Od Ostoje, preko Ježića do očaja

Dosje Dina: U priči s turskim Caliskanom profitirao jedino Robert Ježić

Marinko Glavan

Turci su pet milijuna eura uplatili za isplatu plaća radnicima i pripremu Dininih pogona za proizvodnju, a ulaganje naplatili od svih nas praktički pretočivši pet milijuna eura javnog novca u Ježićevo vlasništvo. No u cijeloj priči Roberta Ježića nitko ne spominje 



Odlaskom predstavnika Caliskana iz uprave Dine zapečaćeno je odustajanje turskog investitora od pokretanja proizvodnje u Omišlju, kao i od sudjelovanja u vlasničkom restrukturiranju petrokemije. Šanse za opstanak te nekad ugledne tvrtke time su svedene na minimum, a kako stvari stoje, u cijeloj priči s Caliskanom profitira jedino – Robert Ježić, uz svesrdnu pomoć ministra financija Slavka Linića. 


    Takav se dojam u prvom redu stječe jer iz Ministarstva financija već danima uporno ignoriraju naš zahtjev za uvidom u odredbe ugovora o državnom jamstvu izdanom Caliskanu u kolovozu prošle godine za pet milijuna eura što su ih Turci uplatili kao avans za plaće radnika Dine i DIOKI-ja, a početkom ove godine isti iznos i pokupili iz proračuna, aktiviravši jamstvo. Građane, čijim je novcem isplaćeno, zasigurno bi zanimalo kako je Turcima uspjelo praktički trenutačno naplatiti jamstvo i nestati, no u Linićevom ministarstvu naš su zahtjev odlučili pospremiti u ladicu, čak odbijajući objasniti što im priječi medijima i javnosti dati ugovor na uvid. 


  Njihov šef zato ovih dana ispravlja »netočne navode« pojedinih medija koji su vijest o povlačenju Caliskana i naplati državnog jamstva pogrešno interpretirali tvrdeći da su Turci »otišli s pet milijuna eura« zarade. Tu je Linić u pravu, kada kaže da su Turci uzeli onoliko koliko su u kolovozu prošle godine uplatili, iako bi za neupitno dokazivanje svoje računice trebao predočiti i ugovor o jamstvu, s obzirom na to da se jamstvo može tražiti (i dobiti) na iznos veći od uloženog. 


 Jasna računica




Ministar i javnost istodobno olako prelaze preko pitanja kome je navedenih pet milijuna eura uplaćeno, a od koga u konačnici naplaćeno kroz garanciju. Turci su pet milijuna eura u kolovozu uplatili za isplatu plaća radnicima i pripremu Dininih pogona za proizvodnju, dakle za ispunjavanje obaveza i održavanje imovine vlasnika tvrtke, a sada su jednako toliko uzeli iz proračuna, odnosno iz džepova svih građana Hrvatske. Prema tome, nije točno da su samo uzeli ono što su dali, u što nas uvjerava Linić, i to iz vrlo jednostavnog razloga – Dina nije državna tvrtka, već privatna. I to u većinskom vlasništvu DIOKI-ja, koji je pak u većinskom vlasništvu ministrova dugogodišnjeg prijatelja – Roberta Ježića. 



 Robert Ježić je većinskim vlasnikom DIOKI-ja i Dine postao 2004. godine, a godinama prije toga s njima je surađivao kao predstavnik švicarskog Landmark chemicalsa, godinama praktički jedinog partnera DIOKI-ja. Prethodno su DIOKI i Dina u drugoj polovici devedesetih godina izašli uz sastava Ina grupe, a prije Ježića većinski vlasnik bila su tri tadašnja PIF-a, na čelu s Dom Holdingom Darka Ostoje, koji su zajedno imali 51 posto dionica. Sredinom 2002. godine započeo je sukob između Landmarka i Ježića na jednoj i DIOKI-ja na drugoj strani koji je rezultirao prekidom suradnje, međusobnim tužbama i u konačnici smanjenjem vrijednosti DIOKI-ja i Dine. Tada je u Vladi i na čelu Fonda za privatizaciju sjedio današnji ministar financija Slavko Linić, a prema medijskim izvještajima iz tog vremena, upravo je on odigrao ključnu ulogu u prelasku DIOKI-ja i Dine iz Ostojinih u ruke Roberta Ježića. Na taj je transfer, navodno, Ostoja pristao kako bi izgladio narušene odnose s Linićem koji je, pričalo se tada, upravo prodaju DIOKI-ja Ježiću postavio kao glavni uvjet za realizaciju drugih Ostojinih poslovnih nakana.



Računica je jasna – Turci su isplatili za rješavanje vlasnikovih, dakle Ježićevih obaveza prema radnicima i pripremu pogona u njegovom vlasništvu za pokretanje proizvodnje, a ulaganje naplatili od svih nas praktički pretočivši pet milijuna eura javnog novca u njegovo vlasništvo. Unatoč tome što je riječ o matematici iz prvog razreda osnovne škole, Ježića nitko živ u cijeloj priči ne spominje. 


