Nastup u Palachu

Trebamo li se ljutiti zbog male obmane Zorana Predina? Ne!

Denis Romac

Treba li sitničariti što ovaj novi Predinov Lačni Franz nije onaj stari Franz, niti to može biti? Odgovor je jedino i isključivo negativan. Još uvijek je riječ o izvrsnim pjesmama, a Predin je i danas, u onome što radi, odličan



Treba li zamjeriti Zoranu Predinu, legendarnom lideru Lačnoga Franza i jednome od najistaknutijih prvoboraca slovenskog i jugoslavenskog novoga vala, zato što je za svoju najnoviju prednovogodišnju turneju, na kojoj je preksinoć nastupio i u Palachu, tobože okupio Lačni Franz, iako u tom reunionu od starih članova Lačnog Franza sudjeluje samo Predin? Trebamo li se ljutiti zbog ove male Predinove obmane? Je li doista riječ o Franzovom neočekivanom »uskrsnuću«, ili je poduzetni Predin – nakon izleta u gypsy swing i šansonu – vješto pronašao način da nam ponovno proda svoje stare stvari?


  Odgovor na ta pitanja, naročito nakon solidne prezentacije Predina i njegovog novog Lačnog Franza, može biti samo i jedino negativan.


Mikrokozmos


Jedini koji bi se zbog toga eventualno imali pravo pjeniti su stari članovi Franza, ponajprije gitarist Oto Rimele koji je najzaslužniji za njihov unikatan i neponovljiv zvuk, kao i ostali članovi prve postave Lačnog Franza: Zoran Stjepanovič, Damjan Likavec i Mirko Kosi. A oni, koliko znamo, s tim nemaju nikakvih problema. Dok je Predin nastavio živjeti od glazbe, svi ostali članovi nakon raspada benda nastavili su svoje obične živote izvan glazbe. Rimele se, primjerice, prije svoje kratkotrajne ali sjajne glazbene karijere, bavio slikarstvom, čime se nastavio baviti i poslije Franza. Ovo spominjemo zato što je upravo Lačni Franz bio jedan od onih samoniklih i autentičnih bendova koji su se početkom osamdesetih pojavili niotkud i koji je bio u potpunosti ukorijenjen u svoje prirodno okružje, odnosno u Maribor. Lačni Franz, naime, bio je u potpunosti određen i omeđen Mariborom i njegovim mikrokozmosom, njegovom depresivnošću i štajerskim crnim humorom, hrabro se hvatao u koštac sa socijalnim temama, ne libeći se pritom ni političkih provokacija, zbog čega slobodno možemo reći da je Lačni Franz bio jedan od najsubverzivnijih bendova onog vremena.


Ima pravo




Zato je svaki pokušaj obnove tog Lačnog Franza, a posebno Lačnog Franza iz njegovih najpotentnijih i najkreativnijih dana, na početku osamdesetih, u vrijeme prva tri albuma: »Ikebana« (1981.), »Adijo pamet« (1982.) i »Ne mi dihat za ovratnik« (1983.), a bez njegovih originalnih članova, više-manje osuđen na neuspjeh. I zato Predin, koji je očito bio jedini Franz koji je osim glazbenog talenta imao i ponešto praktičnog poslovnog duha i koji je zato nastavio uglavnom uspješno plivati glazbenim svijetom, tako nešto nije ni pokušavao. Umjesto toga, okupio je četiri mlada glazbenika, za koje smatra da su uspješno »skinuli« stare Franzove pjesme, i objavio da je to Lačni Franz.


   I treba li sada sitničariti što ovaj novi Predinov Lačni Franz nije onaj stari Franz, niti to može biti? Trebamo li se ljutiti što su od starih i dragih pjesama ostali samo kosturi, kojima su sada dodani novi aranžmani? Odgovor je, ponovno, jedino i isključivo negativan. Još uvijek je riječ o izvrsnim pjesmama, a Predin je i danas, u onome što radi, odličan. Taj je čovjek preživio više od tri desetljeća na glazbenoj sceni uspješno se mijenjajući, da bi se u najnovijoj mijeni vratio svojim počecima i Lačnom Franzu? Tko bi mu na tome mogao zamjeriti? Barem on na to ima puno pravo.