U studiju ovisiš o sto drugih stvari, neke možeš neke ne možeš kontrolirati. Prijenos je najljepše što postoji. To je posao iz snova, ili kako je rekao Boris Mutić, najljepši posao na svijetu. To je apsolutna istina
Još koji dan i neće se imat od malog ekrana ni kud’ ni zašto, naravno ako niste nepopravljivi protivnik svega što na nogomet miriše. Još koji dan i počinje najveća smotra svjetskog nogometa i najveći projekt HRT– a u ovoj godini. Daleku Rusiju i Svjetsko prvenstvo u nogometu u naše će domove donijeti HRT. Važna karika u toj priči bez sumnje je i Marko Šapit, čovjek koji će najprije odvaliti veliki posao u studiju HRT– a, a onda i onaj komentatorski u Rusiji. I koliko god zvučalo naporno, veseli se Šapit, prijenosima ponajprije.
Kada nam ono valja pred ekran?
– Uvodna emisija je 13. lipnja u osam navečer, 14. je jedini dan sa samo jednom utakmicom, onom otvaranja između domaćina Rusije i Saudijske Arabije, a već treći dan prvenstva igra Hrvatska. To ja to!
Želja mi je bila pozdraviti vas na ruskom, no od kuće do ovdje sve mi pobježe.
– Ne znam to ni ja. Ali, s obzirom da tek onaj drugi dio prvenstva idem u Rusiju, još ću i stići naučiti štogod. Imam i neke dogovore u tom pravcu, moja profesorica i mentorica Jelena Jurišić je velika stručnjakinja za Rusiju i već nam je nešto pomagala, meni i Edinu Mahmuljinu. Moram se s njom još naći na miru, pa ćemo sve naučiti.
Ne može, dakle, ni ‘muški’ taj nogomet bez pomoći žena.
– Ne može. Ajmo, bit’ realni i iskreni pa priznati da ne može bez žena ništa. Što bi mi bez njih!? Bili bi izgubljeni, loše obučeni, mršavi… A i recentna moja istraživanja pokazuju da sve više i više žena gleda, prati, voli nogomet i sport općeniti.
Podjela zadataka
Ja bi se usudio kazati da ga i bolje razumiju.
– Mislim da ljudi općenito bolje razumiju sport nego prije. Ljudima su danas informacije puno dostupnije nego prije, ljudi ih više i koriste, tako da moram paziti što pričam, kako pričam, koliko sam spreman. I to je, iz moje perspektive, dobro, jer tjera da budeš bolji.
I morate vi sportski novinari biti sve posvećeniji kad se faul poput onog Ramosa nad Salahom snimi s milijun pozicija da bi i opet neka nova slika bacila neko novo svjetlo na sve to.
– Mislim da se malo krenulo i pretjerivati. Ne sjećam se utakmice većeg značaja, a da se kasnije nije tri dana seciralo svaku sudačku odluku. I mi smo tome krivi, malo previše pažnje tome dajemo. A ja stalno pokušavam ljudima kazati; mi imamo mogućnost gledati te ponovljene snimke koliko god hoćemo puta, ovom i onom brzinom i iz kojeg god hoćemo kuta, dok ljudi na terenu moraju reagirati odmah. Dobro, ima situacija, čitaj Vinkovci, kad je namjera očita, ali to su neka naša posla pa ne bi o tome.
Ajmo mi o Svjetskom prvenstvu; tko je gdje, tko šta radi, koliko radi…
– Moja malenkost radi prvih 16 studijskih emisija, uvodnu dan prije prvenstva i sve emisije prvog dijela prvenstva. Kad krene eliminacijska faza, Viki Ivanović i ja ćemo se kao komentatori pridružit Dragi Ćosiću koji je u Rusiji, a studijsku emisiju će preuzeti Robert Jelečević. U prvom dijelu Ćosić radi hrvatske utakmice plus utakmicu otvaranja, a ovdje iz Zagreba – jer se veliki broj utakmica na žalost radi iz offa – kao komentatori će raditi Stjepan Balog, Viki Ivanović, Robert Jelečević, Luka Petrinec i Marko Šivaka koji je novinar HR– a. To je ta mlada, mlada novinarsko komentatorska ekipa koja je mlada, mlada, mlada. Za Robija i Luku, pa i za Vikija ovo je prvo ovako jako komentatorsko iskustvo. Mislim da su dobri, spremit će se sigurno i nadam se da će gledateljima biti drago čuti neke nove, malo drugačije glasove.
Pripremu su, ne sumnjam, započele odavno.
– Odavno. Mislim da je Jelečević tu najpedantniji, da je sve pripremio ima i dva mjeseca.
I uz to se i oženio i otišao na medeni koji dan…
– I oženio i sve. On je najdetaljniji od sviju.
