Iz prve ruke

NA KAVI S IZBORNIKOM Šteta bi bilo ne vidjeti Moskvu kad smo stigli ovako daleko!

Marko Cvijanović

Naš novinar Marko Cvijanović s kolegama i Zlatkom Dalićem / Foto I. Kralj/PIXSELL

Naš novinar Marko Cvijanović s kolegama i Zlatkom Dalićem / Foto I. Kralj/PIXSELL

Igrači su umorni. Rekli su mi, a i vidjelo se to u utakmici protiv Danske, na kojoj su pretrčali 99 kilometara, sedam manje nego protiv Argentine i Nigerije. Meni je jasno da svi oni jedva čekaju odmor poslije iscrpljujućih sezona, ali znam i to da silno žele napraviti veliki rezultat u Rusiji, kaže Zlatko Dalić



SOČI  Radni naslov komotno može glasiti: Na kavi s izbornikom. Preko puta »Radissona«. U engleskom pubu zanimljiva imena: »Prince of Wales«. Princ hrvatskoga nogometa Zlatko Dalić, koji u Rusiji s »kockastima« niže povijesne pobjede, otvorena je srca i duše podijelio svoje dojmove s nekolicinom hrvatskih novinara. Bez zadrške i ograda. Izravan. Neopterećen. U originalnom izdanju. Ovako je jučer ujutro besjedio čovjek koji u subotu Hrvatsku kani odvesti u finale svjetskog prvenstva:


– Eh, da mi je netko ovo rekao kad sam kretao u Rovinj na pripreme… Ne bih mu vjerovao, to sigurno. Evo nas, pred nama je četvrtfinalna utakmica, ali… Dečki su ti kojima treba dati na važnosti. Nije im svejedno, nisu tu reda radi, nego sa željom da nešto napravimo. Takav pristup im se vratilo protiv Danske, kada nisu klonuli, potonuli. Naravno da te obuzmu emocije, i njih su obuzele, ali na kraju ipak glava prevlada. Moraš biti jak u glavi da to sve skupa izdržiš. Oni su izdržali i svaka im čast. Recimo, znao sam se i ja, kao trener u arapskom svijetu, susresti s golemim pritiscima. Kada sam prošao skupinu Lige prvaka,  pritisci su bili sve jači. Da, može se reći da sam sada u sličnoj situaciji, ali opet… Nije to ni blizu ovome. Ovo je moja reprezentacija, moja država, moja narod… I reći ću vam još nešto: ja sam jedini trener u povijesti azijske Lige prvaka koji je sa svojim klubovima, »Al Hilalom« i »Al Ainom«, prošao skupinu četiri puta za redom. Dakle, i ta mi je činjenica na neki način pomogla da lakše prebrodim neke situacije ovdje u Rusiji.


More poruka


I mnogobrojne poruke podrške olakšavaju mi stvari. Hvala svima, mnogima nisam odgovorio, iako mi je važna svaka ta poruka. A dolaze mi tako emotivne, od ljudi koji se u Hrvatskoj bore na razne načine. Evo, javila mi se jedna teško bolesna gospođa iz Zagreba, kaže da je prvi put na Trgu gledala utakmicu… Kada dođem u Zagreb, obećao sam joj da ću je posjetiti. Ta me njezina poruka baš dirnula. Javili su se i moji dragi Varaždinci, koji redovito hodočaste u Mariju Bistricu. Ovako su mi napisali poslije utakmice s Danskom: »Bili smo tamo 329. put, pomolili smo se za tebe i tvoje dečke, nije nam svejedno kako bu sve to završilo. Vjerojatno nemate predodžbu kaj vi svi skupa možete svojim primjerom učiniti za svoju Hrvatsku, da konačno krene u željenom smjeru….«. Evo sad se naježim od toga. I stvarno, najviše od svega mi je drago što smo u Rusiji uspjeli reprezentaciji vratiti kult koji se u proteklom razdoblju bio negdje pogubio. Sada opet svi žive za hrvatsku reprezentaciju, raduju se našim uspjesima. To je velika stvar.




