Na današnji dan

STVARANJE NOVE RIJEKE Prije točno šest godina se krenulo put Spezije. Volpi je rekao “da”, a ostalo je povijest

Edi Prodan

Volpija je zanimalo koliki nam je najmanji godišnji proračun. Kad smo mu objasnili da mu, skoro sa stopostotnom preciznošću, možemo jamčiti da bismo s iznosom od oko četiri milijuna eura mogli do mjesta koja vode u Europu, bilo je gotovo – prisjeća se dožupan Marko Boras Mandić



RIJEKA – Dogodilo se na današnji dan. Dogodilo se da su u ranu zoru 2012. godine, kako bi stigli na sastanak u La Speziju, u automobil sjeli Robert Komen, tadašni predsjednik HNK »Rijeka«, Veljko Karabaić, pročelnik za sport Grada Rijeke te Marko Boras Mandić, dožupan Primorsko-goranske županije. Razlog putovanja nešto kraćeg od 600 kilometara bio je sastanak s Gabrieleom Volpijem, uspješnim gospodarstvenikom koji je dio svojih profita selio i prema – sportu.


U konkretnom slučaju poveznica je bila činjenica da je Volpi vlasnik VK-a »Primorje« te da je dopredsjednik tog uglednog riječkog sportskog kolektiva bio Riječanin – Damir Mišković. A osnovna nakana putovanja bila je: privoljeti Volpija kako bi investirao u »Rijeku«, koja je u tim trenucima, na samom početku 2012. godine, u ekonomskom smislu živjela možda najteže dane u svojoj povijesti. Bilo je dakle – ili Volpi, ili bankrot i seljenje u najniži status organizacije hrvatskog ligaškog nogometa.


– U to vrijeme intezivno se tražilo rješenje za izlazak iz krize. Možda se ključna sjednica dogodila 20. prosinca 2011. godine kad smo s jednim glasom više povjerenje dobili mi iz Komenove ekipe. S druge su strane bili riječki gospodarstvenici koji su, a na tom im se zalaganju može samo čestitati, imali želju kupiti klub. Naš je pak stav bio da se mora naći mnogo ozbiljnijeg i bogatijeg strateškog partnera – naglašava Boras Mandić.


Ni rezultata, ni interesa




A osim traženja strateškog partnera koji bi ušao u klub, radilo se i na transferima igrača. Bilo je puno kontakata od strane »Dinama« i posebno od strane »Hajduka«.


– Osobno sam bio stava da igrača treba nastojati plasirati van, na inozemno tržište, a ne u ta dva domaća kluba. Nažalost, u to vrijeme nismo imali ni rezultat, ni interes za naše igrače iz inozemstva pa nam je preostalo samo domaće tržište. »Dinamo« je onda bio zainteresiran za Duju Bakovića dok je »Hajduk« silno želio u svojim redovima Antoninija Čulinu i kapetana Damira Kreilacha. Za Kreilacha smo dobili i službenu ponudu na tri milijuna kuna od »Hajduka«. Sjećam se da smo se vozili prema Zadru kad nam je pokojni Robi izložio ponudu »Hajduka«. Odgovorio sam da moju podršku za to neće imati i da je bolje pasti u drugu ligu nego da kapetan »Rijeke« ide u »Hajduk«. Nakon toga je predsjednik »Hajduka« Maleš nudio Ahmada i Anasa, ali to nikad nije realizirano iz više razloga – sjeća se Marko Boras Mandić, čovjek koji se prije šest godina našao u znamenitom automobilu ne samo zbog toga što je »po funkciji« bio predstavnik Primorsko-goranske županije, već i zbog toga što je bio, dakako i ostao, strastveni navijač »Rijeke«, član Armade s jako mnogo navijačkih »utakmica u nogama«.


Žrtva se isplatila


Dolaskom u La Speziju, riječka je delegacija stigla u impresivnu marinu i njezin restoran. Bila je nedjelja, devet sati, čekalo se da se pojave Gabriele Volpi i Damir Mišković.


– Sjedili smo, umorni od putovanja. Bili smo toliko stegnuti materijalnim neprilikama da smo nakon Padove, preko Bologne i Modene, do La Spezije vozili prometnicama što se ne naplaćuju. K tome, Komen je imao automobil koji je trošio jako puno goriva. Naprosto, takva su vam bila vremena. Uostalom, i na utakmice domaće lige jednom je vozio Robi, jednom ja. I uvijek o našem trošku. Sjedili smo, dakle, zamišljeni oko stola, kad se konačno pojavio Volpi. Nije mogao vjerovati da smo čitavu noć vozili da bismo stigli na sastanak. Bio je uvjeren da smo noćili u nekom od tamošnjih hotela. No, ta žrtva, ta naša požrtvovnost mu se odmah dopala – nastavlja Boras Mandić.