Četiri vrhunska nogometna analitičara
Vas zato čeka na početku studio, analize, stručni komentatori.
– Tako je. S obzirom da su termini utakmica dosta rani, da se utakmice igraju u 14, 17 i 20 sati, dosta je nezgodno. Nismo se, naime, držali nekih ranijih običaja HRT– a da imamo sat vremena uvoda. Tad bi počinjali u 19 sati, tukli se s našim Dnevnikom, drugim Dnevnicima. Počinjat ćemo u 19.30, kratko uvod, zatim odradimo večernje utakmice koje su redom najjače iz prvog kruga pri čemu je sreća da i Hrvatska sve tri utakmice prvog kruga igra u večernjem terminu. Nakon utakmica idemo na dugo i na široko; analize, javljanje iz našeg kampa, analiza ranijih utakmica. U studiju imamo četiri vrhunska nogometna analitičara, našem standardnom tandemu Jeličić – Pletikosa pridružili smo Antona Samovojsku i Roberta Prosinečkog. Tu je, naravno, i Beusan za sudačke analize. Uzeli smo i novi sustav za analizu koji se zove Libero. Sad će i Mateu biti lakše, ništa mu neće moć’ promaknuti.
Tko je zadužen za javljanje iz kampa Vatrenih?
– Boris Jelečević i Edin Mahmuljin koji je, kao vrhunski reporter, zadužen za zanimljive priče i reportaže. Ali, dobar dio prvenstva je s njima i Ćosić u samom kampu. S obzirom da su udaljenosti u Rusiji sulude, baš kao i troškovi, on neće juriti naokolo i ganjati utakmice nego će se posvetiti Hrvatskoj.
Dakako, sve to na Drugom programu?
– Drugi, Drugi. Uzimamo puno prostora, mislim da se radi o nekih 180 sati programa. Tri utakmice dnevno, ima i jedan dan kad su četiri…
To je takvih mjesec dana.
Vi, na neki način, i radite sve. Sutra nogomet, večeras košarka, jučer vaterpolo…
– Nije meni to problem.
Ne pomiješaju se pravila?
– Ne. Makar, jednom mi je moj dragi prijatelj, mentor Željko Vela odmah poslao poruku kad sam radio vaterpolo pa umjesto kapica rekao dres. Njegovo iskusno uho odmah je to polovilo.
Ne volim se fotografirati
Kad već spomenusmo stručne analitičare, nekako mi nije ostalo u pameti da su, recimo Pletikosa, bili tako pričljivi dok su igrali nogomet. Što im to radite da tako stručno progovore?
– Ima nekih koje smo htjeli, ali su rekli da ne bi. Neki su probali, pa shvatili da to nije za njih. Ali, s Joškom i sa Stipom smo stvarano pogodili. Naravno, takav je to posao da ne možeš nikada baš svakom biti po guštu, ali Pletikosa i Jeličić su stvarno tome posvećeni. Meni je s njima takav gušt raditi da je to neopisivo. Bukvalno te ‘gnjave’, tjeraju da budeš bolji. Dolaze maksimalno pripremljeni, zainteresirani, dolaze s prijedlozima, idejama. Ni Joško nije bio savršen kad je krenulo, ali zato definitivno ima svoj gard. Stipe ima malo drugačiji stil. I bio je on pričljiv i za karijere.
Basket, košarka, prva ljubav!? Mene je ova NBA sezona uzela kako nije od Jordanova doba valjda.
– Košarka je definitivno sport broj jedan za mene, odmalena. Užasno mi je žao to taj NBA nikada nisam imao priliku raditi, ni osjetit na neki pravi način. Ali, tko zna što će biti.
Košarka je in, naši momci iz NBA– a lige dolaze u Hrvatsku, a danas pored mene u trgovini prolazi momak odjeven u dres Dražene Petrovića i to Šibenkin.
– Taj Draženov dres se prodaje u Draženovom muzeju, samo to malo ljudi zna. Tu negdje leži i moja mala kritika, ili prijedlog. Zašto naši igrači ne bi po dolasku organizirali neku pressicu, druženje, kampove s djecom. Nowitzki je to uredno radio u Njemačkoj svake sezone. Klinaca radi, jer NBA se gleda. Ajmo svi zajedno tu priču dignuti na višu razinu.
Nego, što je draže, živi prijenos ili studijska emisija?
– Prijenos! Neka mi nitko ne zamjeri, ali ako mene pitate studio je najgori dio posla, meni najmanje drag. Ne volim se fotografirati, niti hodati po hepeninzima. Supruga me mora na ljetovanju natjerati na dvije obiteljske fotografije. Ali kad su ovakve stvari, kad je to naš projekt sportske redakcije, onda nema što bi ja htio nego što je najbolje.
