca, ne mogu se povećati plaće koliko bi sindikati željeli.



Osim toga, naše je gospodarstvo preopterećeno poreznim i neporeznim nametima, pa ne može generirati više novca. Da bismo mogli razviti ovu zemlju, najprije trebamo stvoriti ravnotežu između realne ekonomije i javne potrošnje. Morate omogućiti gospodarstvu da generira novac za razvoj države, za plaćanje županija, općina, agencija, zdravstva, školstva, vojske, policije i tako redom. Ako gospodarstvo previše opteretite fiskalnim i osobito parafiskalnim nametima, onda se to ne događa.


To znači da zagovarate smanjivanje javne administracije?


– Da bi se javna potrošnja svela na mogućnosti realnog gospodarstva, potrebno nam je nekoliko drastičnih rezova. Postojeću 21 županiju treba svesti na nekih šest povijesnih županija. Broj općina, kojih ima oko 540, valja smanjiti na oko 120. Mnogobrojne državne agencije treba svesti na prihvatljivu mjeru. Nužno je restrukturirati javna poduzeća, odnosno dovesti ih u profitabilnost te smanjiti cijene njihovih proizvoda, jer one ulaze u svaki proizvod izrađen u Hrvatskoj. Poznato je da javna poduzeća imaju dvostruko više zaposlenih nego što je potrebno. K tome, potrebno je privatizirati sva javna poduzeća, osim Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, energetske mreže i brodskih veza s otocima.


Gledajte, u selu u Dalmatinskoj zagori, iz kojeg potječe moja obitelj, voda se plaća 20 kuna po prostornom metru. Pritom je cijena vode osam kuna, a sve ostalo su različiti nameti. To je neodrživo i to koči razvoj. Da bi se neki mještanin mogao baviti poljoprivredom, mora za zalijevanje koristiti tu vodu, ako nema druge. Ako ona stoji 20 kuna po kubiku, seljaku je jeftinije taj proizvod negdje kupiti. Zato nije čudno ako napusti zavičaj. Mladi ljudi ne mogu opstati, pa odlaze u Njemačku, Irsku i druge zemlje, jer država ne omogućuje razvoj poduzetništva.


Kritičari aktualnog štrajka sindikata kažu da oni traže novac za plaće kojeg nema. Ali već dvije godine za redom državni proračun nije u manjku, nego ima višak novca.


– Nisam siguran da je proračun u višku. Kakav je to višak ako se dug bolnica veledrogerijama popeo na tri milijarde kuna? Da biste platili taj dug, trebate uzeti kredit. Osim toga, proračunske viškove u Hrvatskoj pojela je brodogradnja, putem subvencija. Brodogradnju je davno trebalo privatizirati. Da smo je prodali za jednu kunu svjetskim divovima, hrvatska bi brodogradnja cvjetala, a danas jedva životari.


Ima li »3. maj« izgleda za ponovni uzlet?


– Nisam siguran da će novac koji je »3. maj« dobio od Vlade omogućiti dugoročnost poslovanja. Nisam siguran zato što je velik broj stručnjaka iz brodogradilišta u Rijeci i Puli već otišao raditi u Trst. Taj razvoj događaja trebalo je davno predvidjeti. Trebalo je brodogradilište u Rijeci spojiti s onim u Trstu, kojim upravlja kompanija Fincantieri, jedna od najvećih u Europi.



Što s Uljanikom?


– Nisam siguran u budućnost brodogradilišta u Puli. Mislim da je cijela Istra europski turistički biser i da je u tome njezina budućnost. Dizalice usred Pule i u blizini Brijuna ne čine mi se primjerenima. Mislim da je brodogradilište moguće u Rijeci, uz spajanje s Fincantierijem. Istri treba omogućiti razvoj turizma, u kojem sigurno ima posla i za ljude koji se danas nalaze u Uljaniku.


​Besmislena granica


Vi ste počasni generalni konzul Slovenije u Hrvatskoj. Kako gledate na granični spor dviju zemalja u Savudrijskoj vali?


– U Savudrijskoj vali, odnosno Piranskom zaljevu, protekloga ljeta organizirano je ronjenje bez granica. Mene je, kao počasnog generalnog konzula, tamo pozvao hrvatski počasni konzul u Sloveniji, Božo Dimnik. Zajedno smo otišli na to ronjenje jer smo htjeli pokazati besmislenost stvaranja granica na mjestu na kojem nikad prije nisu postojale. Tamo su bili gradonačelnici Pirana, Buja i još neki lokalni dužnosnici. Bio sam oduševljen kada je gradonačelnik Buja govor počeo na hrvatskom, a završio ga na talijanskom. Gradonačelnik Pirana govor je počeo na slovenskom, nastavio na talijanskom, a završio na hrvatskom. U tom trenutku zaista sam se osjećao kao Europljanin. Mislim da bi taj pozitivan pristup u odnosima Hrvatske i Slovenije, kao i njihovim odnosima s Italijom, trebalo više njegovati.


To bi, naravno, dodatno koristilo i gospodarstvu?


– Hrvatska i Slovenija male su zemlje, s malim tržištem. One moraju ojačati suradnju s ostalim zemljama. Tako svojim poduzećima proširuju i tržište, omogućujući im profitabilnost poslovanja. Na malom tržištu profitabilnost ne možete osigurati. Susrećem brojne mlade ljude u Hrvatskoj koji pokreću start-upove. Svima njima govorim: Momci, kada imate ideje, vodite računa da ih planirate i razvijate za cijelu Europu. Jer, ako planirate samo za Hrvatsku, ili samo za regiju, nemate puno šanse preživjeti u konkurenciji s velikima.



Ljevičar u duši, desničar u poslu​


Čini se da imate tradicionalne poglede na djelovanje poduzeća?


– Znate, u duši sam socijaldemokrat. Međutim, socijaldemokracija, po mojoj slobodnoj procjeni, ne omogućava stvaranje viška vrijednosti. Stoga sam, uvjetno rečeno, u pristupu poslu orijentiran desno, slično kao i najveći broj poslovnih ljudi na Zapadu. Ali našao sam svoju formulu: višak vrijednosti stvorit ću kao desni, a podijelit ću ga kao lijevi, kao socijaldemokrat, pošteno sa svojim radnicima i menadžerima. Otkud vam ta ideja? – Ideja je moja i ja je razvijam.


Vi znate da izuzetno poštujem Miku Tripala i da sam bio njegov proljećar. Svojedobno, Tripalo je bio jedan od najbogatijih ljudi na području Dalmacije, ali se politički orijentirao ulijevo, kao socijaldemokrat. U čast Tripalu, obnovio sam kuću njegove obitelji. Selo Župa u Dalmatinskoj zagori, odakle potječe moja obitelj, nije daleko od Sinja pa znam sve o toj obitelji. Od Mike Tripala sam puno naučio i on je moj politički idol.


Niste se učlanili u neku stranku?


– Jedini put kada sam se učlanio, bila je to stranka na čelu sa Savkom i Tripalom. Bilo je to u doba Hrvatskog proljeća, na koje sam iznimno ponosan. Bio sam primljen i izbačen u roku dva mjeseca, a da mi pritom nije bila uručena knjižica, a ni karanfil.


Nismo mi bili nikakvi maspokovci ni revolucionari, kako nas se prikazivalo. Bili smo jednostavni, normalni ljudi koji smo htjeli više poslovnog duha u politici, veću orijentaciju zemlje prema Zapadu i veću samostalnost u odnosu na Beograd. Međutim, nismo bili destruktivci, a potpuna samostalnost je bila samo san.