Slučaj Wiliama Vukelića

Skandal u skijaškom savezu: Talentirani Riječanin trpio mobing trenera, pa ga Pavlek izbacio iz reprezentacije

Zlatko Horvat

Ne vjerujem da je u pitanju novac, jer reprezentacija je sada u švicarskom Zermattu. Tamo ima ljudi koji tamo ne trebaju biti, nečije mame, prijatelji, koji su došli samo skijati. Spava se u hotelu s pet zvjezdica



U večernjim satima utorka tog 18. travnja ove godine iz Hrvatskog skijaškog saveza poslali su objavu za medije o sastavu hrvatskih alpskih skijaških reprezentacija. Na toj listi nije bilo dvaju Riječanina, Williama Vukelića i Tiriela-Luke Abramovića.


Za prvog je to trebala biti četvrta juniorska sezona, za Abramovića prva. Ali nisu dobili šansu. Vukeliću se isključivanjem iz reprezentacije srušio svijet, 18-godišnji Riječanin nije mogao ni naslutiti da će se tako nešto dogoditi. U čemu je stvar? Skijaš pod kapom reprezentacije ima pokrivene troškove, trenera… Izvan reprezentacije osuđen je na financiranje karijere iz roditeljskog džepa, a radi se o cifri od četrdesetak tisuća eura godišnje. Pa tko voli…


No, izbacivanje iz reprezentacije samo je vrh ledenog brijega. Dvije godine William je trpio maltretiranja i omalovažavanja Mirka Kvasteka, trenera reprezentacije, koji je ostvario velike uspjehe s dječjom reprezentacijom na najvećim svjetskim natjecanjima, ali očito je izgubio »busolu«. Tortura, mobbing, indiferentnost, laži, ucjene… Umjesto Williama, koji po svim svojim rezultatima apsolutno zaslužuje mjesto u reprezentaciji, u novi petogodišnji plan pod paskom trenera Ante Kostelića i uz svu moguću potrebnu logističku podršku, upala su braća Kolega. Elias i Samuel.




Osamnaestogodišnji William, koji je dobio ime po Shakespeareu, našao se tako u ulozi Hamleta. Biti ili ne biti.


»Zbog toga jadni život naš i jest, Toliko dug, jer tko bi mogao snositi sve šibe i sve poruge ovoga svijeta, nepravde tlačitelja, prezire oholih…«, napisao je Shakespeare.


Ali William nije odustao od skijanja. Nije želio odustati. I mislio je da će sve biti u redu po pitanju reprezentacije. Samo je želio promjenu trenera. Zbog mobinga, maltretiranja, torture. Samo to.


Foto Jurica Galoić / PIXSELL


Foto Jurica Galoić / PIXSELL


 


Novac nije problem


– Vedran Pavlek me je najviše razočarao. Tijekom sedam godina u reprezentaciji imali smo dobar odnos. Poštivao me je, vjerovao mene, a na kraju me prebrisao. Ne vjerujem da je u pitanju novac, jer reprezentacija je sada u švicarskom Zermattu. Tamo ima ljudi koji tamo ne trebaju biti, nečije mame, prijatelji, koji su došli samo skijati. Spava se u hotelu s pet zvjezdica, nasuprot gondole. Nije u pitanju novac, već drugi interesi. Vjerujem da je u pitanju rješavanje konkurencije. Svima sam bio konkurencija, u svakom pogledu, skijaški, kondicijski. Nisam ja prvi, i prije se rješavalo konkurencije da bi uspio netko drugi.


Samo tri dana prije nego sam izbačen iz reprezentacije brat Leo bio je na razgovoru s Pavlekom po pitanju trenera. Rečeno mu je da me Pavlek ima u planovima, da me ne može samo tako odbaciti. Tri dana kasnije obojicu, mene i brata Lea, pozvao je na razgovor i rekao da se boji da tu više nema prostora za mene. Bilo je svakojakih priča, o Agrokoru, o sponzorima kojih je svake godine sve manje. Mi smo bili šokirani. Nismo znali što reći. Pokušao sam ga uvjeriti da radi pogrešku, da to što čini nije ispravno. Međutim, on nije promijenio svoju odluku bez obzira na to što je do sada norma bila biti među 15 u svojem godištu u svijetu u jednoj disciplini. Ja sam bio šesti u slalomu i drugi u kombinaciji.


