RIJEKA Danijel Subašić izvjesno je vrijeme bio »nedostupan«. On koji je uvijek bio i bit će jedan od najdostupnijih. Trebao mu je, kaže, vremenski odmak da bi se slegli dojmovi i smirile emocije poslije nesretnoga ispadanja od Portugala u osmini finala Europskoga prvenstva u Francuskoj. I tužnoga oproštaja. Danijelov pogled u daljinu očiju punih suza na kraju te tragične utakmice u Lensu obišao je svijet. Vrijeme je učinilo svoje, ali dugo će se još Danijel vraćati u tu kobnu 117. minutu dvoboja s Portugalcima.

– Teško je to izbaciti iz glave, ali život ide dalje. Mora ići dalje – kaže Danijel koji se odmara na nepoznatoj lokaciji u okolici Zadra. Daleko od gužvi, znatiželjnih pogleda, »selfiea« i autograma…

– Htio sam se odmoriti od svega, maknuti… Nisam se ni kupao, uglavnom sam spavao, klasično ljenčarenje. Nisam prstom mrdnuo, odradio neke vježbe jer su me leđa bila malo stisla i to je to. Maknuo sam se sa svojom ekipom na selo, samo buće, briškula i trešeta. Da, janjetina, pršut i sir… I pokoja pivica. Mobitel nisam ni gledao, mogao je zvoniti koliko hoće. Želio sam mir.

Zaboravio nogomet

Nogomet je ostao u drugom planu, EURO je za Danijela završio 25. lipnja u Lensu.

– Ma kakve utakmice… Ne gledam ništa. Virnem tu i tamo, samo da budem u toku. Najviše zbog mog oružara iz »Monaca« koji je ujedno i oružar francuske reprezentacije. Tek toliko da možemo razmijeniti mišljenja o nekim utakmicama »tricolora«. To je sve. Europsko prvenstvo me ne zanima i nije to neko pretvaranje, stvarno mi je nogometa na vrh glave. Uostalom, sezona je bila iscrpljujuća, odigrao sam puno utakmica. Odmor mi je bio prijeko potreban.

Odjednom se u njegovu glasu pojavio prijekor…

– A i kako da poslije svega opušteno gledam natjecanje kad je Portugal dogurao do polufinala. Ej, Portugal koji se cijeli turnir provlači, koji u osnovnom dijelu nije pobijedio nijednu utakmicu i koji je protiv Hrvatske prvi put okvir gola pogodio uoči pobjedonosnoga pogotka u 117. minuti. I neka mi sad netko kaže da je to pošteno. Ma… Ja sam bio najsretniji kad sam čuo da su Poljaci zabili gol Portugalu, ali nije bilo dosta.

Subašić je uvjeren da će Portugal igrati u finalu. Evo i zašto:

– Portugal prati sreća. Bit će u finalu, vjerojatno će nekog njihovog stopera lopta slučajno pogoditi i to će biti gol za pobjedu od 1:0. Hoću li gledati utakmicu? Taman posla! Radije ću sa svojom ekipom baciti na dva gola nego gledati Portugal. Oni vjerojatno ni sami nisu svjesni kako su dogurali do polufinala. Ma, bolje da preskočimo tu temu, odmah se iznerviram…

Odličan turnir

Nervozu potisne ponos čim se treba prisjetiti sjajnih izdanja »kockastih«.

– Čak i kada stavimo emocije po strani, mislim da kod većine prevladava mišljenje da je Hrvatska odigrala odličan turnir. I ne mislimo to samo mi Hrvati, strani su mediji pisali o nama kao o momčadi koja je igrala najbolji nogomet u prvom krugu. Ma, i u toj utakmici s Portugalom bili smo dominantni, stvorili puno prilika, ali nije bilo sreće. Kao da nešto nije dalo da prođemo dalje. Međutim, možemo biti ponosni na to kakav smo dojam ostavili u Francuskoj. To je putokaz kako se trebamo ponašati u razdoblju što je pred nama.

Danijel je u Francuskoj prvi put dočekao svojih pet minuta na velikom natjecanju. I ostavio odličan dojam. Po svim ocjenama i procjenama bio je jedan od najboljih hrvatskih reprezentativaca. Središnji Subašićev trenutak u Francuskoj je, naravno, bila obrana jedanaesterca Sergiju Ramosu.

– To je sad ispala cijela štorija oko tog penala, Modrić je nešto rekao Srni, pa Srna meni i onda sam ja obranio penal. A što da je Ramos odlučio pucati u kontra stranu? Ispalo je dobro, okrenuli smo utakmicu i pobijedili. Sada kada gledam na to, možda je bolje da nismo…