Hrabrost i "ludost"

OVISNI O BRZINI Hrvatska će na ZOI U J. Koreji imati predstavnike u bobu i sanjkašicu. Posjetili smo ih

Mario Matana

Ivan Šola sa svojom izabranom ekipom ide na još jedne Olimpijske igre

Ivan Šola sa svojom izabranom ekipom ide na još jedne Olimpijske igre

Mi vrijedimo, možemo biti jedna srednja ekipa, ali ne možemo parirati najvećima. Imamo podršku svjetske federacije, u interesu im je da postojimo kao mala nacija. Imamo dvosjed i četverosjed, sanjkašicu, zahvaljujući improvizacijama, vezama i srčanim ljudima, kaže izbornik Ivan Šola



Na skorim Zimskim olimpijskim igrama u Južnoj Koreji imat ćemo predstavnike u bobu, i to dvosjedu i četverosjedu, ali i jednu sanjkašicu! Davno je naime Hrvatska prestala biti egzotična nacija, davno su usporedbe s filmskom sportskom komedijom o ekipi s Jamajke koja se okušava u bobu postale passé. Bez previše okolišanja se može reći da je za takav procvat sporta za koji u nas nema adekvatne infrastrukture (najbliža staza iz Svjetskog kupa je udaljena gotovo tisuću kilometara) najzaslužniji Ivan Šola, bivši motociklistički as i prvi pilot hrvatskog boba četverosjeda još iz Salt Lake Cityja 2002. godine…


– Specifičan je to sport, prvenstveno moraš imati dobru glavu, opstanak u sportu je pitanje »glave«. A za ovaj sport moraš imati i hrabrost, pomalo ludost – uobičajeno je bez dlake na jeziku rekao Šola, danas u funkciji izbornika i direktora reprezentacije. Posebno nas je zanimalo kako slaže momčad, jer njegov posao je potpuno različit od selektora reprezentacija momčadskih sportova s loptom, ovdje se ekipa »sklapa« po sasvim drugom ključu.


– Radim već 18 godina, četiri do pet mjeseci provodim na ledu, na minusu, šetam po stazi. Snalazim se, pronalazim, obavljamo razgovore i radimo neka testiranja s potencijalnim kandidatima, puno njih se i prepadne, iako imaju legitimna opravdanja. Najbolje doživljaj brzine i vožnje u bobu dočarava izjava Martina Marića, diskaša: rekao je »stvarno treba imati muda« kad je osjetio četverosjed. Obično je dobro kad je u ekipi netko iz borilačkih sportova, iako je atletika baza. Ne može se biti dio boba ako ne možeš tri metra skočiti s mjesta, to ti mora biti urođeno, kao i kratki sprint od 30 metara za 3,8 sekundi. Bitno je i da su momci iznad 90 kilograma. Teško je pronaći ljude za bob. Najbolji kandidati su recimo desetobojci, no njih nemamo pa de facto moram smisliti, proizvesti, animirati, priučiti momke iz drugih sportova. A treba i izbalansirati tim, jer nije sve ni u samoj atletici. Od 15-ak kandidata smo došli do najboljih, koji su kod kuće ostavili Talijane.


Kontinuitet nastupa




Najbolji pokazatelj da se dobro radi je kontinuitet nastupa na Olimpijadama – opisuje svoj »radni dan« izbornik Šola, uključujući poslove u savezu. Zanimljivo, među ekipom koja odlazi u Pjongčang nema kontinentalaca, redom su »ljudi od mora« (iz Istre, Splita, Zadra, Drniša), a gotovo jednako raznolikih sportskih životopisa. Pilot Dražen Silić je atletičar koji se usred ljeta »odmara« kao skiper na jedrilicama, diplomirani kineziolog Benedikt Nikpalj je bio hrvatski i europski prvak u ultimate fightu, trenutno u Muenchenu nastupa za momčad američkog nogometa München Cowboys, Đulijano Koludra član je prve olimpijske posade iz Salt Lake Cityja, Antonio Zelić sprinter… Šola je »probio« ovu disciplinu i to su prepoznali ljudi u svjetskoj federaciji.



Financije uvijek postavljaju nekakve limite?


– Obično imam klizaljke i sanjke, dok sve druge cure koje će biti na Igrama imaju barem četiri, pet pari klizaljki i barem dvoje sanjki. Kad sam prošle godine dolazila na utrku Svjetskog kupa u Pjongčang, sanjke sam dobro zapakirala i poslala ih kao prtljagu. Malo sam se šokirala kad sam vidjela druge cure koje su stigle sa po dva sanduka opreme.


