Najnagrađeniji operni par o ljubavi, karijeri i Rijeci

Olga i Bojan Šober: Zajedno smo nepobjedivi

Edita Burburan

Obratila sam se Bogu riječima: pa dragi Bože ako je tvoja želja da budem sama, neka tako bude... a onda se, eto dogodio Bojan, prisjeća se Olga. Nikad u životu nismo podigli glas jedno na drugog, a ne daj Bože posvađali se. Znamo da to zvuči pomalo nerealno, čak smiješno, govori Bojan



Olga i Bojan Šober proslavili su s riječkom publikom trideset pet godina umjetničkog djelovanja i dvadeset pet godina zajedničkog života. Na pozornici, s puno emocije, najnagrađeniji operni par izveo je svoje omiljene arije s kojima su se proslavili, a riječkoj se publici predstavila i njihova dvadesetpetogodišnja kći Karolina otpjevavši »O mio babbino caro« iz Puccinijeve opere Gianni Schicchi.


Kasnije u kazališnom foajeu priča se zaokružila prosidbom kćeri Karoline ispred koje je njezin zaručnik Patrick C. Beattie u klasičnoj pozi, na koljenima, isprosio njenu ruku. O dojmovima smo razgovarali u njihovom prostranom i ugodnom domu na Sušaku.


Već na samom ulazu zidove hodnika krase portreti u naravnoj veličini sopranistice Olge i bariton Bojana iz opere Zrinjski, čija je premijera u HNK u Osijeku pred dvadeset pet godina označila početak zajedničkog putovanja na kazališnoj i životnoj pozornici. 




 Ne mogu započeti razgovor a da vas ne upitam kako se osjećate? 


 Olga: Sretni, jako sretni … riječi su ponekad manjkave za sve što bi htjeli reći. Ipak je to trideset i pet godina, ali ispunjeni smo i ponosni na sve što smo tijekom ovih godina stvorili. Dok smo se pripremali napravili smo retrospektivu svih naših predstava, nastupa, priznanja i nismo se mogli načuditi koliko smo toliko toga napravili, a opet vrijeme je tako brzo prošlo. Vrijeme zaista ne znači ništa, jer sreća koju dijelimo na sceni je bezvremenska, a uz to osjećamo se mladi duhom i pjevački svježi. 


 Bojan: Kad smo dobili poruku iz kazališta krenuli smo prikupljati materijal za knjižicu i izgledalo je kao da tome nema kraja. U jednom trenutku uvjerili smo se da su sav trud i ljepota imali i te kakav smisao, jer i brojne nagrade, počevši od Hrvatskog glumišta, pa do strukovne Nagrade Milka Trnina, odličja Predsjednika Republike Hrvatske i Predsjednika Republike Italije, viteški naslovi, samo su djelići s putovanja kojim smo Olga i ja kao jedna duša u dva tijela uputili pred dvadeset pet godina.   Čovjek mora ostaviti neki trag, a to su naša djeca i ovih trideset pet godina koje smo nesebično dijelili s našom vjernom publikom. 

 Pjevali ste vrlo zahtjevne arije 


 Bojan: Odgovorno tvrdim da jako mali broj pjevačica kvalitetno može otpjevati, osobito nakon tridesetpet godina intenzivne karijere, ove tri arije koje je Olga zaredom pjevala na koncertu: Luciu di Lammermoor, Rossinijevu Rosinu i Verdijevu Violletu! To su arije od kojih strepi svaka pjevačica. 



Kako ulazite u lik?  Bojan: Ja sam u tome brz, deset minuta prije predstave prestajem biti Bojan Šober i postajem barun Scarpia. Predstava traje tri sata, ali nakon toga mi jako dugo treba da izađem iz lika.  Olga: Jednom me je Bojan snimao dvadeset četiri sata prije premijere. Bila je to moja uloga Lucie di Lammermoor, jedne od najtežih uloga. Ja sam za razliku od Bojana puno ranije u liku, razmišljanjima o arijama, duetima, situacijama i odnosima na sceni. Velika sam spavalica pa tako je za mene jedan od glavnih preduvjeta dobre predstave dobar i dug san. Dan počinje s doručkom u krevetu, za to se obično pobrine Bojan, a onda odlazak na Trsat. Ni jedna predstava nije prošla bez molitve Majci Božjoj Trsatskoj, potom kavica, lagana šetnjica, a cijelo vrijeme se motaju fraze i melodije iz Lucije. Onda opet odmor pa lagano u kazalište, garderoba, frizura, šminka i Lucia konačno zaživi. Ali, nije da ne ostavi traga. Nakon što sam pogledala snimku prije i nakon predstave, nisam se mogla prepoznati. Bila je to potpuna transformacija, iscrpljenost, vizualno sam bila druga osoba. I taj proces se ponavlja sa svakom predstavom. Zamislite sada koliko je bilo nastupa, koliko emocija, suza i svega… Publiku ne možete prevariti, morate doprijeti do nje i svaki puta se nesebično davati. Ali kada se taj spoj dogodi taj je trenutak čaroban, to je fascinantno. Za te trenutke mi živimo, tome stremimo, tome se radujemo. 