U tri dana vaša sudbina u reprezentaciji okrenula se naglavačke?


– Upravo tako. Pavlek nas je pozvao da nam svoju odluku obznani oči u oči.


Mezimci


Što je po vama bio razlog brisanja?


– U reprezentaciji sam bio od 2010. godine i ostao sam šokiran jer nakon tolikih godina i ulaganja da se razvijem, sve je prebrisano kao krpom, kao da se nikad nismo znali. U tom trenutku mi se srušio svijet. Dok je Pavlek spominjao Agrokor i sponzore, nismo ga ni slušali, razmišljao sam o onom što se upravo dogodilo. Na moje skijaške sposobnosti nikad se nisu mogli žaliti, jer to imam. Uvijek su se žalili na druge stvari. Na umjetnički dojam…


 


William Vukelić rođen je 29. rujna 1998. godine u Rijeci. Skijati je počeo s tri godine, a sedam godina kasnije postao je član reprezentacije Hrvatske.


U dječjem skijanju na vrh postolja penjao se na prvom natjecanju »Longines budući prvaci« (sezona 2013./2014.), Pokalu Loka i na La Scari u Val d’Isereu iste sezone, dok je u obje tehničke discipline pobijedio na Zagreb Children FIS-u tri godine ranije.


Na postolja se još penjao na Topolinu (drugo mjesto u veleslalomu 2014. i treće 2011. u slalomu), na La Scari (drugi u slalomu 2011.), uz četvrta mjesta na Pokalu Loka (2011.), Topolinu (slalom 2014.) i na Pinocchiju 2011. u obje discipline, te prije tri godine u veleslalomu. To su uspjesi na međunarodnim utrkama, dok je na domaćim stazama dvaput bio ukupni pobjednik Croski Cupa.


Prema posljednjim Fis bodovima, Vukelić je ovoga trenutka 398. skijaš svijeta u spustu, 271. u slalomu, 447. u veleslalomu, 334. u super G-ju te 107. u kombinaciji. S obzirom na okolnosti…


Nastupio je na dva svjetska prvenstva, 2015. je u Vailu bio 45. u veleslalomu, dok je u St. Moritzu prošao kvalifikacije (8.), ali nije završio drugu vožnju nakon 51. vremena prvog »laufa«. Nastupio je i na tri utrke Svjetskog kupa, lani u veleslalomu u Kranjskoj Gori i u Alta Badiji, dok je početkom godine vozio Snježnu kraljicu.


 


Bila je to točka na »i« jedne sezone koju biste najradije zaboravili?


– Cijele sezone je izgledalo kao da me ne žele, kao da ne pripadam toj reprezentaciji, koju su treneri vodili Mirko Kvastek i Slaviša Weiner, dok su serviseri bili Kristijan Cindrić i Vjekoslav Ružić. U toj reprezentaciji bili su braća Kolega, Istok Rodeš i ja.


Izoliran


Kad su počeli prvi problemi?


– Prije dvije godine, kada se formirala jedna juniorska ekipa od sedam skijaša i skijašica. Postojali su mezimci, najviše pažnje posvećivalo se Lani Zbašnik i Istoku Rodešu, koji su valjda imali bolju komunikaciju s trenerom. I koliko se god pokušavao stvoriti jedan korektan odnos s trenerima, nije se uspijevalo. U planini si sam sa sobom, skijaš i koliko izdršiš – izdržiš. Imao sam osjećaj da sam izopćen. Braći Kolega taj odnos nije bio važan jer oni bi dobili što god su poželjeli. Ali zato je jedan od njih rekao Pavleku da imam djevojku, želeći valjda istaknuti da nisam usredotočen na skijanje.