Inače, ozračje među nama je baš fenomenalno, a nemojte zaboraviti da smo već četrdeset dana zajedno. Ej, nas 35 muških… A sve fantastično, nije bilo ni najmanjega incidenta. Pa vi se doma u tjedan dana nekoliko puta posvađate s nekim ili sad dok ste u Rusiji… I to preko telefona. A oni trpe, igraju, jedan drugome su potpora. Istina, dobro ste primjetili, umorni su. Rekli su mi, a i vidjelo se to u utakmici protiv Danske, na kojoj su pretrčali 99 kilometara, sedam manje nego protiv Argentine i Nigerije. Meni je jasno da svi oni jedva čekaju odmor poslije iscrpljujućih sezona, ali znam i to da u Rusiji silno žele napraviti veliki rezultat. Uostalom, kad smo već stigli ovako daleko, šteta bi bilo ne vidjeti Moskvu. A kad već spominjemo tu utakmicu, raduje me što smo pobijedili Dansku, a nismo igrali sjajno. Raduje me zato što znam da svaki naš igrač može igrati puno bolje nego što je igrao protiv Danske. Nismo briljirali, bila je to naša sasvim prosječna utakmica, u smislu onoga koliko znamo i možemo. Da je to bio njihov maksimum, rekao bih »Ajde, to je to«, ali… Znam da možemo puno, puno više. I zato nisam zabrinut pred utakmicu s Rusijom. I još nešto nemojmo zaboraviti, protiv Danske smo pokazali fajt i karakter, a to je često na turnirskom tipu natjecanja važnije od igre. Nekad baš to bude presudna stvar.


Mrlja na karijeri


Ovo je prvenstvo jako čudno. Više nema Messija, Cristiana Ronalda, Kroosa, Inieste, Lewandowskog…Pokazalo je da favoriti ne postoje, svi oni koji su igrali na ljepotu, Španjolci, Portugalci, Argentinci… Svi su već kući. Ostale su samo taktički zrele, odgovorne, disciplinirane momčadi. Iskreno, mi smo na utakmici između Rusije i Španjolske više pratili Španjolce, ali sada je Ruse preuzeo Jerkan, a tu je i Ćorluka koji zna sve o njima. Skauting je važan, ali opet ne možeš sve vidjeti. Recimo, potkrao  nam se propust protiv Danaca, ali nismo mogli na to utjecati. Naime, naši skauti nisu predvidjeli duga ubacivanja iz auta zato što taj Knudsen, koji ih je izvodio, nije igrao na zadnjih sedam utakmica. Nismo bili pripremljeni na to i primili smo gol. 


Nikola Kalinić… Nije mi se javio poslije svega. I ne bih se vraćao na to, samo mogu reći da nisam na to ponosan i sretan i da je to mrlja na mojoj karijeri, moj poraz. Međutim, miran sam, jer sam napravio sve da to toga ne dođe. Šteta, jer Nikola bi u Rusiji sigurno puno igrao. Pogotovo mi je žao nekih igrača koji su mogli biti s nama umjesto njega. Što je, tu je, ja poslije svega što se događalo nisam imao izbora. Nikola je morao otići.


U jednom trenutku na televizoru su se počele vrtjeti snimke proglašenja pobjednika kroz povijest svjetskih prvenstava, a na ekranu pojavljivati sretni kapetani koji u zrak podižu zlatni pehar. Maradona, Cannavaro, Lahm, Puyol, Deschamps… Spontano se otelo s usana: Kako bi to izgledalo kada bi 15. srpnja u Moskvi pehar podigao Luka Modrić….


–  Nisam o tome razmišljao, ali znam da smo blizu, jako blizu!


Iako je Zlatko silno želio počastiti hrvatske pripadnike »sedme sile«, jedan je gospodin za susjednim stolom inzistirao.


–  Neka to bude moj znak pažnje za vašu reprezentaciju i velikoga izbornika – poručio je Evgenij Gluškov, trener U-12 momčadi »Spartaka« iz Novosibirska koja boravi u Adleru. Evgenij je pritom imao jednu veliku želju. Pogledati sa svojim učenicima barem pet minuta treninga »kockastih«. Naravno da »Dala« nije imao ništa protiv, što znači da mališane iz Novosibirska možemo očekivati uz teren u Adleru na prvom idućem treningu. Barem tih pet minuta.