Premijera

Pogledali smo prve epizode nove dramske i dokumentarne serije na HRT-u. Evo što smo vidjeli

Tihomir Ponoš

Osamdesete godine prošloga stoljeća očito su inspirativne za domaće tvorce televizijskih serija



ZAGREB Osamdesete godine prošloga stoljeća očito su inspirativne za domaće tvorce televizijskih serija. Nakon što je HTV prikazao dvije sezone »Crno-bijelog svijeta«, u ponedjeljak navečer prikazao je prvu epizodu »Čuvara dvorca« Lukasa Nole, serije o tajnoj policiji, obično pogrešno nazivanom UDBA (u vrijeme radnje serije ipak je to SDS/SDB) i vremenu promjena koje će dovesti do kolapsa socijalističkog poretka.


Teško je, pa i nepravedno suditi, na temelju prve epizode (što je četvrtina serije), ali čini se da je Nola dosta solidno prikazao taj obavještajni polusvijet o kojemu se i danas u Hrvatskoj ispredaju priče, mitovi i legende o moći, važnosti i svevremenskom utjecaju. Već u prvoj sceni Nola je naznačio da mu asocijacije na stvarne događaje neće biti mrske (iako serija, kako je kazao, nije utemeljena na konkretnom događaju) i njome je aludirao na likvidaciju obitelji Ševo u Italiji 1972. godine. U slučaju koji Nola smješta u 1979. precizno je opisao kako je služba likvidirala u inozemstvu: inicijativa je morala doći odozdo, dakle iz pojedine republike, ali dopuštenje za likvidaciju davao je savezni vrh.


Tko pije, tko plaća


Središnji je lik Boris Bišćan. Glumi ga Ivo Gregurević koji je kao glumac imao dosta posla s UDB-om i OZN-om, što kao objekt, što kao subjekt službe. No, dok u »Dugoj mračnoj noći« glumi Majora koji je kombinacija brutalnog idealista i karijerista, u Nolinoj seriji glumi Borisa Bišćana, hladnokrvnog, otuđenog visokopozicioniranog tehnokrata koji se brine da sve bude organizirano i provedeno bez greške, da se zna tko pije, a tko plaća. Bišćanov je posao da upravlja agentima na terenu, posebno službenim ubojicom Dragim (Vinko Kraljević) i svoj život podredio je tome i službi.




Bišćan živi sam (zapravo, s ribicama), sam pegla, okolinu ako se radi o ičemu što nije usko povezano s njegovim poslom jedva i primjećuje. Jedva da je i primijetio da mu je tajnica (Barbara Nola) donijela kolače jer joj je rođendan. Prvo joj je naredio da nazove Zemana, a tek kada je ona izašla iz kancelarije shvatio je da joj je rođendan, da ga je počastila kolačima, pa je promrmljao čestitku. Bišćan ne trpi greške, a greška (spominjanje imena agenta preko nezaštićenog telefona) kurirku na terenu košta života.


Važan moment prve epizode je razgovor Bišćan s nadređenim Zemanom (Goran Bogdan) u kojem mu kaže da je »obavijestio Škoru u CK« na što Zeman burno reagira jer »koji kurac CK ima s tim?, a Bišćan odgovara »pa drugovi moraju znati«. S jedne strane je Bišćan koji obavještavanjem bivšeg kolege koji je sada u CK štiti i svoju poziciju, s druge strane je Zeman koji službu želi što je moguće više odvojiti od CK i što je moguće više osamostaliti u djelovanju. Nadati nam se je da ćemo u sljedećim epizodama jasnije shvatiti koja je funkcija dvojice iskompleksiranih sitnih dilera, koga je to služba likvidirala u inozemstvu i zašto, i što se i kako promijenilo osamdesetih iz vizure službe.


Kontekst zbivanja


I dok je prva epizoda »Čuvara dvorca« solidna i obećavajuća, prva epizoda »Hrvatskih premijera osobno« kronologijskim redom posvećena Stjepanu Mesiću nije, makar je i tu dokumentarnu seriju Gorana Malića nezahvalno suditi na temelju prve epizode, a svaka od njih osam je zasebna. Malić je odlučio da u seriji neće biti poveznih tekstova, samo lica koja govore pred kamerom, a posljedica toga je da slabije upućenom gledatelju može nedostajati kontekst zbivanja.


Serija nije posvećena premijerskom stažu pojedinog političara, već njihovim životima i političkim karijerama. O Stjepanu Mesiću nismo saznali ništa novo, velik je prostor posvećen njegovoj mladosti, uspješnom mladalačkom ženskarenju, njegovoj prvotnoj nekritičnosti prema partiji, pa postupni nastanak odmaka od partije i njegovom neortodoksnom načinu razmišljanja i ponašanja u politici.


Od sugovornika Ivić Pašalić uporno ističe neozbiljnost Mesića kao političara i tvrdi da je tako bio doživljavan i da nije faktor, a ako jest tako, zašto je bio predsjednik Vlade, zašto je bio poslan za člana Predsjedništva SFRJ iz Hrvatske, zašto je bio predsjednik Sabora, to ne doznajemo.


Kao neozbiljnog i lakog na riječima Mesića je opisao i Borisav Jović. Nasuprot njima, Slavko Goldstein, baš to što je u politiku unio osmijeh i vic cijeni kod Mesića. Od manje poznatoga, a teže provjerljivoga, doznali smo iz ustiju Vladimira Šeksa da se Mesić okrenuo protiv Tuđmana ne zbog politike prema BiH nego zbog ozlojeđenosti i Tuđmanove želje da Mesića pošalje za ambasadora. Naglašen je i sastanak Mesića s Genscherom 1991. godine i tvrdnja da je njemački ministar vanjskih poslova nakon tog četverosatnog sastanka odlučio promijeniti politiku prema Jugoslaviji.


Priča nije nova, a na temelju dostupnih dokumenata čini se da je taj proces u njemačkoj politici ipak bio dugotrajniji. Mnogo toga nedostaje u epizodi o Mesiću, a uopće nije jasno, kad je već solidan prostor dan odrastanju glavnog lika zašto su njegova dva predsjednička mandata, sa svime što nose (Haški sud, umirovljenje generala, protivljenje američkim intervencijama…), jedva i spomenuta.