JEDNO OD 26 SLAVLJA STRIJELCA U DRESU BIJELIH – Tomislav Erceg / Snimio Ivica TOMIĆ
Dario Knežević svojevremeno je odrastao uz Damira Milinovića i Petera Leranta, Siniša Linić, Ahmad i Anas Sharbini najviše su profitirali igrajući u društvu prekaljenih internacionalaca kao što su Danijel Šarić, Dragan Tadić, Davor Vugrinec ili Tomislav Erceg
RIJEKA Novi trenuci u životu riječkoga prvoligaša, vlasnička pretvorba kluba koja će donijeti još osjetnije oslanjanje na vlastite izvore financiranja (tako je praktički bilo unatrag posljednje tri godine…), donose i neke specifičnosti u slaganju prve momčadi koja će sigurno ove zime doživjeti značajne promjene.
Damir Mišković, predsjednik »bijelih«, uskoro i formalno većinski vlasnik kluba, najavio je da će se ubuduće više prostora otvoriti mlađim igračima, odnosno nadama iz vlastitog omladinskog pogona.
Riječka momčad posljednjih godina uglavnom je satkana od igrača u »najboljim godinama« – od 22 do 27 godina. Uostalom, sve govori podatak da je u aktualnom kadru samo jedan igrač zašao u četvrto desetljeće života – vratar Andrej Prskalo (30). Blizu tridesetima su još Alexander Gorgon (29), Mario Gavranović (28) i Mate Maleš (28).
Razumljivo, »Rijeka« će i u vremenima koja su ispred nje biti osuđena živjeti od onoga što zaradi, a dobro je poznato da se 90 posto budžeta puni od prodaje igrača. Tim bolje ako je taj igrač »uzgojen« u vlastitom dvorištu, profit od njegove prodaje u tom slučaju je veći jer nema dodatnih troškova osim onih elementarnih kod njegova nogometnog školovanja.
Kada je Mišković govorio o mladim igračima, nije nužno i isključivo mislio na igrače koji su donedavno nosili dres juniorske momčadi »bijelih«, već i mlade igrače pristigle iz ostalih klubova. »Rijeka« je u tom dijelu svojevremeno već odrađivala dobar posao. Primjerice s Mitrovićem (Cibalia) ili Mišićem (Osijek). Svi oni su punu afirmaciju doživjeli tek na Rujevici/Kantridi.
Odlazak nositelja
Ne treba se naravno u svemu tome zanositi, iako »Rijeka« ima potencijala među svojim mladim igračima, oni sigurno nisu u stanju iduće godine na svojim plećima iznijeti rezultatski teret koji sobom donosi igranje za aktualnog osvajača duple krune. Uostalom, uzalud guranje mladih igrača ako nema rezultata koji će »bijelima« donijeti Europu, a tim igračima podignuti vrijednosti.
Budući da je izvjesno da će Rujevicu napustiti nekoliko nositelja momčadi, jasno je i to da će se morati adekvatno reagirati kroz dovođenje igrača koji će ih adekvatno nadomjestiti. Desni bek (Vešović), stoper (Elez), veznjak (Mišić), prva špica (Gavranović)… Najmanje četiri provjerena pojačanja trebala bi sletjeti na Rujevicu, što neće biti nimalo lako pronaći, uzevši u obzir sužene financijske okvire.
»Rijeka« nikada nije plaćala preveliku odštetu, a ni primanja igrača (maksimalno dvjestotinjak tisuća eura po sezoni) odavno već ne predstavljaju nešto osobito u okruženju koje je osjetno podiglo (Austrija, Mađarska, Češka, Poljska…) svoja ulaganja u plaće igrača. Najveći pregovarački adut odgovornih na Rujevici ove zime bit će trener Matjaž Kek, odnosno rad stručnoga stožera koji je u posljednjih pet godina afirmirao mnoge igrače i otvorio im put u inozemstvo ili u reprezentaciju Hrvatske.
Ideja o dovođenju iskusnog napadača Eduarda da Silve nije se slučajno rodila i izronila u javnosti. Ne ulazeći u procjene je li brazilski napadač s hrvatskom putovnicom koji će uskoro napuniti 35 godina dobar izbor, to naslućuje u kojem smjeru su odgovorni na Rujevici počeli razmišljati u namjeri da na proljeće zadrže kompetitivnost u momčadi, a istodobno omoguće nizu mladih igrača zdravo okruženje za igračko sazrijevanje.
Ne treba se zavaravati, povijest uči da niti jedan mladi igrač, ma koliko talentiran bio, nema šanse uspjeti u zahtjevnom navijačkom riječkom okruženju, naviklom na trofeje, ako nema uz sebe iskustva i provjerenu kvalitetu.
Ne treba ići tako daleko da bi se prisjetilo kako je Dario Knežević svojevremeno odrastao uz Damira Milinovića i Petera Leranta, Siniša Linić, Ahmad i Anas Sharbini najviše su profitirali igrajući u društvu prekaljenih internacionalaca kao što su Danijel Šarić, Dragan Tadić, Davor Vugrinec ili Tomislav Erceg.
Upravo je ovaj posljednji možda najbolji primjer kako »nogometni starci« mogu biti itekako korisni za momčad kada se dovedu u jasno definirano okruženje i pred njih stave vrlo jasni ciljevi.
Zarada
Tomo Erceg stigao je na Kantridu u ljeto 2004. godine u 33. godini. Godinu dana kasnije bio je najbolji strijelac lige, odveo je »Rijeku« do Kupa Hrvatske, a uz njega je igrački sazrio Ahmad Sharbini, kasnije prvi strijelac momčadi.
»Rijeka« je čak i zaradila (50 tisuća eura) od njegova odlaska u redove njemačkog drugoligaša »Greuther Furtha«! Ima jasno i suprotnih primjera (Bobic 34, Bolić 35…), vremešnih igrača koji su se pokazali promašajima.
Ne treba zbog toga kriviti samo njih, već u prvom redu okruženje koje nije znalo taj odnos u svojem korijenu staviti u jasno definirane okvire zahtjeva i očekivanja. Uostalom, sportski direktor »bijelih« Srećko Juričić i predsjednik Damir Mišković imaju u tom dijelu određeno iskustvo.
Njihov riječki početak obilježila su dovođenja igrača koji su zašli u tridesete (Bošnjak, Drpić, Knežević, Neretljak, Vranješ…), neki su pridonijeli riječkom uzletu, a neki pokazali da mogu biti teret za cjelokupnu momčad ako izostane adekvatna procjena i jasna komunikacija.
