Bolesnički dani

Ivan Močinić se u Beču oporavlja od operacije koljena: ‘Grad, klub i navijači zaslužuju naslov’

Marko Cvijanović



U petak je u fokusu bila utakmica Svjetskog rukometnog prvenstva između Hrvatske i Njemačke, a stručnih komentara ne bi se postidjeli niti RTL-ovi eksperti Mirza Džomba i Goran Šprem. Probleme u igri hrvatskih rukometaša locirao je već poslije petnaestak minuta igre u prvom poluvremenu, a zapravo sve sažeo u nekoliko epiteta u korist Nijemaca: »Svi visoki i jaki, a pokretljivi kao da imaju 70 kilograma…«. U jutarnjim satima subote najprije pregled sažetaka NBA lige, a onda – skijanje. Kitzbühel i čuveni Streif. Spust skijaša. Poslijepodne predviđeno za nogomet potrajalo je do kasnih večernjih sati. Malo njemačke Bundeslige pa Premierliga i Manchester City – Tottenham, onda Serie A i Milan – Napoli… Takva je, na žalost, svakodnevnica Ivana Močinića u bolesničkoj sobi klinike Lorenz Bohler u Beču poslije iznenadne operacije desnoga koljena, zbog koje će propustiti dobar dio proljetnog dijela sezone.


– Da, sad mi je najomiljenije štivo TV program. I to onaj sportski dio, najvažnije je vidjeti raspored i odrediti prioritete, ha, ha… – kaže Ivan Močinić, bivši kapetan »Rijeke«, a danas prvotimac bečkoga »Rapida«, koji je poslije treninga protekle srijede neočekivano završio na operacijskom stolu. Što se dogodilo?


– Poslije treninga u utorak vidio sam da mi je koljeno malo oteklo i odmah se javio fizioterapeutu da vidi što je. Malo sam ledio, nije se činilo kao ništa strašno. Kad sam se u srijedu ujutro probudio, vidio sam da nešto nije u redu, jer mi se oteklina povećala, ali svejedno sam pokušao trenirati. Iako je trening bio lakši, nisam mogao baš sve raditi kao i obično, ali nekako sam ga uspio odraditi do kraja. Za svaki slučaj napravljena je magnetska rezonanca koja je pokazala malo oštećenje meniska i odmah je zakazana artroskopija. Operaciju je obavio klupski liječnik, Benno Zifko, jedan od poznatijih austrijskih ortopeda, koji je, kad je ušao u koljeno, vidio da u njemu ima odlomljenih fragmenata hrskavice. Sve je očišćeno, ali ispalo je gore negoli se u prvi mah činilo. Od četiri ili maksimalno šest tjedana pauze, ispada da bi, prema liječničkim prognozama, trebao pauzirati četiri do pet mjeseci.


Idemo dalje




Močo se ipak tješi…


– Znam ja s liječnicima, uvijek kažu više nego što treba. Računam da ću se vratiti već poslije tri mjeseca, mogao bih zaigrati već početkom travnja. Što slijedi? Mjesec dana moram držati protezu i raditi neke vježbice, a onda polako krenuti s rehabilitacijom. A ništa… Idemo dalje. Najgore od svega mi je što nisam osjetio da mi je koljeno doživjelo neki neprirodan, krivi pokret ili udarac. Normalno sam trenirao, nisam imao nikakvih poteškoća, samo mi je u utorak odjednom nateklo koljeno. Možda sam ranije doživio neki udarac pa su se ti dijelovi hrskavice, malo pomalo odvajali, ne znam…Bolesnički dani čak i nisu tako dosadni kao što se može pretpostaviti… – Samo sat vremena mi treba da odem do WC i natrag, ha, ha, ha… Znači… Vrijeme prolazi. Svako toliko mi nose nešto za jelo, redovito primam posjete pa mi je ovih prvih nekoliko dana stvarno brzo prošlo. Došli su ljudi iz kluba, fizioterapeut, kondicisjki trener, suigrači, koliko uspiju od svakodnevnih obaveza. A i vikend je, ima puno sportskih događanja i izravnih prijenosa pa imam kako kratiti vrijeme. Bit će OK.Na žalost, Ivan je navikao na neugodne i iznenadne ozljede koje su remetile neka značajna razdoblja u njegovoj nogometnoj karijeri. Prije dvije i pol godine, neposredno pred početak Svjetskoga prvenstva u Brazilu, u jednom duelu s Dejanom Lovrenom, već na brazilskom tlu, stradao je gležanj, a dječački snovi srušili se kao kula od karata.