Jeste li tada pokušavali riješiti probleme ili je zima prebrzo prošla?


– Sezona zaista brzo prođe. Kod priprema moraš imati dobar kontakt s trenerom da bi išao naprijed, u protivnom – stagniraš.


Kako je to izgledalo na treninzima?


– Osjetiš to. Na radio stanici ponavljalo se samo »može« kada je trebalo krenuti, ali nije bilo povratne informacije kako sam vozio. Ponekad je i bilo takve informacije, ali tek toliko kad se nešto kaže. Protekle sezone želio sam krenuti ispočetka, uspostaviti bolje odnose s trenerom Kvastekom. Na početku priprema bilo je još i dobro, ali kada su krenule utrke… Recimo, u Dientenu sam se požalio na umor poslije nastupa u veleslalomu Svjetskog kupa u Alta Badiji. Vozili smo se otprilike pet sati do Austrije nakon nastupa na Gran Risi. Dvoumili su se tada između mene i Kolega, ali ja sam prihvatio, jer to je najteža veleslalomska staza u Svjetskom kupu. Ta utrka u Austriji nije bila najbitnija u tom trenutku, ali Kvasteka je zasmetalo što sam molio dan odmora pa mi je svašta izgovorio. Dao mi je odmor, ali na način da sam vozio slabiju utrku, a onu jaču koju sam trebao – nisam. Rekao je Kvastek da je to bila – kazna. Sve je otišlo toliko daleko da sam se izolirao u kući i molio brata da dode po mene u Austriju. Bio sam očajan. Blatio me pred svima i to – stalno. Kvastek je, očito, u tome uživao.


Uvrede umjesto neke riječi pohvale jer ste stigli do cilja Gran Rise?


– To je staza na kojoj ne možeš iz prve napraviti veliki rezultat. Nažalost, nije me Kvastek želio ranije poslati u Alta Badiju, gdje je bilo mogućnosti sa Filipom Zubčićem trenirati tjedan dana prije utrke.


Nije to bio jedini sukob s njim?


– Svakog dana je bilo nešto. Na Krvavcu, u smiraju sezone, sjedio sam na klupici u cilju i nešto se žalio mami preko telefona. Iz čista mira uzeo je telefon i bacio ga na pod, uhvatio me za majicu, stisnuo mi ruke i rekao mi da će me razbiti. Ja sam se digao, gurnuo ga i rekao – hajde. U tom trenutku sam pukao… Bio sam se spreman potući s njim. Eto, takav je bio naš odnos. Sve je išlo toliko daleko da mi je svašta prolazilo kroz glavu.


Vrijeđanja


Jeste li dali treneru neki povod za takav tretman, bili arogantni ili dužeg jezika?


 


– Nisam. Ali neprestano me Kvastek provocirao, a sve je počelo s prvim utrkama. Recimo, jednom sam se na Goltama požalio serviseru Cindriću u cilju da skije nisu dobro držale na stazi. Nisam od toga radio dramu, inače se nikad nisam žalio za skije. Cindrić je to prenio Kvasteku, koji je navečer krenuo s planom za novi dan i napadom na mene. Klasika. U stilu, što se imam žaliti na opremu, tko sam ja… Na kraju je rekao da ćemo na kraju sezone vidjeti tko će ostati duže u Savezu, on ili ja. A njegova poruka poslije jedne utrke na Sljemenu, kada je trebalo ići na Kupres pomoći mladim da poprave FIS bodove, a ja ni sa svojima nisam bio zadovoljan, bila je da njemu plaća ide, a ja kako želim. Nakon toga bilo mi je sve jasno. Radi se o treneru koji je lani dao otkaz nakon što je Lana Zbašnik otpala iz reprezentacije, otišavši plačući sa sastanka. Dva dana kasnije molio je Pavleka da ga primi natrag, a mi smo samo dobili obavijest da je on trener moje selekcije.


Je li Kvastek mogao utjecati na Pavlekovu odluku?