– Anegdota, koje tada nama baš i nisu tako izgledale, bilo je u tim godinama siromaštva na pretek. »Rijeka« ne da nije imala vozni park, automobile koje bi njezini funkcioneri koristili na službenim putovanjima, nego se na parkiralištu Kantride uglavnom nalazio samo jedan simpatični Kangoo. Pa smo tako Komen i ja, kao čelnici kluba, s njime 2011. godine krenuli put Splita, na gostovanje kod Hajduka. Vožnja je bila više-manje OK, no u Dugopolju su nas – isključili iz prometa. Kad smo policiji rekli, pazite Kangoo riječkih registracija, da je riječ o predsjedniku kluba i njegovom zamjeniku, skoro što nisu »umrli« od smijeha. Bili su uvjereni kako smo samo navijači s jako neobičnim izgovorom izbjegavanja kolone kojom se organizirano ide do stadiona. A još su se više šokirali kad su shvatili da – nismo lagali.



»Rijeka« je, ma što mi misli o domaćem nogometu, bila k tome prvoligaška ekipa. A one uvijek mogu do – Europe. S druge strane, Volpijeva »Spezia« je u to vrijeme bila u Serie C1, u trećoj talijnskoj ligi.


– Volpija je zanimalo koliki nam je najmanji godišnji proračun. Kad smo mu objasnili da mu skoro možemo sa stopostotnom preciznošću jamčiti da bismo s iznosom od oko četiri milijuna eura mogli do mjesta koja vode u Europu, prevaga da investira u »Rijeku« je već skoro bila odrađena. Morate znati da je njemu bilo potrebno najmanje dvostruko toliko, osam ili čak i devet milijuna eura da bi »Spezia« bila samo – stabilni drugoligaš – ističe Boras Mandić.


Nova stepenica


Dakle, Volpi je pristao, a potvrda transakcije imala se dogoditi 17. veljače. Tog je dana, naime, bio zakazan vaterpolo susret između njegova dva, tada iznimno moćna kluba – »Pro Recca« i »Primorja«. Ono što je donijelo dodatnu fascinaciju domaćoj sportskoj publici, bila je činjenica da su Volpi i Mišković na krčki aerodrom sletjeli u privatnom zrakoplovu. Njih je pak začudilo to što su u Rijeci dočekani kao – osloboditelji.


– Da, Volpi je odmah zavolio Kantridu, »Rijeku«, ali i oni njega. Vrlo je brzo nastala »kemija«, rješeni su dugovi prema državi, odnosno poreznom sustavu, dobavljačima i igračima. Ukupno je bila riječ o neklih sedam milijuna eura. »Rijeka« je zahvaljujući Volpiju i Miškoviću skoro preko noći postala likvidna, a budući da su je nakon toga služili i rezultati, od samog plasmana u Europu do pobjede nad »Stuttgartom«, put uspjeha koji je nakon pet godina doveo do osvajanja prve titule prvaka Hrvatske ekspresno je otvoren – naglašava Boras Mandić.


A danas, šest godina nakon legendarne, povijesne kave u marini La Spezije, »Rijeka« je na novoj stepenici svog razvoja. Vlasnički je klub redefiniran, stvaraju se obrisi novog razvoja.


– Bojim se i pomisliti što bi se dogodilo da je tog jutra Volpi ostao nezainteresiran. Ma koliko su postojale i intencije da se klub privatizira domaćim, riječkim novcem, nisam siguran koliko bi to rješenje bilo dugovječno. Bojim se naprosto da bi se najprije dogodio stečaj, četvrta liga, a gdje bismo bili danas, bolje je i ne razmišljati. U svakom slučaju, siguran sam da »Rijeka«, danas u dominantnom vlasništvu tvrtke Damira Miškovića, ima stabilnu budućnost te da će, nakon preslagivanja koje pratimo ove sezone, opet na sam vrh hrvatskog nogometa. Pa i europskog budući da je nakon pet dobrih sezona i na toj razini ušla u elitni razred, Top100 najboljih europskih klubova – završio je Boras Mandić.