"Takozvani novi demokrati uspjeli su sve organizirati osim boljeg života za sve. Organizirali su čak i rat da bi sebi prisvojili ono malo što je prostor nudio i na tom programu žrtvovali su na tisuće ljudskih života kojima treba dodati oko dva milijuna izbjeglica koje danas žive posvuda u svijetu. Sad nakon dvadeset godina treba analizirati kako žive", tvrdi jedini trener koji je trenirao tri košarkaške reprezentacije - jugoslavensku, talijansku i tursku
Susret s Bogdanom Tanjevićem dogodio se u Trstu gdje živi njegova obitelj i gdje on povremeno boravi kad se odmara od obveza trenera turske košarkaške reprezentacije s kojom je 2010. godine osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Turskoj.
Živi izvan prostora bivše Jugoslavije od 1982. godine (rođen je u Crnoj Gori, u Pljevljima 1947. godine). U bogatoj karijeri, uz jugoslavensku reprezentaciju s kojom je 1981. osvojio srebro na Europskom prvenstvu u Čehoslovačkoj, vodio je i talijansku reprezentaciju koja je osvojila zlato 1999. godine u Francuskoj, te Tursku: jedini je europski trener kojemu je pošlo za rukom trenirati tri reprezentacije.
Tanjević pripada sadašnjosti europske košarke, ali dobrim dijelom i prošlosti jednog sportskog prostora kojeg više nema i kojega se mnogi sjećaju: sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja jugoslavenska košarkaška reprezentacija pobjeđivala je na svim frontama: na olimpijadama, na svjetskim i europskim prvenstvima.
Turci su slični nama
Dakle, gospodine Tanjeviću, što mislite o današnjoj Turskoj, kako u njoj živite?
Gledam vas i dok razgovaramo misli mi se vraćaju u drugo vrijeme. Sjećam se prepune prostorije Istarskog kluba u Zagrebu i očiju uprtih u mali ekran, prenosi se finale klupskog europskog prvenstva u Grenoblu 1979. godine, pobjeda velike Bosne koju ste vi vodili, nevjerojatna večer Žarka Varajića koji je realizirao 45 koševa.
– Bila je to ozbiljna država s ozbiljnim programima i jakim prvenstvom koji je proizvodio velike igrače, mladima omogućavao rast, usavršavanje, uzlete do samih europskih visina. Bosna je te večeri prva u Jugoslaviji uspjela osvojiti europski krov i otvorila put ostalima, Jugoplastici, Partizanu… Zamislite, tih Varajićevih 45 koševa ostvarenih u jednom finalu ostaje i dalje neoboreni rekord! Tu je i 30 koševa Mirze Delibašića koji je predvodio ekipu. Neponovljiva večer u zlatnim godinama jugokošarke.
Varajić ostvaruje 45 koševa na europskom finalu, a taj isti igrač sjedi na klupi reprezentacije, igrao je jako malo…
– Nije mogao jer je mjesto krila pripadalo Draženu Dalipagiću, tada najjačem igraču svijeta. To vam rječito govori o jačini tadašnje reprezentacije. Mogli su ti dečki komotno igrati u NBA ligi u Americi. Da su tada postojali uvjeti, oni bi to isto ostvarili i s one druge strane Atlantika.
Smijali su nam se
Vi ste preuzeli Bosnu 1971., dok je još igrala u drugoj ligi. Godinu dana kasnije ulazite u prvu ligu i u šest godina rada, nakon osvajanja domaćeg prvenstva, uspjeli ste osvojiti i europsko prvenstvo…
– Ovo je povijest jednog sna. Smijali su nam se kada smo im govorili da ćemo postati državni prvaci, ali mi smo dokazali snagu ekipe. Imali smo izvanrednog Mirzu Delibašića, ali timski rad je temelj na kojemu smo izgradili uspjeh. To je košarkaška publika uvažavala, cijenili su našu igru i pljeskali nam na najtežim gostovanjima: zamislite, pljeskali su nam čak i u Zadru. Ekipa koju je predvodio fenomenalni Krešimir Ćosić bila je zaštićena bedemom strastvenih navijača, strah i trepet svake gostujuće ekipe. Sjećam se susreta s Jugoplastikom u Splitu koja se tada borila sa Zadrom za prvo mjesto: Mirza je tada fantastično igrao i izmamio pljesak, ne samo publike, već i suparničkih igrača.
Karijeru ste započeli kao igrač u Beogradu, tada je zvijezda bio Radivoje Korać, Žućko…
– Veliki igrač i veliki čovjek, za nas mlađe pravi idol. Studirao je elektrotehniku, bio je strastveni igrač šaha, volio književnost, kazalište, operu, balet. Pratio je sve što se događalo u književnosti, Marinkovićevog
Istina, atmosfera u košarci odudarala je od svijeta nogometa. Košarkaške zvijezde bile su sušta suprotnost nogometnima: svi odreda mirni, povučeni i skromni mladići.