– Vjerojatno. Pavlek je nakon sezone razgovarao najprije s trenerima i njima vjeruje.


Mirko Kvastek je bio serviser Ane Jelušić, imao je velikih uspjeha s dječjom reprezentacijom?


– Kvastek i ja imali smo dobar odnos u dječjem skijanju i u prvoj godini FIS-a, kada nismo bili u istoj ekipi, ali smo komunicirali. Ja sam ostao isti, ali mislim da se on promijenio. Jednom sam imao problem s pancericama, ali nije mi vjerovao. Ne samo to, bilo je vrijeđanja pred svima na sastancima, dok u cilju, kada je trebalo ponaosob reći kako je tko vozio, meni ne bi rekao ništa. Te stvari su bile previše očite da bi bile slučajne.


Serviser Kristijan Cindrić je također Riječanin. Je li on pokušao pomoći?


– Kristijan me pokušao zaštititi, bio mi je jako naklonjen. Želio je pomoći.


Sam sebe tjerao


Sve je otišlo tako daleko da ste se zaključali u jednoj prostoriji kuće koju je koristio Savez?


– U Zell am Seeu. Tamo smo dolazili s utrka i od tamo išli na utrke. Spomenut ću da je puno puta kuća bila hladna. Znali smo spavati u trenerkama, zabundani. Jednom su treneri otišli i vratili se kada je bilo zagrijano.


Previše je tu bilo trenerske samovolje?


– Oni misle da smo mi tu zbog njih, a ne oni zbog nas. Misle da će se prije smijeniti skijaša nego trenera. U drugim sportovima nije tako, ali u skijanju očito je


Prošle sezone po FIS bodovima najvrijedniji rezultat ostvarili ste u slalomu, a ne u veleslalomu, vašoj najboljoj disciplini?


– Radeći sa Slavišom Weinerom, ostvario sam napredak u slalomu. Većinom sam sam sebe tjerao na rad, ali skijanje nije sport u kojem je dovoljno samo raditi. Netko te mora i gledati, ispravljati pogreške. Napredovao sam, ali ne toliko koliko sam mogao.


Budući da se radi o sustavnom maltretiranju, nije li to sve imalo neki cilj?


– Na kraju će u reprezentaciji ostati samo braća Kolega. Iduće godine će opet netko izgubiti mjesto u reprezentaciji.


Odmazda


Je li vam se nakon svega skijanje zgadilo?


– Je! Skijanje ću uvijek voljeti, ali muka mi je bila ići na treninge i utrke zbog odnosa prema meni. Uvijek sam se nečega morao bojati, a maltretiranje je krenulo s prvim utrkama.


Poslije svega, koliko u vama ima gorčine?


– Na početku je bilo, ali sada me taj sustav ne zanima. Svejedno mi je gdje su i što rade. Nisam odustao od skijanja, ali odustao sam od reprezentacije. Ako mi i daju priliku, u što ne vjerujem, ne znam gdje bih se vratio.


Ali niste odustali od skijanja. Već ste bili na ledenjaku, trenirali s novim, slovenskim trenerom?


– Bio sam devet dana na Hintertuxu s novim trenerom Alešom Brezavščekom. Uskoro krećem na dvadesetak dana u Saas Fee, početkom rujna u Hintertux pa u dvoranu u Litvu. Dogovorili smo suradnju za novu sezonu. Radi se o treneru koji je radio sa slovenskom ženskom A reprezentacijom.


Bojite li se odmazde Saveza i pokušaja sprječavanja nastupa?


– Jedino čega se bojim je da će mi uskratiti pravo nastupa na pojedinim utrkama, ali ne vjerujem da će se to dogoditi jer tu glavnu riječ ima FIS. Mogu me jedino ne slati na utrke Svjetskog ili Europskog kupa, namjerno popunjavati kvote Hrvatske za pojedine utrke – zaključuje William Vukelić, koji je proteklog tjedna maturirao u Prvoj riječkoj gimnaziji.