Nogometni arbitri

Bez Matovinovićeg nasljednika: Dok će sudac iz Srbije suditi finale LP-a, hrvatskih sudaca nema ni blizu

Ivana Vaupotić

Reuters

Reuters

Daleke 1982. Riječanin dr. Matovinović je dijelio pravdu na Svjetskom prvenstvu, a od tada slijede godine dugog posta. Jednostavno, kod hrvatskih sudaca postoji neka greška, jer kako u četvrt stoljeća samostalnosti Hrvatska nije dala barem jednog suca od povjerenja svjetske i europske nogometne federacije



Nedavno je ispod radara prošla vijest da je UEFA delegirala hrvatsku nogometnu sutkinju Sanju Rođak-Karšić za finale ženske Lige prvaka između »Lyona« i »Wolfsburga«, koje će biti odigrano 24. svibnja u Kijevu. Na toj će utakmici pravdu zviždaljkom dijeliti Čehinja Jana Adamkova, a Sanja Rođak-Karšić i Engleskinju Sian Massey pomagat će joj sa zastavicama u rukama. »Ni u snu nisam očekivala da bih mogla suditi u kijevskom finalu. Stižu mi čestitke kolega i kolegica sa svih strana svijeta, sretna sam i uzbuđena, ovo je doista pravo čudo! Nisam mogla ni pomisliti da će se to ikada dogoditi, jer dolazim iz male zemlje koja još uvijek nije toliko etablirana u UEFA-inim sudačkim krugovima« poručila je Sanja Rođak-Karšić putem hrvatskih medija.


Naravno, nema sumnje da će čelnici Komisije nogometnih sudaca Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza to veliko priznanje koristiti kao argument kojim se potvrđuje kvalitetan rad u njihovim redovima. Međutim, kada se pogleda onaj medijski puno eksponiraniji dio priče, muški nogomet, stvari ne izgledaju tako blistavo, čak ni kada se u obzir uzme spomenuta teza da je Hrvatska mala zemlja koja još uvijek nije toliko etablirana u UEFA-inim sudačkim krugovima.


Naime, objavljeno je da će 26. svibnja na finalu muške Lige prvaka u Kijevu, između »Real Madrida« i »Liverpoola«, glavni djelitelj pravde biti Milorad Mažić, 45-godišnjak iz Srbije, kojem će pomagati zemljaci Milovan Ristić i Dalibor Đurđević. Zatim, Slovenci Damir Skomina, Jure Praprotnik i Robert Vukan sudili su uzvrat polufinala istog natjecanja, između »Rome« i »Liverpoola«. Doduše, nisu se proslavili, ali činjenica je da im je UEFA ukazala povjerenje na tako važnoj utakmici. Za pretpostaviti je da svi oni koji prate nogomet znaju da Srbija i Slovenija također spadaju u kategoriju malih zemalja koje još uvijek nisu toliko etablirana u UEFA-inim sudačkim krugovima. Zapravo, možda je bolje reći da nisu bile tamo do pojave Mažića i Skomine, koji će, skupa sa svojim timom pomoćnika dijeliti pravdu i na skorašnjem Svjetskom prvenstvu u Rusiji.




Pri tome ne treba smetnuti s uma da su svi nogometni suci iz zemalja koje su nastale nakon raspada bivše Jugoslavije u svoje karijere krenuli s vrlo sličnih startnih pozicija.


Uzme li se u obzir da je Riječanin Damir Matovinović prvi, zadnji i za sada jedini Hrvat koji je dijelio pravdu na Svjetskom prvenstvu, i to davne 1982. u Španjolskoj, nije pretjerano reći da suci pod kapom HNS-a, slikovito rečeno, imaju isti problem kao i brojne igračke nade u ovoj zemlji – gube korak kada treba preći iz juniora u seniore. U kategoriju Hrvata koji su sudili na Svjetskim prvenstvima spada i Antun Tony Bošković iz Blata na Korčuli, kojeg je FIFA također delegirala 1982., a prije toga je bio dio globalne nogometne smotre 1974. u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Doduše, Bošković je bio delegiran kao sudac iz Australije, zemlje u koju je emigrirao nakon svog 22. rođendana, 1955. Iza njega i Matovinovića na velikim natjecanjima nije bilo sudaca koji imaju bilo kakve veze s Hrvatskom.