Još ako bude rezultata dobrog naše reprezentacije. Što vam se čini, hoće li ga biti?
– Previše mi sebi dajemo na važnosti, pa se stalno zalijećemo, u svim sportovima. Uvijek nešto kemijamo, uvijek neki čudni ljudi to vode i na kraju, kad je neuspjeha, svi se pitamo – kako. A uzorak se isti stalno ponavlja. Dok ne uzmeš jednog Ratka Rudića koji sve posloži. Hoću reći da nam je najbolje šutjeti, raditi, ići jednu po jednu utakmicu pa dokle doguramo. Po meni, na Svjetskom smo prvenstvu i to je, za početak, dobro. A kad smo tamo, ajmo jednu po jednu.
Gledali se na svakovrsnim ekranima išta osim sporta?
– Crtići! Zbog malog, ali gledam i drugo. Na možeš raditi ovaj posao ako nemaš širu sliku. Neka opća kultura se podrazumijeva. Ali crtići su čudo! Moram sinu zahvalit. Uveli smo nas dvojica običaj, jednom tjedno u kino na crtiće. Nakon toga si odmorniji, opušteniji, normalniji.
Da nije Hrvata, za kog bi vam navijačko srce tuklo?
– Uuu, dobro pitanja. Talijana nema, a meni je Svjetsko bez Italije nekako… S druge strane, možda i više volim Svjetsko od Europskog zbog šarenijeg društva, zbog afričkih, južnoameričkih reprezentacija. Možda, evo, za Argentinu, zbog Messija. Da se riješi ta priča tko je najveći, da nema više rasprave, iako je Messi najveći trenutno.
Da pričamo o futsalu, bilo bi lakše. Tu nema dileme, Novo vrijeme je u srcu.
– To su moji, Makarani. Ali cijeli taj doživljaj, te tri utakmice s Dinamom, bile su sjajan doživljaj. Velike utakmice, tko god pobijedi čestita se, nema repova. Moglo bi tako biti svugdje.
Elem, za koji dan kreće kreševo.
– Kreće. Ujutro ustaneš, obaviš što moraš, kreneš na televiziju i vratiš se doma u ponoć. Bar ja ako radim. Mislim da drugačije i ne ide.
Kada ćete sina Luku stići vidjeti?
– Ujutro. Ja ga vodim u vrtić. Kasnije će uskakati bake. Donedavno ga ništa nije zanimalo to što mu je tata na televiziji, ma sada već polako pokazuje interes. Bio je sa mnom i na par utakmica. Nogomet još ne, više plivanje, gimnastika.
Nakon Svjetskog stanka!?
– Ne. Barcelona i Europsko prvenstvo u vaterpolu. Idemo Luka Petrinec i ja. Nastupaju i muški i žene. Možda ćemo i raditi zajedno prenose, onako kako smo prošlu košarkašku europsku smotru radili Viki i ja. Pokušali smo malo sve to promijeniti i dobili stvarno pozitivne reakcije.
Bilo je tu, priznajem, neke kemije između vas. Uspjeli ste ozbiljnu materiju prezentirati ležerno.
– Mislim da je tako i najbolje. Htjeli smo i da se naši košarkaši malo opuste, ali je u njih bila takva nervoza da nije bilo mogu će realizirati sve zamisli. Recimo da odrade neke Dnevnike, ili da Viki i ja puštamo brkove po dolasku u Tursku. …
Kad smo već kod planova i želja, ima li nešto što bi kod sebe voljeli popraviti, promijeniti, usavršiti što se komentiranja tiče?
– Možda bi volio da nekad malo manje pričam. Općeniti, svi mi malo previše pričamo. Posao je takav da je nemoguće da baš svakom odgovaraš. Najvažnije je, da kada sve završi nemaš sebi što zamjeriti. Trudim se sve odradit profesionalno, objektivno, pošteno, da ne dolazim na prijenos nespreman. A lapsus koji se uvijek dogodi. Može to bit’ i simpatično.
Što na koncu poručiti gledateljima za kraj, odnosno početak ove avanture?
– Za kraj, još dvije važne stvari. Često se zaboravlja na našu tehniku, na ljude koji će i opet povući snažno, luđački da sve bude kako treba. Bez njih mi ne možemo ništa. To su najvrjedniji ljudi ove televizije.
Drugo, stvarno ćemo se ovaj put truditi dati mogućnost svim gledateljima da daju svoj obol cijelom projektu, mogućnost da postavljaju pitanja, daju prijedloge, savjete. Zato, uključite se, dajte da nas ima i da je sve još bolje, komotnije, kvalitetnije. A našoj reprezentaciji neka je sretno, jer možemo mi raditi po cijele dana, ali ako oni ne budu igrali dobri falit će svom tom trudu i soli i papra.