  Sve se češće zato spominje stečaj, kao sve izglednija opcija, ukoliko se u kratkom roku ne pojavi ozbiljan investitor spreman uložiti sredstva i pokrenuti proizvodnju na Krku, što potvrđuju i izjave ministra financija, koji je do sad neprekidno mantrao o očuvanju radnih mjesta u Dini. Linić pritom ističe kako je sadašnji prijedlog predstečajne nagodbe što ga je izradila uprava Dine nerealan i neprihvatljiv bez takvog, strateškog partnera, a sada već bivšeg strateškog partnera, Caliskan, ministar financija ovih dana nije štedio pa je Turke proglasio neozbiljnim investitorom i isključivim krivcem za propast dogovora za spas Dine, koji nije bio sposoban od srpnja prošle godine do sad pokrenuti proizvodnju.  

Turska »neozbiljnost«


Čuđenje ministra financija turskoj »neozbiljnosti« u najmanju je ruku jednako neozbiljno, jer Caliskan je od samog početka, kada se pojavio kao mogući investitor, prilično jasno davao do znanja da ne kani ulagati više od tih pet milijuna pokrivenih državnim jamstvom. Turci su novac za isplatu preostalih radničkih plaća, te pokretanje proizvodnje kanili namaknuti prodajom zemljišta za izgradnju LNG terminala, inače u 80 postotnom vlasništvu tvrtke Adriaoil SpA, HEP-u i Plinacro-u, po cijeni od oko četrdeset i pet milijuna eura, na koliko je zemljište bilo procijenjeno. Da je tome tako, potvrđuje i činjenica da Caliskanova uprava u Dini radnicima nije isplatila niti centa zaostalih plaća, preko iznosa od pet milijuna eura za koji je Turcima izdana državna garancija, niti uložila sredstva u bilo što drugo. 


  Kada su HEP i Plinacro najavili kako zemljište namjeravaju otkupiti, ali po dvostruko nižoj cijeni, Turci su izgubili svaki interes, ako su ga uopće ikad imali, za restrukturiranje i proizvodnju u Dini, budući da ponuđeni iznos od oko 21 milijun eura ne bi pokrio niti potraživanja Hypo banke koja ima hipoteku nad zemljištem. U stvari je proizvodnja u Dini trebala biti pokrenuta novcem državnih poduzeća, što je čitavo vrijeme bilo dobro poznato i Vladi, no kada to nije uspjelo, »investitor« se povukao, povukavši, naravno i svojih pet milijuna eura garancije. 


  A za tih pet milijuna jamstva, izdanih nakon što su prošle godine Turci isti iznos uplatili kao avans za stjecanje vlasničkog udjela u Adriaoil SpA, talijanskoj tvrtki-kćeri DIOKI-ja, te otkup potraživanja DIOKI-ja prema Adrioilu, od čega je bio uplaćen dio zaostalih plaća radnicima Dine i DIOKI-ja, a dio utrošen za pripremu pokretanja proizvodnje polietilena u Dini, ministar financija ih sada kani tužiti. Tužit će Turke, tvrdi, i za neisplaćene plaće radnicima Dine, obaveze prema HEP-u i lokalnoj samoupravi, čime bi se ukupni iznos tužbe popeo na oko deset milijuna eura, pa ministar Caliskanu najavljuje »težak sukob s Ministarstvom financija«. Linić pri tom već danima ponavlja kako je Vlada investitoru omogućila sve potrebno – predstečajnu nagodbu, deblokadu računa i razgovore oko zemljišta, pa tako ispada da je dobivanje sudskog spora protiv Caliskana gotova stvar i da će biti vraćen ne samo novac u državni proračun nego, eto, i još toliko za obespravljene radnike, te razne vjerovnike. 


  To, međutim, nije ni približno sigurno. Iz više razloga, uz već poslovičnu učinkovitost domaćeg pravosuđa, jer bez obzira na neozbiljnost investitora, neke od tvrdnji što ih ponavlja Slavko Linić naprosto ne stoje. 


 Prebacivanje odgovornosti


Tako ministar proziva Turke što nisu bili u stanju pokrenuti proizvodnju od srpnja prošle godine. Teško da su je i mogli pokrenuti kada je račun tvrtke deblokiran tek u siječnju ove godine, iako je deblokada cijelo vrijeme bio glavni uvjet Caliskana za suradnju s Dinom, a osim toga je i osnovni preduvjet za nastavak poslovanja tvrtke.  

  Drugi uvjet koji nije ispunjen, iako ministar tvrdi da su svi preduvjeti bili zadovoljeni, je onaj o isporuci električne energije za nastavak proizvodnje. Iako su u ministarstvu gospodarstva početkom siječnja ove godine sindikalisti Dine uvjeravani kako će HEP isporučivati Dini električnu energiju po uobičajenim uvjetima, dogovor oko isporuke je izostao jer je HEP tražio garancije za dobar dio svojih potraživanja prema Dini koja se trenutno kreću oko iznosa od 200 milijuna kuna. Pritom je legitimno pavo HEP-a da štiti svoje interese kako smatra da je najbolje, ali ostaje činjenica da dogovor o isporuci nije postignut. 