Novi ciljevi


– Tada je to bio veliki šok za mene. U redu, ostao sam bez nastupa na svjetskom prvenstvu, ali očekivao sam da ozljeda gležnja traje dva ili maksimalno tri tjedna, a to se produžilo čak do četiri mjeseca pauze. Ispada da kod mene sve ozljede traju dulje. Sada je isti slučaj. I to baš u trenutku kad sam se fizički osjećao ozbiljno, kad sam se maksimalno pripremio za nastavak sezone i zaželio pravih utakmica. Međutim, sve sam posložio u glavi. Pomirio se da me čeka oporavak, sada su preda mnom novi ciljevi. Želim naporno raditi kako bih se što prije vratio na teren. Međutim, u ovom svježem razdoblju poslije operacije bit ću strpljiv i pridržavati se liječničkih savjeta. Sada se ne smije dogoditi nikakva pogreška s moje strane, jer operacija je bila uspješna, sve je napravljeno super. Prvih mjesec dana oporavka je najvažnije.


Iza Ivana Močinića prva je polusezona otkad je dres riječkoga prvoligaša zamijenio onim bečkoga »Rapida«, 25 odigranih utakmica, značajna minutaža (1669 odigranih minuta) u sva tri natjecanja (prvenstvo, Kup, Europska liga) i golemo iskustvo.


– Krenulo je super, izborili smo nastup u Europskoj ligi, igrali smo odlično, a ja sam se dobro uklopio u novoj sredini. Poslije je došlo do pada u igri, mojoj, ali i igri cijele momčadi. Nešto nam se dogodilo, kiksali smo u nekoliko utakmica, došlo je do smjene trenera… Ipak, kada sve sagledam, bilo je OK. Odigrao sam dosta utakmica, skupio pristojnu minutažu, osjetio igranje u Europskoj ligi. Sve je to za mene bilo neko novo iskustvo. Sada je došao novi trener, Canadi, koji ima nekih poveznica s Hrvatskom, čak i ljetuje svake godine na Cresu. Prije dolaska u »Rapid« napravio je velike stvari s »Altachom«, koji je trenutno prvoplasirana momčad lige. Vidi se da je odličan stručnjak, djeluje vrlo samouvjereno, mislim da može napraviti dobar posao u nastavku sezone.


Nedostaje more


Kada uspoređuje elitno hrvatsko i austrijsko nogometno natjecanje, Ivan istodobno pronalazi i puno sličnosti, i nepremostive različitosti.– Uspoređujemo li kvalitetu natjecanja, onda je to tu negdje. U Austriji ima četiri ili pet jako kvalitetnih momčadi, ritam igranja je jako dobar, ali i u HNL-u ima jako dobrih utakmica. Jedini problem je okruženje u kojem se te utakmice igraju. U tom kontekstu je austrijska Bundesliga puno ispred HNL-a. Stadioni su puno bolji, travnjaci također, jako puno se ulaže u nogomet. Sve je na puno višoj razini. Naravno da je u takvim uvjetima puno veći užitak igrati. Kulisa na utakmicama HNL-a zna biti otužna i automatski igra padne u drugi plan, a zna biti itekako dobrih utakmica.Ivan je vjerojatno najvatrenijih navijač »Rijeke« u Beču. Doduše, klupske obaveze ne ostavljaju previše vremena za praćenje kluba koji ga je lansirao na veliku nogometnu scenu, ali itekako je u toku zbivanja.

– Zbog treninga i utakmica koje se poklapaju s utakmicama »Rijeke« ne stignem gledati izravne prijenose, ali pogledam sve sažetke. Drago mi je ovo što se događa s »Rijekom«, bio bih najsretniji kada bismo ove sezone konačno osvojili naslov prvaka. Grad i klub to zaslužuju zbog svega što je napravljeno proteklih godina, navijači pogotovo. Čujem se skoro na svakodnevnoj bazi s Malešom i Prskalom, s Mitrovićem nešto rjeđe, ali isto tako smo stalno bili u kontaktu. Ne mogu bez »Rijeke« i Rijeke.


Čak i Beču koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.


– Beč me oduševio, to je idealan grad za život. Doduše, stan mi je malo izvan grada, blizu trening kampa pa zbog obaveza ne stignem uopće ni stizati do centra. Međutim, bilo je vremena tijekom božićno-novogodišnjih blagdana, doživio sam Advent u Beču i mogu reći da je stvarno bilo prekrasno. Beč mi savršeno odgovora, ali… Jako mi nedostaju more i pogled na Kvarnerski zaljev. Takvog pogleda nema nigdje na svijetu.