RIJEKA Još u godini Oluje otišao je s ovog svijeta »poluteškaš« Ivan Prebeg, prvi profesionalni boksački Hrvat prvak Europe, prije deset godina je preminuo Puljanin Mate Parlov, njegov suvremenik i najbolji sportaš bivše države, a nakon što je 1997. godine s ovog svijeta u lijepa sjećanja prešao i Dragan Nikitović – Nikita, za njima je sada pošao i Marijan Beneš čije je nastupe kao i Parlovljeve na neodoljivo šarmantan način komentirao milijunima diljem zemlje baš ovaj beogradski proslavljeni majstor televizijskog sportskog novinarstva.

Benešov život je kao i onaj brojnih boksačkih šampiona pun epizoda za knjigu ili za film, sada se nažalost odigrala posljednja sekvenca u priči o tom ljudskom i boksačkom »oriđinalu« kojeg je život vodio diljem meridijana i paralela, počevši od Beograda gdje je rođen 11. lipnja 1951. godine. Čovjek koji se između konopaca proslavio u banjalučkoj »Slaviji« rođen je baš u Beogradu gdje su mu tada roditelji bili nastavnici, ali je karijera vezana baš uz gradna Vrbasu gdje je taj jedan od najboljih jugoslavenskih boksača svih vremena i preminuo. Za njim je ostala briljantna amaterska karijera okrunjena zlatnom medalje na prvenstvu Europe 1973. godine u Beogradu. Beneš, nokauter koji se rijetko rađa prešao je kasnije u profesionalce i osvojio titulu europskog prvaka u verziji Europske boksačke unije (EBU) u lako-velter kategoriji 1979. godine, a nakon brojnih okršaja u kojima je rušio suparnike, ali i sam padao se povukao iz boksa 1983. godine poslije teške ozljede oka.

Njegovi roditelji Josip i Marija su bili nastavnici, majka Marija Vukić bila je Ličanka, a otac Josip vojvođanski Hrvat. Marijan je pod utjecajem oca, nastavnika glazbe, rano naučio svirati klavir i violinu čime se mogao pohvaliti rijetko koji boksač kao i time da je bio vrstan matematičar. Toj slici romantičnog razarača u rukavicama mogu se dodati i brojne napisane pjesme koje samo svjedoče o njegovoj nježnoj duši. S roditeljima, te tri brata i sestrom kao dijete je došao u Tuzlu. Tu je kao desetogodišnjak ušao u ring i pobijedio suparnika kojem bilo osamnaest godina. Sa šesnaest godina je potpisao za »Slaviju«, kasnijeg klupskog prvaka Jugoslavije proslavivši se kao i razna druga slavna tuzlanska imena, košarkaš Mirza Delibašić, nogometaši Fuad Mulahasović i Dževad Šećerbegović. Druga je stvar što se njegov odlazak iz Tuzle rastezao kao žvakaća guma, majka je nakon cjelodnevnih pregovora tek u noćnim satima prislala pustiti sina u drugi grad. On je potom tijekom svoje amaterske karijere, provedene isključivo u »Slaviji« osvojio devet naslova prvaka BIH, četiri naslova prvaka Jugoslavije a tko bi nabrojio tolike revijalne titule. Bio je pravi sportski hit  1973. godine na EP-u Beogradu, prvak lako-velter kategoriji je tada proglašen za sportaša godine u izboru dnevnog sportskog lista »Sport«. Ubrzo se razbolio od hepatitisa, ali je nastavio karijeru da bi prešao u profesionalce 1977. godine. Kao »profi« je boksao i u riječkoj Dvorani mladost,i već je u ožujku 1979. godine u svojoj Banja Luci postao prvakom Europe u EBU verziji i to u svom hazarderskom stilu – nokautom u četvrtoj rundi. Titulu profesionalnog prvaka je uspješno obranio četiri puta da bi je predao porazom na bodove 1980. godine od WBA šampiona Ajuba Kalule Danskoj.

Teška ozljeda oka je stavila točku na ovu impozantnu karijeru. Pamti se da je imao ukupno 39 profesionalnih mečeva, od kojih je 32 pobiedio (21 nokautom), a šest je izgubio (tri nokautom). Jednom je boksao neriješeno. U amaterskoj karijeri odradio je čak 299 mečeva, od toga ih je dobio »samo« 272, a izgubio 16, dok je 11 ostalo bez pobjednika. Tijekom »devedesetih« imao još dva ekshibicijska meča, a suočen s brojnim nedaćama svoj kraj dočekao je u Banja Luci u stanu Stane Šćekić od koje se razveo prije 24 godine. Osim Stane o njemu se brinula i sestra Ljiljana, a Benešovu smrt za javnost je potvrdila kćerka Žanet. 

Itekako su ga okrznule razne neprilike. Bio je Hrvat koji se smatrao Jugoslavenom, iz Banje Luke je bježao u Beograd gdje nije bio prihvaćen kao ni u Zagrebu. Znao je reći da je on Hrvat, Srbin, Bošnjak i Rom, ali svejedno mu je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik dao olimpijsku mirovinu. Benešu je ipak jedini predsjednik ostao Josip Broz Tito. Za voljenu Banja Luku je govorio da joj se uvijek vraća kao »ljepotici i kurvi u koju se čovjek zaljubi, a ona ga zavede i očara i na kraju ostavi, kao što je meni uradila u ratu«. Sada on i njegova Banja Luka ostaju zauvijek zajedno.