Riječanin Bebek je probudio nadu, ali…


U ovom trenutku najjači hrvatski sudac svakako je Ivan Bebek (opet Riječanin), no pitanje je može li njegova međunarodna karijera opet krenuti uzlaznom putanjom. Naime, 2016. napravio je nekoliko grešaka na uzvratu osmine finala Euopske lige između »Brage« i »Fenerbahčea«, zbog čega navijači tog turskog kluba i dan danas polude na spomen njegovog imena. Naravno, UEFA ga je također sankcionirala. Nije na odmet podsjetiti da je prije deset godina Bebek imao ulogu četvrtog suca na nekim utakmicama Eura održanog u Austriji i Švicarskoj. Također je bio među kandidatima za ulogu glavnog suca na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici, a uspješno je odradio i nekoliko utakmica Lige prvaka. No, u međuvremenu je izgubio status u EUFA-inoj Elitnoj skupini sudaca. Budući da će krajem ovog mjeseca proslaviti 41. rođendan, upitno je ima li Bebek dovoljno vremena za povratak u to društvo.


Pored njega, Elitnu skupinu sudaca u HNS-u čine Fran Jović, Igor Pajač, Duje Strukan i Mario Zebec. Svi su mlađi od Bebeka, no, gledajući iz današnje perspektive, teško je vjerovati da ga u doglednoj budućnosti mogu prestići. Samim time, može se naslutiti da hrvatskih sudaca još neko vrijeme neće biti u konkurenciji za najveća nogometna natjecanja.


Kada bi se za mišljenje pitalo ovdašnje ljubitelje nogometa, većina bi ih rekla da je tako najbolje. Na kraju krajeva, nije tajna da da suce HT Prve lige već dugi niz godina prati izuzetno negativna percepcija javnosti. Na kraju krajeva, svi oni kojima je »Rijeka« u srcu i dan danas s gorčinom se prisjećaju zadnjeg kola sezone 1998./99. Suvišno je isticati da simpatizeri svih ostalih bivših i sadašnjih članova HT Prve lige mogu u bilo kojem trenutku nabrojati situacije u kojima su suci zakinuli njihov klub. To vrijedi čak i za navijače »Dinama«.


Kroz proteklih četvrt stoljeća ugled hrvatskih nogometnih sudaca često je ponirao, a najveću štetu je doživio u prosincu 2011., kada je razotkrivena velika korupcijska afera, zahvaljujući tadašnjem predsjedniku »Hajduka« Hrvoju Malešu. Visokopozicionirani sudački dužnosnici Željko Širić i Stjepan Djedović tada su od njega tražili 100 tisuća eura kako bi prvoligašu s Poljuda omogućili »pošteno suđenje«. Maleš se obratio USKOK-u, a zatim je na jednoj lokaciji u Zagrebu dogovorili primopredaja novca, nakon čega su policijski službenici uhvatili Djedovića i Širića na djelu. Do tada mnogi nisu imali povjerenja u sudačku organizaciju HNS-a, a nakon toga još više ljudi je počelo vjerovati da među hrvatskim djeliteljima pravde nema poštenja. Realno gledajući, u takvim okolnostima teško je očekivati drugačiju reakciju javnosti.



Iako je jedini hrvatski nogometni sudac koji je dijelio pravdu na Svjetskom prvenstvu, Damir Matovinović nije bio dobrodošao u HNS-u. Zapravo, u dva je navrata bio angažiran kao stručnjak koji određuje suce za prvoligaške utakmice, no prije četrnaest godina tadašnja Udruga prvoligaša nije prihvatila njegov izvještaj, pa se sam povukao. Naime, Matovinović nije bio niti malo kooperativan kada su ga predstavnici klubova zivkali na telefon i raspitivali se o delegiranju, što se njima očigledno nije dopalo. Iako već dugo nije blizu HNS-a, Matovinović i dalje prati nogometna zbivanja, a samim time i izdanja novih generacija djelitelja nogometne pravde na hrvatskim terenima.


– Uvijek je bilo grešaka i prigovora na suce. No, čini mi se da je situacija danas teža nego što je bila, a trebalo bi biti obrnuto – kaže Matovinović, za kojeg će svi koji ga znaju reći da je »tvrdoglavo pošten«.


Danas brigu o listama sudaca vodi Izvršni odbor HNS-a, što će reći da im sudbinu kroje oni čijim klubovima sude. U neka prošla vremena postojala je jasno složena piramida koja je počinjala od županijskih nogometnih saveza. Konkretnije, nogometni suci prolazili su puno prirodniji razvojni put nego sada.