Iako Savez i roditelji pružaju maksimalnu podršku, teško je putovati jer su sve staze daleko i održavati kondiciju, dok svako pojedinačno spuštanje košta po 20 eura, a morate ući u natjecateljsku fazu s barem dvije stotine spuštanja »u džepu«. Odnedavno imam i vlastiti auto na korištenje, vlasnik ovdašnjeg Sixt rent-a-cara, slučajno je čuo moju sportsku priču. Gospodin je inače iz Slovenije, a oduševljeno je rekao kako želi biti dio tima, bez obzira plasirali se na Olimpijske igre ili ne, te nam je dao super-auto!



– Mi vrijedimo, možemo biti jedna srednja ekipa, ali ne možemo parirati ni financijski ni tehnički najvećima. Međutim, imamo podršku svjetske federacije, u interesu im je da postojimo kao mala nacija i taj moment razvoja su prepoznali. Shvatili su da se može napraviti nešto od nule, to sam im demonstrirao u praksi. Imamo dvosjed i četverosjed, sanjkašicu, zahvaljujući improvizacijama, vezama, srčanim ljudima i kadrovima. Silić vozi već osam godina, a gotovo amaterski.


Čini se da za budućnost hrvatskog boba ne treba brinuti, izbornikova kći je krenula Ivanovim stopama.


– Je, Karla se okušava u monobobu i zainteresirana je za sport. Nastupala je na Zimskim olimpijskim igrama mladih, to je uvod u bob, iako je u biti atletičarka, skače s motkom. Monobob je neka vrsta »regrutacije« za bob, nešto je lakši jednosjed, no slične su i brzine, možda desetak km/h manje.


Strašna konkurencija


Pažnju je pak na sebe svratila Daria Obratov, 28-godišnjakinja Splićanka koja je uspjela ostvariti normu i plasirati se na Zimsku olimpijadu. Uhvatili smo je nakon obavljenog antidopinškog testa, nije krila zadovoljstvo plasmanom u Koreju, nakon što su joj prethodne dvije ZOI »pobjegle«.


– Ovo je ostvarenje dugogodišnjeg olimpijskog sna i cilja koji smo svi zajedno zacrtali prije mnogo godina. Napokon smo uspjeli! Moram naglasiti kako u sanjkanju na Olimpijadu ide sama krema najboljih sanjkašica svijeta, tako da nam je uspjeh još slađi. U nekim sportovima postoji i kvota po nacijama, no ovdje idu samo najbolji, koji osiguraju plasman nakon pet utrka Svjetskog kupa, prvih 30 u ukupnom poretku po bodovima – presretna je Daria.


U ženskom sanjkanju je konkurencija strašna, osam najjačih nacija ima pet predstavnika u Svjetskom kupu, a na ZOI šalju po tri natjecateljice.


– Sve su to jake nacije, prvenstveno u prednosti po opremi, ali i iskustvu. Velika većina cura među te 24 su bile barem jednom svjetske prvakinje ili olimpijske pobjednice. Što znači da se borite za ostalih pet mjesta, jer domaćin dobiva jednog predstavnika u svakom sportu. A to su i zemlje s tradicijom koje mogu poslati dvije predstavnice, tipa Poljska, Češka, Slovačka, Ukrajina, jake nacije, a morate izbaciti njihove sanjkašice… Zadnje dvije utrke Svjetskog kupa sam dosta riskirala, na nož, ili ću doći do cilja bez greške, ili ću se prevrnuti. Upalilo je, mi smo svi prezadovoljni – sa smiješkom i ponosom dodaje Daria.


Splet okolnosti


Nameće se logično pitanje kako »fetiva« Splićanka u sanjkanju?



Mlađa sestra Dania (20) je također u sanjkanju, to postaje obiteljska tradicija?


– Ha-ha pa je, tako nekako. Dolazila me gledati s roditeljima kad bi Svjetski kup bio u blizini, sve joj se to svidjelo. Jako je dobra, natječe se kao juniorka jer je u sanjkanju dobna granica 22 godine. Ove godine je Savez odlučio da »osjeti« kako je to u kvalifikacijama za Svjetski kup i sve nas je iznenadila: na kraju je ostala samo šest mjesta ispod norme, tako da je i ona napravila vrhunski rezultat. A u sanjkanju je »dug rok trajanja«, ako se može fizički i kondicijski ostati na visokoj razini. Žene su u najboljim godinama između 34 i 38. Na olimpijadi 2010. godine brončanu medalju je osvojila sanjkašica s 43 godine života. Iskustvo je jako važno… – dodala je Daria, jedna od mlađih sanjkašica na Igrama, od koje dakle još dugo možemo očekivati lijepe vijesti.



