U sutonu ovoljetnih Osorskih glazbenih večeri preksinoć je u osorskoj katedrali svirao renomirani njemački gudački kvartet Henschel, ansambl koji je između mnogobrojnih priznanja, prošle godine bio ovjenčan nagradom Orlando za »jedan od najviših umjetničkih dosega u sveukupnoj glazbeničkoj povijesti Dubrovačkih ljetni  igara«. Kvartet je u Osoru nastupio u sastavu osnivačkih članova Monika Henchel (viola) i Christoph Henchel (violina) te s Catalinom Desagom (violina) i Mathiasom Beyer-Karlshojem (violončelo).

Podatna glazba

U osorskom nastupu predstavili su se razglašenim odlikama studioznog pristupa svom profinjenom muziciranju, pri čemu su obligatorni naklon Osorskim glazbenim večerima dali izvedbom skladbe Jurja Stahuljaka (1901-1975). Iako dojmovima iz Osora zazirem od kulturoloških digresija, prezime Stahuljak zahtijeva spomen. Riječ je o slovačko-hrvatskoj (plementaško-građanskoj) obitelji koja je unatrag tri generacije u Hrvatskoj iznjedrila 16 glazbenika koji su svojim djelovanjem pozamašno obilježili njenu povijesno-glazbenu scenu. Među njima Juraj Stahuljak nadilazi skladateljsku komponentu ove glazbeno svestrane obitelji o kojoj je pred kojih godinu dana snimljen i na HRT-u prikazan dokumentarni film.

Njegov Drugi gudački kvartet u c-molu, op.15 (1932. godine) ipak ne prevladava konzervativni okvir tadašnje agramerske akademske sredine. On je dosljedan u domeni ugodno slušne i razgovjetne glazbe klasicističkog sloga i romantičarsko-folklornog ugođaja, ne obazirući se na vihor strukturalne ikonoklastike i atonalnosti što u njegovo vrijeme vitla Europom. A tu njegovu podatnu glazbu Henscheli su izveli elegantno i s protočnom suptilnošću.    

Drugi komad u osorskom programu Henschelovih bio je Gudački kvartet u F-duru op. 96 (»Američki«) Antonina Dvoraka. Nomenklatura glazbene literature često je i naslušanom čitatelju enigmatična, no s vođicom »američki«, ako ste tu glazbu samo jednom čuli, već u prvoj njenoj rečenici neminovno ćete je se s ushitom prisjetiti.

Dvorak je taj kvartet bio skladao u jednom dahu tijekom njegova »sretnog razdoblja« u SAD-u (kad je bila nikla i »Simfonija iz Novog svijeta«), očaran sugestivnim pentatonskim ugođajem i ritmom napjeva Afroamerikanaca. Skladatelj, pak, ima i indikativnu opasku svom uradtku: »…Težio sam napisati nešto što bi, u konačnici, bilo melodiozno i razgovjetno, a pritom mi se ukazivao papa Haydn, i to je razlog zašto je sve ispalo tako jednostavo. A dobro je, da je baš tako ispalo…«

Omamljeno slušateljstvo

U Beethovenovom Devetom gudačkom kvartetu u C-duru, op. 59, br. 3 (od tri kvarteta skladana na bečku narudžbu ruskog vojvode Razumovskog) kvartet Henschel je pak uplovio u svoju iskonsku domenu, neprikosnoveno autoritativno i produhovljeno. Odraz njihove koncentracije u interpretaciji previranja provokativnih Beethovenovih zamisli, njegovih emocionalnih mijena, pa i idealiziranih glazbenih scena (navodno sibirske stepe), ostavio je slušateljstvo u omami njihova posvemašno predanog muziciranja koje je efektno kulminiralo u vrzinom kolu fuge zaključnog stavka titanskom codom.  Za dodatak, kvartet Henschel se od zahvalne publike oprostio dirljivo toplim tonom u sjetnoj izvedbi Beethovenove »Cavatine« (iz kvarteta op. 130). Bio je to ujedno i dirljiv oproštaj s ovoljetnim Osorskim glazbenim večerima.