– Nešto ne valja u politici naše sudačke organizacije, tu ne postoji neki zacrtani pravac. Ako se takvo stanje nastavi, naši suci će još jako dugo biti osuđeni na sporedne uloge na velikim međunarodnim natjecanjima. Ljudi koji delegiraju suce u UEFA-i jako dobro znaju kako se kod nas sudi. Sve to se pažljivo prati – tumači Matovinović.


Prema njegovim riječima, delegiranje sudaca iz Srbije i Slovenije ne treba nikoga čuditi.


– FIFA i UEFA ne gledaju tko je otkuda, to ih ne zanima. Njima je jedino važno kako tko sudi, i zato su Milorad Mažić i Damir Skomina završili na Svjetskom prvenstvu. Ti dečki odlično sude, i to je uočeno – dodaje Matovinović, uz objašnjenje da iza svakog suca stoji neki lobi.


No, kako ističe, to ne može biti presudno ako sudac ne pokazuje kvalitetu potrebnu za određenu razinu natjecanja.


– Naši suci nemaju kontinuitet. Jednu utakmicu sude slabo, drugu jako slabo, a treću dobro ili jako dobro. Osnovni problem je u njihovim glavama. Kada hoće dobro odraditi svoj posao, onda to i mogu napraviti. Međutim, oni često moraju suditi po nekim drugim notama – zaključuje Matovinović.



Autogolovi na seminaru i testiranju


Povrh toga, prije petnaest mjeseci hrvatski suci su si zabili nekoliko autogolova na seminaru i testiranjima uoči proljetnog dijela sezone koja je »Rijeci« donijela naslov prvaka. Za početak, u javnost je iscurio neslužbeni podatak da njih čak četrdeset posto nije uspjelo položiti ispit »Pravila nogometne igre«. Ovdje valja istaknuti da se literatura s izmjenama pravila sastojala od 120 stranica pisanog teksta. Prem podacima koji su stigli do javnosti, ispit je imao 24 pitanja s ponuđenim mogućnostima odgovora, što znači da je bio na zaokruživanje. Za pozitivnu ocjenu trebalo je ponuditi točne odgovore na dvadeset pitanja, a Ante Kulušić, prvi čovjek komisije za suđenje, izjavio je da su svi prošli, što je bilo i za očekivati. No, ostala je sjena sumnje nakon što se pojavio podatak o slaboj prolaznosti.


Na testiranjima su mjerena vremena kod trčanja kratkih i dugih dionice, a u javnost je stigla informacija da je danas umirovljeni sudac Ante Vučemilović s time imao velikih problema te da je na kraju ipak sve prošao pod čudnim okolnostima. Zatim, tamo je navodno skoro došlo do fizičkog obračuna između kontrolora suđenja Draženka Kovačića i suca Andreja Burila. Naravno, sve to kasnije je službeno demantirano. Opet, priče o tom seminaru dodatno su naškodili ionako slabom povjerenju u hrvatske suce.


Čak i da se radilo o svjesnoj manipulaciji, ostaje činjenica da završnice Lige prvaka, Europske lige te europskih i svjetskih prvenstava prolaze bez njih. Konkretnije, očigledno je da UEFA i FIFA nemaju previsoko mišljenje o djeliteljima pravde iz HT Prve lige. Naravno, bilo pretjerano reći da su hrvatski suci najgori na svijetu, no teško je pobjeći od zaključka da nisu ni vrhunski, odnosno da samo mogu sanjati ono što su postigli Mažić i Skomina.


Kvaliteta lige ne može biti alibi


Pri tome im kvaliteta lige ne može biti nikakav alibi. U Europi postoje natjecanja koja su osjetno lošija od od HT Prve lige, pa iz njih svjedeno stižu suci za važne međunarodne utakmice. Jednostavno, kod hrvatskih djelitelja pravde postoji neka greška. Zapravo, puno je preciznije reći da se to odnosi na ljude koji ih biraju, vode, usmjeravaju i educiraju.


Naime, teško je vjerovati da u četvrt stoljeća samostalnosti Hrvatska nije mogla dati barem jednog suca koji bi zaradio povjerenje svjetske i europske nogometne federacije. Nije teško izračunati koliko je tom razdoblju bilo četvrtfinala, polufinala i finala europskih kupova, a tome treba dodati i trinaest velikih natjecanja na globalnoj i kontinentalnoj razini.