Ćosić deklasirao Sovjete
Kako objašnjavate izvanredne rezultate? U desetak godina Jugoslavija je osvojila sve što se moglo osvojiti, Olimpijadu, Svjetsko prvenstvo, tri puta Europsko prvenstvo…
– Jednostavno, jaki smo u igrama s loptom. I danas taj ogromni potencijal talenata postoji, jakih igrača ima u svim novonastalim državama. Da, puno toga ostvarila je generacija izvanrednih trenera: Aleksandar Nikolić, Ranko Žeravica, Mirko Novosel… Prof. Nikolić, primjerice, ostavio je dubok trag u jugoslavenskoj i europskoj košarci, u biti on je prvi moderni europski trener. Bilo mu je tek 38 godina kada ga je Jugoslavija 1963. poslala u SAD da prouči tamošnji sistem rada. Nakon šestomjesečne studije vratio se i počeo primjenjivati američki sistem, prilagođavajući ga našim uvjetima. To mu je najveća zasluga…
– Sovjeti su imali izuzetno visoke centre, nitko nije mogao parirati visini jednog Tkačenka sve do pojave Krešimira Ćosića, po mom osobnom sudu, najvećeg igrača na prostoru bivše Jugoslavije i, dodat ću, velikog čovjeka kojeg sam izuzetno cijenio. S Ćosićem se Jugoslavija oslobodila kompleksa visine, fenomenalnom igrom Ćosić je čak uspio deklasirati visoke Sovjete i tada smo počeli pobjeđivati. Pobjeda nam je ušla u krv, u naviku.
Studirali ste svjetsku književnost na beogradskom Sveučilištu. Pronašao sam to u jednom razgovoru za beogradski tjednik Vreme. Bilo vas je na tom smjeru tek 28, prvoj generaciji koja je to studirala pripadao je i Danilo Kiš. Koje su vam tada bile namjere?
– Mislio sam da ću jednog dana postati kritičar, možda novinar. Bili smo tada ponosni na Danila Kiša kojeg nisam upoznao, ali sam se družio s Mirkom Kovačem koji je pripadao Kiševoj generaciji i s kojim i dalje održavam veze.
Izmislili povijest da bi posijali mržnju
Kakav odnos imate s onim što se dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije, s onim što se dogodilo u Bosni, toliko mrtvih…? Pitam se često tko je za sve odgovoran i kad vidim što se danas događa posvuda u svijetu, od Libije do Egipta i Sirije, ne mogu ne prepoznati ogromnu odgovornost međunarodne zajednice. Jesmo li sami najveći krivci ili…
– Ja sam siguran u ono što mislim: uvjeren sam da se tu radi o smišljenoj prevari onih koji su potom preuzeli vlast, takozvani novi demokrati koji su uspjeli sve organizirati osim boljeg života za sve. Organizirali su čak i rat da bi sebi prisvojili ono malo što je prostor nudio i na tom programu žrtvovali su na tisuće ljudskih života kojima treba dodati oko dva milijuna izbjeglica koje danas žive posvuda u svijetu. Sad nakon dvadeset godina treba analizirati kako žive…
U Bosni je više od polovice stanovništva nezaposleno…
– To je drama, nestala su poduzeća koja su mogla ljudima osigurati kruh, radno mjesto, sve se to moglo spasiti, moglo se s time nastaviti, no uzalud. Danas na tim prostorima žive bogati, izuzetno bogati pojedinci i pitam se kako, čime su stekli ta ogromna bogatstva, kad znamo kakav je bruto domaći proizvod zemlje. Izmislili su povijest da bi posijali mržnju, optuživali su jedni druge, pripremali prostor za rat. Nažalost, i danas se nastavlja s logikom laži, uvjerava se narod da je netko drugi kriv, da sve zlo dolazi izvana. Ne znam kad će se stvari popraviti, kad će prestati sva ta bol.
Zanimljiva je definicija kojom se služite da biste opisali svoju kuću u Trstu: dovoljno blizu i dovoljno daleko od Sarajeva…
– Upravo je tako. Nekad sam bježao, tražio mjesta što udaljenija od pokliča ratnih truba. Oni to zovu ratom, ali za mene ono što se dogodilo nema veze s ratom, već s prevarom. U Sarajevu je ubijeno 1.400 maloljetnika, više od jedanaest tisuća civila, zar to nazivamo ratom? U tom takozvanom ratu nije bilo bitke, nit’ jedne jedine, a bitka je kad se odrasli ljudi uhvate za vrat, kad se tuku, ubijaju, dok jedna strana ne popusti i poklekne. Kakve veze imaju djeca, žene i starci u toj logici? Ako govorimo o ratu i o bitkama, trebamo ići na Galipolje, posjetiti grobnice petsto tisuća vojnika iz Prvog svjetskog rata koji su na tom prostoru poginuli. To je bio rat i to je bila bitka koje kod nas nije bilo osim najobičnije, krvave prevare.
– Zaključio bih ovaj razgovor pričom o kraju Mirze Delibašića. Nedavno sam pročitao Mirzinu biografiju i otkrio što se dogodilo nakon njegova povratka u Sarajevo usred rata, usred opsade grada…
– Prilikom povratka Mirza je prošao kroz Trst i bio je kod mene, tu je kratko živio do 1993. kada je odlučio vratiti se u grad i preuzeti tadašnju košarkašku reprezentaciju. Mirza nije bio fizički dovoljno jak da bi podnosio ratne strahote, nije bio sposoban sve to podnijeti, izdržati pritisak strahota, i upravo u to vrijeme pojavila se bolest koja će ga odvesti u smrt.