  U Ministarstvu financija također odgovornost za odabir Turaka kao strateškog partnera prebacuju na upravu Dininog matičnog društva DIOKI, što je samo dijelom točno, jer je hrvatska Vlada Caliskanu odlučila izdati jamstvo na sjednici početkom kolovoza ove godine. A kada se nekome izdaje jamstvo na pet milijuna eura iz džepova građana, što u sadašnjem trenutku nije zanemariv novac za državni proračun, očekivalo bi se da će isti i njegove poslovne nakane barem biti temeljito provjereni, iako bi sasvim razumno bilo tražiti i kontrajamstvo kao osiguranje da će investitor svoje obaveze i ispuniti.  

Tko je kriv


Vladi su krivi Turci, radnicima i sindikalistima Dine Turci i Vlada, ali o Ježiću kao aktualnom većinskom vlasniku i čovjeku pod čijom je upravljačkom palicom Dina, zajedno s matičnim DIOKI-jem dovedena do propasti, nitko uglavnom ni slova. Tek se, tu i tamo, u kuloarima spominje kako je cijela priča s Caliskanom izvedena u njegovoj režiji da bi se kupilo vrijeme i pokušala izvući korist iz još uvijek vrijedne imovine DIOKI-ja i Dine, ali i to se čuje tek povremeno, što je posve nerazumljivo, jer riječ je o ključnoj figuri cijele priče o propasti nekad respektabilnih petrokemijskih tvrtki. 


  Valja podsjetiti da se je paralelno s Ježićevim preuzimanjem DIOKI-ja i Dine dogodio dolazak na vlast HDZ-ove Vlade na čelu s Ivom Sanaderom, što je Ježiću, kao dugogodišnjem HDZ-ovcu i, pokazat će današnja suđenja i istrage, osobi upletenoj u brojne sumnjive radnje bivšeg premijera, donijelo pokroviteljstvo s najviše državne razine. On ga je obilato i koristio, u vidu raznih privilegija, poput jeftinije struje koju mu je isporučivao HEP, pa je na vrhuncu Sanaderove moći i Ježić doživio svoje zvjezdane trenutke kao, govorilo se, jedan od najbogatijih i najmoćnijih Hrvata.


  Sanaderovom abdikacijom 2009. godine stvari kreću nizbrdo i za Ježića, a posljedično i za Dinu i DIOKI. Kao Sanaderov bliski suradnik dolazi u nemilost HDZ-ove Vlade na čelu s Jadrankom Kosor, pa nestaju povlastice, a kako je istodobno u pogone na Krku uloženo desetke milijuna eura, DIOKI i Dina zapadaju u sve veće poslovne probleme da bi konačno, 2011. godine bila ugašena proizvodnja u pogonima na Krku i zagrebačkom Žitnjaku.


  Redovit gost


Radnici Dine danas u neformalnim razgovorima tvrde da je kroz čitavo to vrijeme redovit gost u DIOKI-ju i omišaljskoj petrokemiji bio Slavko Linić koji je posljednjih mjeseci bio snažno anagažiran u pokušaju spašavanja tvrtke. Primjetno je da već mjesecima glavnu riječ oko Dine i DIOKI-ja u Vladi vodi upravo Linić, a da bivši ministar gospodarstva Radimir Čačić i sadašnji Ivan Vrdoljak o toj temi izbjegavaju previše govoriti, iako je u osnovi riječ o njihovom sektoru. Iako i sada, u najavama mogućeg stečaja i osudama turskog investitora Linić opet uvjerljivo prednjači pred ostatkom Vlade, ministar se i dalje ustručava spominjati svog prijatelja Ježića, za razliku od, recimo, vlasnika splitskog konstruktora Željka Žderića kojega je u više navrata izrijekom naveo kao glavnog krivca što radnici ne dobivaju plaće nakon što su propali pokušaji za spas te građevinske tvrtke, iako je i Ježić, tvrde upućeni, čitavo vrijeme bio itekako uključen u sva zbivanja oko DIOKI-ja i Dine, pa tako i pokušaj suradnje s Caliskanom. 


  Zašto Linić u cijeloj priči toliko štedi Ježića može se nagađati, a ministrov bi ukor i tako teško bio satisfakcija za radnike Dine i DIOKI-ja koji već sedam mjeseci nisu dobili plaće. Ono što bi ministar, međutim, morao učiniti, jest da jasno podastre javnosti sve podatke o ugovornom odnosu s turskim Caliskanom jer sve suprotno tome ostavlja mjesto sumnji da je, u najmanju ruku, ugovor o jamstvu bio sročen na štetu državnog proračuna ili, još gore, da je novcem građana izravno pomogao tvrtki u vlasništvu svog prijatelja.