– Kod mene je presudio splet okolnosti, zbog teške ozljede koljena (igrala sam rukomet, i na pripremama na utakmici dobila udarac u koljeno s teškom ozljedom, uslijedilo je osam operacija) i na oporavku kod doktorice Vlaste Brozičević u Terme Selce gdje sam bila. Procijenili su da je koljeno u jako lošem stanju za rukomet kao kontaktni sport, još i odskočna noga, izdržalo bi još sezonu ili dvije. A kako sam sportski tip i dobre predispozicije, onda je doktorica zamijetila u oporavku da sam dobra u ravnoteži i koordinaciji, uz eksplozivnost, što je jako dobro za sanjkanje.


Doktorica je rekla da ne može izdržati da takav talent »propadne«, i da će kontaktirati Ivana Šolu, kako smo svi iz Splita, jer možda on traži curu za bob ili skeleton. Tako je krenulo, Ivan se složio da bi me volio upoznati i ubrzo je nas 15-ak išlo u Innsbruck u sanjkašku školu koju organizira međunarodna sanjkaška federacija, s tim da nije važno koliko ima predstavnika po državama. To je prvi uvjet za dobiti, uvjetno rečeno, »vozačku dozvolu«, zatim morate proći pretkvalifikacije koje vas vode do kvalifikacija u Svjetski kup. U samom Svjetskom kupu osvajate bodove za ZOI.


Obično bude između 60 i 80 sanjkašica u kvalifikacijama, a u Svjetski kup ide top deset sanjkašica iz svih trka, a samo je 12 mjesta rezervirano za plasman iz kvalifikacija. Svake godine sve više žena ulazi u sport, svake godine je sve veći broj natjecateljica. Iako kažu da je ovo više muški sport, žene posljednjih godina prednjače – ove godine smo na kvalifikacijama, na nekim stazama imali čak i više žena nego muškaraca. Konkurencija je kod nas išla naprijed, a uz to muških sanjkaša na Svjetskom kupu može biti 40! – prepričala nam je Darija splet okolnosti koje su je, uz talent i trening naravno, dovele do olimpijske predstavnice Hrvatske u ženskom sanjkanju.


Važan start


Što je u sanjkanju najbitnije?


– Nama se mjeri, kao i u skijanju, prolazno vrijeme i konačan rezultat. Najviša brzina nije presudna, pobjednik ne mora biti netko s maksimalnom brzinom od 122 km/h recimo, već netko sa 118 km/h. Start je jako važan, što izgubiš tu, do kraja staze se računa puta tri kašnjenje – jedna desetinka lošije vrijeme na startu je 0,3 sekunde u cilju, uz idealnu vožnju. Inače nam sezona kreće sredinom rujna, kada se otvaraju prve staze i spuštanje na ledu, i to je do 15. ožujka. Nakon dva tjedna pauze kreću kondicijske pripreme. Sanjkanje je malo drugačije od ostalih sportova jer je važna izdržljivost i brzina, kao i koordinacija te ravnoteža, tako da smo posudili i neke vježbe iz gimnastike. Možda je najvažniji osjećaj za prostor jer kad vozite ne gledate ispred sebe, tako usporavate i gubite aerodinamiku, već se orijentirate perifernim vidom.


Kakvu konkurenciju očekujete u Južnoj Koreji?


– Ovo je dosta tehnički sport i tu smo mi u najvećem deficitu za napraviti veći iskorak jer sve nacije same proizvode svoje sanjke, osim nas. Mi dobar dio opreme, ne samo moje sanjke, nego i za bob, posuđujemo od Njemačke. Oni razvijaju opremu s BMW-om i njihovim inženjerima, a država daje milijun-dva eura za unapređenje sanjki, samo sanjke! Amerikanci surađuju s NASA-om, Rusi sa svojom svemirskom agencijom… To su najbogatije nacije, ali čak i ove manje i nama u susjedstvu imaju svoje inženjere i tvornice – Češka na primjer surađuje sa Škodom, u aerodinamičkom tunelu ispituju sanjke, testiraju se i same klizaljke. Mi s druge strane nemamo niti servisera. Na to sve ne možemo utjecati pa smo se fokusirali na ono što možemo, a to je da budemo dobro fizički pripremljeni. Unatoč svemu, kad se neke stvari »poklope«, vremenski uvjeti, »moj dan«, bez obzira na svu tu tehnološku prednost, znamo im pokazati zube…


Prognoza?


– Dobro je što poznajem stazu u Pjongčangu, prošle godine sam tamo vozila Svjetski kup i dosta mi je odgovarala. Potrudit ću se na treningu imati što bolje vožnje i u tih 8-9 spuštanja prije natjecanja ispraviti sve greškice pa da na natjecanju u dva dana odradimo lijepe, čiste vožnje. Onda možemo biti zadovoljni koji god bio rezultat. Mi Hrvati se dobro snalazimo u svim sportovima, jedino mislim da nas nema u curlingu… – smije se Daria Obratov.