Libero riječkih odbojkašica

Paola Došen: Ponosna sam na sve što smo napravili u minulih deset godina

Kristian Sirotich

Puno sam dala ovom klubu, ali i »Rijeka CO« je puno toga dala meni. Predsjednik Livio Tončinić i trener Igor Lovrinov su postali dio mog života, gotovo da su dio moje obitelji, moje najbolje prijateljice su odbojkašice. No, mislim da je ovo bio moj oproštaj – kaže 25-godišnja Riječanka 



RIJEKA  Ima navršenih 25 godina, osvojila je 14 trofeja, deset je godina u klubu. Nemoguće? Itekako moguće. Za sve dodatne informacije obratiti treba se Paoli Došen, liberu riječkih odbojkašica, koja je s navršenih petnaest godina ušla u ekipu i svih ovih deset godina nosila dres »Rijeke CO«, a na poziciji libera ostavila itekako dubok trag. I ne samo u »Rijeci CO«, koja je uvelike zahvaljujući i Paoli Došen prošle subote na Trsatu slavila sedmu uzastopnu titulu, već i u reprezentaciji za koju je prikupila impozantan broj nastupa. A čini se da je nakon tisuća obrana i tisuća primljenih servisa Paola Došen na prekretnici, gotovo da je i donijela odluku koja će joj zasigurno bitno promijeniti život. 


   – Mislim da je ovo bio moj oproštaj, moja posljednja sezona, posljednja utakmica – kazat će Paola Došen. – Naravno, moram još sjesti s ljudima iz kluba i popričati o svemu, ali zaista mi je već polako sve postalo prenaporno. Prvo i osnovno, više gotovo da i nemam privatnog života, radim, jurim na trening, dođem kući… Ne znam, ali mislim da je ovaj 14. bio moj posljednji trofej u karijeri. I moram se zahvaliti ljudima u Ri Dentu, koji su mi ususret izlazili kada god je to trebalo, ali i svojim roditeljima i dečku Damjanu, koji su uz mene bili i u teškim i u lijepim trenucima karijere, u pobjedama i u porazima – nastavit će Paola, koja je sa svojih 25 godina gotovo pa i stekla status veteranke u riječkoj ekipi. A definitivnu odluku o prestanku karijere nakon svega zasigurno neće biti jednostavno donijeti, naročito uzme li se u obzir činjenica da je Paola mogla još puno toga dati i riječkoj i hrvatskoj odbojci. 


  Trofeji


– Definitivno nisam tip igrača koji može i želi na treninge dolaziti dva puta tjedno. Ako treniram, treniram sto posto, dajem maksimum na treninzima i na svakoj utakmici. U kombinaciji s poslom tako nešto jednostavno nije moguće. Naročito ne u »Rijeci CO«. Uostalom, »Rijeka CO« nije klub u kojem ti možeš raditi što hoćeš, uzimati slobodno kada hoćeš, a niti ja nisam tip igračice koja bi htjela imati takav pristup u bavljenju sportom. Jesam li mogla još dati? Sigurno da jesam, naročito ako je suditi o posljednjim dvjema sezonama koje sam odigrala prilično solidno. Međutim, vremena su se promijenila, od odbojke se ne može živjeti. Kažem, još ćemo vidjeti, ali mislim da je ovo kraj – u istom je tonu nastavila Paola, prebacivši se na prebiranje po uspomenama. Deset godina, 14 trofeja. Teško je reći koji je draži, prvi ili posljednji? 


   – Mislim da svi pamtimo prvi Kup. Najdraži trofej? Teško je reći. Posljednje tri godine naročito su mi drage. Imale smo takvu ekipu da zaista nismo znale hoćemo li osvojiti naslov prvaka, a tada je uvijek poseban užitak na kraju slaviti. Naravno da je ovih sedam posljednjih godina bilo sezona u kojima se znalo da ćemo osvojiti trofej, ali posljednje tri to zaista nije bio slučaj. Zbog svega toga su možda ta tri trofeja i najdraža. Pa prošle godine nismo imali niti domjenak nakon zadnje finalne utakmice jer smo se svi bojali da se ne ureknemo i ne izgubimo utakmicu. Ove godine je ipak bio domjenak. Osim toga, posljednje tri godine je i cjelokupna situacija bila teška, u svima tim trima sezonama nekako do izražaja nije došla kvaliteta pojedinki, koliko naše zajedništvo i kvaliteta čitave ekipe – nastavila je najtrofejnija riječka odbojkašica, kojoj je od čitave netom minule sezone najupečatljivije u sjećanju ostala urezana atmosfera na posljednjim utakmicama.   

Gledatelji




– Čitav drugi dio sezone imali smo dosta gledatelja na tribinama. Nije to više bila niti kazališna publika, a uvijek se za Rijeku govorilo da je na odbojkaškim utakmicama kazališna publika, da ljudi sjede, gledaju, da nema puno emocija. No, sada zaista nije bilo tako. Bilo je i dosta djece, što je velik napredak jer nisam sigurna je li to bilo tako i nekih prijašnjih sezona. A zaista je bio užitak gledati djevojčice kako dolaze, gledaju, navijaju. Jedino se na taj način može vidjeti kako odbojka zaista izgleda i što se može postići ako se zaista sve uloži u to, ako se čovjek trudi. A može se postići puno. Mi smo najbolji primjer – kazat će još uvijek aktualni libero riječke ekipe, koja mora biti ponosna na sve što je ostvarila u karijeri. 


   – Sigurno da sam ponosna. Iako sam u klub došla iz »Sušaka« prije deset godina, ja sam ipak dijete »Rijeke CO«. Puno smo napravili u ovih deset godina, od osvajanja trofeja, preko igranja za reprezentaciju… Odbojka je moj život, sve najbolje prijateljice su mi igrale ili još uvijek igraju. Mi smo prava klapa. Puno sam dala ovom klubu, ali i »Rijeka CO« je puno toga dala meni. Predsjednik Livio Tončinić i trener Igor Lovrinov su postali dio mog života, gotovo da su dio moje obitelji. Provela sam više vremena s njima nego sa svojim najbližima. Zaista sam neizmjerno ponosna na sve što smo svi zajedno napravili – zaključit će Paola, koja je za kraj ipak odlučila ostaviti malo prostora mogućnosti da ovo ipak neće biti njezina posljednja sezona.