Nova urednica kulture

Vlatka Kolarović: ‘Ne vjerujem u floskulu da ljudi ne vole kulturu’

P. N.

Većina je ipak svjesna da je kultura sastavni dio njihovih života i da ona nije samo kazalište, film ili knjiga, nego i način na koji komuniciramo, živimo, razmišljamo. To intuitivno osjećaju čak i oni koji tvrde da ih to ne zanima



Prije nego što je počela voditi HRT-ove Vijesti iz kulture, Vlatka Kolarović prošla je sve stepenice u kulturnome programu Hrvatske radiotelevizije. Kao novinarka potpisala je reportaže za emisije poput Pola ure kulture, Kratki susreti, Trikultura, vodila i uređivala emisiju Drugi format, bila urednica Programa za kulturu, te rukovoditeljica Produkcijskoga odjela za kulturu, umjetnost i religiju HRT-a. Dama u crnome poznata je po čvrstim stajalištima.


Novo ste pojačanje Vijestima iz kulture. Kako ste se snašli u toj formi praćenja kulture s obzirom na to da ste dosad uglavnom radili emisije dužega formata s mnogo gostiju?


– To mogu procijeniti samo gledatelji. Ja to radim s jednakom odgovornošću kao i svoju emisiju, pokušavam balansirati između zadanosti dnevničke forme i mojega osobnog stila, pomalo razbarušenoga, koji se ne uklapa uvijek u taj okvir. Opus Adriana Molea protiv depresije

Koja je po Vam tajna uspjeha Vijesti iz kulture, koja će nerijetko pred ekrane zalijepiti i ne baš velike pratitelje kulturnih zbivanja u Hrvatskoj i svijetu?




– Vijesti iz kulture idu u elitnome terminu, poslije HRT-ova trećega Dnevnika, u onome vremenu kada ljudi prvi put na miru sjednu i zapravo žele saznati što se taj dan dogodilo. Donose događaje u stvarnome vremenu, održane te večeri, izvješća s premijera, koncerata, javljanja uživo i to je ono što ljudi vole. Usto, ne vjerujem u onu floskulu da ljudi ne vole kulturu. Većina je ipak svjesna da je kultura sastavni dio njihovih života i da ona nije samo kazalište, film ili knjiga, nego i način na koji komuniciramo, živimo, razmišljamo. To intuitivno osjećaju čak i oni koji tvrde da ih to ne zanima. Na tome sam tragu o kulturi, kao sveobuhvatnomu fenomenu, radila sve svoje emisije, a dio toga stajališta voljela bih prenijeti i u ovaj kratki format.


Završili ste književnost na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Jednom ste kazali da »svi vi s Filozofskoga pišete cijeli život, ali da se rijetki usude to i objaviti«. Možemo li od Vas očekivati da ćete se usuditi ukoričiti barem dio toga što ste napisali?


– Ne znam. Imam mnogo projekata na kojima pomalo i neredovito radim. Nikad nisam bez nečega što mi okupira misli. Odlična sam kad treba pokretati svari, ali velika mi je mana što nemam disciplinu i strpljivost kad treba usporiti. Možda se s godinama naučim hvatati u koštac s detaljima, pa ipak nešto i završim.


Koje autore rado čitate?


– Trenutačno se ponovno bavim Marshallom McLuhanom i zapravo pokušavam iznova sagledati njegov rad i tumačenja toga rada; mediji su danas fascinantniji nego ikada prije u povijesti! Volim Sue Townsend i cijeli opus Adriana Molea, to je moj najbolji lijek protiv depresije i teških dana. Stalno se vraćam Borgesu i Beckettu. Volim Wisławu Szymborsku, moju najdražu pjesnikinju bez koje ni jedna zora ne bi imala smisla.


Volim čitati Baumana i Marca Augea, i žao mi je što ih nisam ugostila u emisiji. Tu su i Tatjana Gromača, Stanko Andrić, sve iz radionice Petikat (Habjan i Žeželj), a rado čitam i Deyana Sudjica i njegove knjige o dizajnu i svakodnevnim fenomenima. Volim i dalje pulsku alternativu

Možemo li ju vezati s Vašim glazbenim ukusom? Koju vrstu glazbe rado slušate? Koje bendove? Posjećujete li glazbene festivale?


– Okrznule su me osamdesete, dašak darka, dašak punka. Oblikovala me Pula, a ondje si u vremenu mojega odrastanja mogao birati dvije opcije: ili biti »šminker« i slušati Ramazottija, ili biti »alternativac«. Ja sam odabrala ovo drugo, a to onda podrazumijeva i jedan drugi svjetonazor, stajalište. Volim i dalje koncerte i festivale, volim i dalje sve alternativne izričaje, otvorena sam za brojne glazbene pravce, volim otkrivati nove horizonte. Volim i dalje pulsku alternativu izraslu na baštini KUD Idijota. Uostalom, moj brat Hrvoje još uvijek svira s legendarnim pulskim HC bendom Pasmaters, pa i njih katkad moram slušati.



Mnogi Vas lako prepoznaju kao »ženu u crnome«. Što nam tom nebojom želite poručiti? Zašto ju toliko volite? – Bruce Mau u svojemu je radu »An Incomplete Manifesto for Growth« davno zapisao: »Don’t be cool. Cool is conservative fear dressed in black.« I doista, crno se često vezuje i uz pretencioznost, intelektualizam, pozu, a vjerojatno i strah. No mislim da u mojemu slučaju to nije tako. Crna je elegantna, asketska, potpuna. Nikada te neće ostaviti na cjedilu. A ponekad, kad me obuzme očaj, pomislim da čovjeku u današnjemu svijetu ne preostaje drugo nego odjenuti crninu.


Vi nemate problema s javnim iznošenjem vlastitih stajališta. Štoviše, prilično ste oštri kada su u pitanju određene anomalije u društvu. Kritizirali ste često kroz emisije konzumerizam, progovarali o medijskome žutilu, koje je, među ostalim, povezano sa željom za što većom konzumacijom… O kojim još temama često promišljate?


– Umjetnost, tehnologija i društvo danas su neraskidivo povezane i u tome trokutu stvaramo i sadašnji Treći format. Svijet se rapidno mijenja, mi pokušavamo prepoznati neke pulsirajuće točke toga svijeta i o njima razgovarati jer to su teme koje se tiču svakoga, bez obzira na to gdje živio i koliko mu kultura bila dostupna.


Na taj sam način uvijek radila emisiju, imajući na umu i sve one ljude koji žive daleko od nacionalnih kazališnih kuća i velikih događaja, koji svejedno osjećaju da se s njihovim svijetom, koliko god nekada djelovao bezličan i dosadan, ipak nešto dubinski događa, da osjećaju nemir koji osjeća svaki stanovnik Zemlje ovoga trenutka. Taj nemir i mene inspirira, bilo da je riječ o temama društva nadzora i kontrole, apsurda svakodnevice, umjetne inteligencije ili zla. Uostalom, treba se katkad vratiti i klasicima književnosti i temeljnoj lektiri; ondje je čovjek već odavno seciran, sa svim svojim vrlinama i manama.