Nema puno optimizma

Bliži se novi “dan D” za riječki škver: Sve se više čini da stečaj i ne mora biti najgore rješenje

Orjana Antešić

Foto Damir Škomrlj

Foto Damir Škomrlj

Za to vrijeme riječkom škveru treba i nekakav novac, da bi uopće preživio to razdoblje od šest mjeseci do godine dana, koliko su procjene da bi trebalo za donošenje stečajnog plana



U sjedištu Uljanika jučer je održan veliki, dvosatni sastanak s novodabranim strateškim partnerom i vlasnikom Brodosplita Tomislavom Debeljakom s kojeg su se predstavnici trećemajaca, sindikata i prve linije rukovoditelja, vratili razočaraniji nego kad su tamo dolazili.


Na ključno pitanje za riječko brodogradilište – kako će se deblokirati račun na kojem su ovrhe »teške« 107 milijuna kuna i dalje nema nikakvog odgovora, ni smislenog ni obećavajućeg kako od aktualne Uprave Uljanika, tako ni od odabranog partnera. Sve je pod »ako«, »možda«, »ispune li se preduvjeti«, drugim riječima računa se na državu i na Ministarstvo gospodarstva. A dan »D« riječkom se brodogradilištu opako bliži, 26. veljače, za kada je na Trgovačkom sudu u Rijeci zakazano ključno ročište, praktički je tu, na vratima.


Apsurdima oko Uljanik grupe izgleda da nema kraja. Više se ne priča o milijardama kuna, sada se već priča u milijardama eura koje bi država trebala odmah u startu »popeglati«. No, što je to, prava sitnica za poslove koje nosi Debeljak jer, prema njegovoj priči, u džepu ima izgledne poslove vrijedne čak 2,2 milijarde eura. Ima samo jedno jednostavno pitanje za koje se nadamo da ćemo dobiti priliku da nam Debeljak na njih odgovori. Ako je tome tako, zašto makar polovicu, ili četvrtinu nije dosad realizirao u Brodosplitu?




Opet, Debeljakova pozicija, koju je zauzeo, posve je razumljiva. On je postavio svoje uvjete prema državi, na Vladi je da se odredi prihvaća li ih uopće za bilo kakve daljnje pregovore, a svoj novac Debeljak, čak i da ga ima na bacanje, s punim pravom ne želi dati dok se u Vladi ne odrede u pogledu partnerstva. Ili će sve stati na procjeni Debeljakovog tima kako začepiti rupe u Uljaniku, da bi ga on preuzeo pod svoje skute, država treba najprije dati između 1,1 i 1,4 milijarde eura, ovisno radi li se o optimističnom ili krajnje crnom scenariju, kako to vole reći ljudi iz Debeljakove ekipe.


Potreban novac 


Stečaj za »3. maj« uopće ne mora biti loše rješenje. Dapače. To je jedini način da se izmrcvareni Riječani konačno otrgnu iz pulskog zagrljaja. Riječko brodogradilište imalo bi šanse u stečaju da se u što je moguće kraćem roku donese stečajni plan, kroz koji je onda moguće prodati brodogradilište kao jednu nedjeljivu gospodarsku cjelinu, dakle bez parcijalnog prodavanja pokretne imovine.


Za to vrijeme riječkom škveru treba i nekakav novac, da bi uopće preživio to razdoblje od šest mjeseci do godine dana, koliko su procjene da bi trebalo za donošenje stečajnog plana. Postoji rješenje i za to, a to je da država, koja je sada vlasnik poluzavršenih brodova, dogovori s njihovim bivšim ili novim vlasnicima kondicije, drugim riječima financijske aranžmane pod kojima će se brodovi završiti. Država bi na taj način uspjela povratiti jedan dio od onih 2,8 milijardi kuna, koliko je dosad plaćeno na račun protestiranih državnih jamstava za raskinute ugovore u Uljanik grupi.


S druge strane, »3. maju« kroz završetak tih brodova osigurao bi se kakav-takav priljev sredstava za vrijeme stečaja. No, za takvo što treba jako puno koordinacije, htijenja i znanja, a ovo što smo dosad vidjeli oko Uljanik grupe ne ostavlja nimalo optimizma.