RIJEKA Nema bolje promocije riječkoga nogometa od dirljiva zagrljaja mame i tate, Ivane i Nenada i osamnaestogodišnjih sinova Ivana i Hrvoja Smočića poslije uvjerljive pobjede »bijelih« nad zaprešićkim Interom. Na semaforu svijetli 7:0, a iz Smolčićevih isijava ponos i zadovoljstvo. Osim što su prvi blizanci koji su istodobno bili na travnjaku u dresu prve momčadi Rijeke, Ivan i Hrvoje daroviti su prvotimci juniorske momčadi iz koje Igor Bišćan sve češće crpi »inspiraciju«. Nije uvijek bilo tako.

Prošlo je osam prvenstvenih utakmica prije negoli je aktualni trener rujevičkoga prvoligaša u 19. kolu tijekom domaćeg poraza od Gorice (1:3) prvi put u svom mandatu priliku pružio juniorima, Matej Vuk ušao je u igru u 67., Denis Bušnja u 79. minuti. Bišćan je od tada samo jednom napravio iznimku, u 26. kolu gostujuća pobjeda nad Lokomotivom (2:1) prošla je bez nastupa riječkih juniora. U preostalih devet utakmica šest je prvotimaca juniorske participiralo u utakmicama seniorske momčadi. Najviše Ivan Lepinjica, koji je u šest nastupa (četiri kao član prve jedanestorice) skupio 379 minuta i zabio gol u rujevičkoj pobjedi nad Osijekom (3:1). Denis Bušnja upisao je sedam nastupa (dva od prve minute) i skupio 220 minuta, Hrvoje Smolčić u tri nastupa (dva od prve minute) upisao 184 minute, Matej Vuk u dva nastupa (jednom od prve minute) upisao 84 minute, a Ivan Smolčić u već spomenutom susretu protiv Intera upisao prvi nastup i odigrao osam posljednjih minuta. Ukupno 21 nastup i 877 minuta.

Niz ozljeda

Naravno da angažman riječkih juniora u Bišćanovoj momčadi u prvom redu treba promatrati kroz prizmu nepovoljnih okolnosti zimske stanke, tijekom koje se kadar »bijelih« gotovo prepolovio uslijed niza ozljeda. Do te mjere da je na treningu znalo biti samo dvanaest igrača!? Možda su Bišćan i odgovorni na Rujevici progledali nakon posljednjega jadranskoga derbija s Hajdukom kada su uvidjeli da se golobradi kapetani splitske momčadi (Domagoj Bradarić, Ante Palaversa i Darko Nejašmić), kao trojica od šestorice (Bradarić, Nejašmić, Palaversa, Caktaš, Duka, Mikulić) rođenih Splićana u Oreščaninovom kadru, bez ikakvih problema nose s bremenom velike utakmice. Na psihološkom i igračkom planu. Iduće utakmice su pokazale da i riječki juniori bez problema mogu pratiti seniorski ritam HNL-a, u nekim razdobljima čak i dominirati travnjakom. To se u prvom redu odnosi na igre Lepinjice (Osijek 3:1) i Bušnje (Dinamo 1:3), koji su više od svih opravdali golemo Bišćanovo povjerenje.

Bišćanov prethodnik, Matjaž Kek, u prvim je mjesecima svoje avanture za kormilom riječkoga prvoligaša zatekao u svlačionici četvoricu povremenih ili stalnih članova hrvatske reprezentacije do 20 godina koja je te 2013. godine igrala na Svjetskom prvenstvu u Turskoj. Na širem popisu tadašnjega izbornika Dinka Jeličića za nastup na svjetskoj smotri našla su se i četvorica igrača Rijeke: Niko Datković, Ivan Močinić, Simon Sluga i Mato Miloš. Jedan od njih završio je na Kekovoj listi prekobrojnih i otišao na SP kao igrač drugoligaške Cibalije (Miloš), jedan je tijekom prvenstva postao igrač drugoligaša Pomorca (Sluga), jedan je završio na tribinama (Močinić), zbog čega nije ni otišao u Tursku, a jedan se iz Turske vratio na klupu kao treća ili četvrta stoperska alternativa (Datković). Nije bilo slučajno.

Bez prilike

Kroz Kekovu je svlačionicu u šest njegovih sezona na Kantridi i Rujevici prodefiliralo puno igrača iz omladinske škole, na pripreme prve momčadi redovito su odlazili nadareni juniori i kadeti Filipović, Gerald, Dangubić, Rebernik, Lucić, Nevistić, Bajić, Nakić, Lucić, Vizinger, Iličić, Lebar, Mulac, Turčin, Čeliković, Kovačević, Šantek, Mitrović, Svetić, Liber, Vuk, Štefulj, Pandur…, ali samo rijetki su dobivali priliku. Brojke, uostalom, sve govore. U šest Kekovih sezona u Rijeci juniori su u seniorskoj momčadi sveukupno upisali »mršave« 104 minute!? Nije ih teško nabrojati: Dario Vizinger je u susretu posljednjega, 36. kola u sezoni 2015./16. (Istra 1961, 2:0) odigrao 63 minute, Gerald Diyoke upisao je na istoj utakmici 33, a Mihael Rebernik dvije posljednje minute. U pretposljednjem kolu iste sezone Vizinger je odigrao dvije minute u remiju protiv Osijeka (1:1) u Gradskom vrtu. Jasmin Čeliković upisao je dva nastupa u Kekovu mandatu, jednom po sezoni, u onoj 2016./17. ušao je u devedesetoj minuti 19. kola protiv Splita (2:0), a iduće sezone ušao također u devedesetoj minuti, ali u susretu 20. kola protiv Rudeša (3:0). Milan Ristovski je u sezoni 2017./18. ušao u igru u 90. minuti susreta 19. kola protiv Slaven Belupa (2:0), a Denis Bušnja u tekućoj sezoni protiv istog protivnika ušao u igru u 90. minuti, ali susreta 9. kola (0:0). I to je sve. Premalo, zar ne?

Ostavimo li po strani različite okolnosti djelovanja dvojice posljednjih trenera Rijeke, činjenice kažu da je minutaža juniora Rijeke u prvoj momčadi osam puta veća u šest Bišćanovih mjeseci, nego u šest Kekovih sezona!? Bišćan – Kek 877:104! Naravno da sezona (2016./17.) u kojoj je osvojen povijesni naslov prvaka Hrvatske ne ostavlja prostor za razglabanja o napretku mladih igrača Rijeke, rezultat je u radu trenera uvijek samo i jedino bitan, ali teško se oteti dojmu da u šest Kekovih sezona nije bilo razdoblja kada je za to itekako bilo prostora. Pogotovo u sezonama (2013./14., 2014./15., 2015./16.) nedostižne prednosti Dinama na čelu ljestvice (11, 13 i 8 bodova). Najviše je, naravno, do trenerovih afiniteta, ali netko je Keku omogućio autokratsku vladavinu beskonačnih ovlasti i ograničene odgovornosti, zbog čega danas na Rujevici moraju biti sretni da u juniorskoj momčadi još uvijek ima igrača koji nisu pobjegli glavom bez obzira u potrazi za sredinom gdje njihova mladost neće predstavljati problem. Mnogi nisu dočekali priliku…