Hrvatski sudačka organizacija danas se može pohvaliti tek Bebekom, koji je na Euru 2008. imao ulogu četvrtog suca, a 2013. sudio je uzvrat osmine finala Lige prvaka između »Paris Saint-Germaina« i »Bayera« iz Leverkusena. Naravno, jasno je da se vrhunski suci ne pojavljuju svakog mjeseca, no teško se oteti dojmu da ovo ipak premalo za već spomenutih četvrt stoljeća.


Zatim, tu je i čudnovati slučaj Tihomira Pejina iz Donjeg Miholjca, suca kojeg hrvatski ljubitelji nogometa znaju pod nadimkom »Mister Respect« zbog prošlosezonske izvedbe na utakmici »Lokomotive« i »Dinama« u Kranjčevićevoj. U veljači 2014. na seminaru u Lisabonu on je zaradio značku FIFA suca, a tamo je završio nakon preporuke Komisije nogometnih sudaca IO-a HNS-a. Da stvar bude zanimljivija, iz Portugala su stizale vijesti da su njegova fizička sprema i poznavanja pravila nogometne igre impresionirali slavnog Pierluigija Collinu, koji se nalazi na funkciji čelnog čovjeka UEFA-ine sudačke organizacije. Danas, četiri godine kasnije, taj isti Pejin nije ni blizu ozbiljnih međunarodnih utakmica, iako su svi pokazatelji govorili da je pred njim lijepa sudačka budućnost.


Naravno, uvijek se može raspravljati o protekcijama i podobnosti unutar okvira HNS-a, no teško je vjerovati da je Collina imao povod za uključivanje u tu priču. Stoga je puno logičnije pretpostaviti da »učenici« ne ispunjavaju svoj potencijal zato što ih »učitelji« nisu usmjerili na pravi put. Bez obzira na slučaj Sanje Rođak-Karšić, koju se u ovakvim okolnostima može tretirati kao iznimku.


Ni Englezi ne stoje najbolje


Svojevrsno utjehu hrvatskim sucima može predstavljati činjenica da njihovi kolege iz Engleske također ne kotiraju pretjerano dobro u zadnje vrijeme. Preciznije, zemlja koja se voli hvaliti da je izmislila nogomet ove godine po prvi put u povijesti neće imati niti jednog arbitra na Svjetskom prvenstvu. Doduše, engleski suci prvi put su dijelili pravdu na Mundialu u Brazilu 1950., i to zato što je njihovi nacionalni savez do tada doživljavao globalnu smotru kao trećerazredno natjecanje koje treba izbjegavati.


Od tada su, za razliku od reprezentacije svoje domovine, bili neizostavni dio svakog Svjetskog prvenstva. Danas umirovljeni sudac Howard Webb bio je posljednji engleski predstavnik na globalnim smotrama u Južnoj Africi 2010. i Brazilu 2014. Štoviše, prije osam godina sudio je finalni ogled Španjolske i Nizozemske u Johannesburgu.


Engleski nogometni savez (FA) vjerovao je da su Martin Atkinson, Stuart Attwell, Robert Madley, Michael Oliver, Craig Pawson, Anthony Taylor i Paula Tierney dovoljno jaki aduti za skorašnje Svjetsko prvenstvo, ali FIFA je uredno odbila sedmorku iz Premiershipa, što je još jedan dokaz teze da domaće ligaško natjecanje nije presudno za kvalitetu sudaca. Uostalom, dovoljno se sjetiti da je Arsene Wenger, trener »Arsenala« na odlasku, često spominjao »sramotnu stručnost« engleskih arbitara, koji po njegovim riječima »nisu dovoljno posvećeni svojoj profesiji«. Još uvijek nije poznato što FA namjerava poduzeti po tom pitanju, no može se pretpostaviti da će netko od »učitelja« iz tamošnje sudačke organizacije platiti ceh zbog »učenika« koji nisu uspjeli. Uostalom, isti principi vrijede svugdje u svijetu nogometa. Kada momčad ne pruža ono što se od nje očekuje, najveća odgovornost pada na leđa onoga koji ju biraju, vode, usmjeravaju i educiraju. Nemoguće se oteti dojmu da bi tako trebalo biti i u HNS-u. Za slab rejting hrvatskih sudaca u međunarodnim morali bi odgovarati ljudi s vrha sudačke piramide. No, čak i oni koji površno prate nogomet znaju da je takav rasplet vjerojatan koliko i delegiranje nekog hrvatskog suca za svjetsko ili europsko prvenstvo, jer odgovorni iz HNS-a ne žele se odreći svojih provjerenih kadrova.