  

Bol umjetnika


Bilo je i vrlo emocionalnih trenutaka, Bojane vi ste se zahvalili majci Štefici koja vas je uvijek podržavala, obitelji, publici, dragom Bogu, zapravo lijepa je vaša poniznost nakon tako duge i bogate uspješne karijere? 


 Bojan: Takav sam, emotivan, ali i iskren. Bez majke ne bih postigao niti djelić ovoga što sam napravio, a poniznost je samo zahvalnost onima zbog kojih živim i dajem se cijelim bićem. 


 Olga:Mi nikad nismo željeli glamur ni medijsku buku oko naših predstava. Smatrali smo da je to naše intimno, duhovno stanje. Vjerujte na putu je bilo i vrlo teških trenutaka i nije naša zbilja uvijek bila posuta laticama cvijeća, ali vjera u Boga okupljala nas je i intimno svakog ponaosob, ali i držala na okupu kao obitelj. U tom smo duhu odgajali i naše kćeri Kristinu, Karolinu i Stefani. Nadamo se da će i njima biti pratiteljica u njihovim radostima i teškoćama. A senzibilnost sama po sebi dio je krhke umjetnikove duše i ti emocionalni trenuci od kojih su nam se zasuzile oči htjeli su reći samo jedinu istinu – scena je život. I, neizmjerno sam sretna i ponosna što je dragi Bog baš mene odabrao da budem dio nje i još uvijek nisam sigurna jesam li je dostojna. 


 Bojan: Identitet jednog naroda čine tri stvari: kultura, zdravstvo i prosvjeta. Kroz ta tri segmenta i kroz povijest očitovala se moć pojedinih nacija. Zbog toga bi naši političari trebali shvatiti svoju prolaznost i uvidjeti svoju jedinu zadaću u boljitku Hrvatske: njegovati kulturu, školovati mladež i ulagati u zdravstvo. Osvrnemo li se kroz povijest shvatiti ćemo da se vrlo rijetko spominju vlastodršci ili moćnici, ali da svi znaju tko su Leonardo da Vinci, Tolstoj, Michelangelo, Pavarotti… Uloga umjetnika u Hrvatskoj na žalost još uvijek nije prepoznata, pa se mi umjetnici stalno borimo za prostor na dalekovidnici Hrvatske. Kod nas je normalno da kultura dobije »pola ure«, a ostalo vrijeme rezervirano je za trash. To nas umjetnike boli i zbog toga se povlačimo u sebe i živimo od nastupa do nastupa. Trideset pet godina ne dogodi se slučajno, osjetiš da te netko odozgo darovao, a onda si dužan i uzvratiti, poštovati, raditi… Drago nam je kad puno kazalište to prepoznaje i cijeni. 



Bojan: Sjećam se kad sam otpjevao premijeru Zrinjskog u HNK Zagreb, prvu nakon Hrvatskog proljeća. Režirao je Kosta Spajić, tadašnji član CK SKH, naravno politički kadar, ali redateljski neprevaziđen dok je orkestrom ravnao Lovro pl. Matačić. Bila je to zaista vrhunska podjela. Nakon premijere prišli su čestitati i rekli mi: ti si sada na vrhu i ništa ti se neće dogoditi. Čak i da pregaziš čovjeka autom, država će te spasiti, samo nemoj reći ništa protiv Partije i Tita i biti ćeš vječni štićenik. Umjetnici su zaista nekada bili slavljeni mnogo više nego danas. 



 


Rijeka mali raj


Spominjete skučeni prostor hrvatske kulturne scene, ali vi ste donekle izmakli tome. Oboje bilježite priznanja i izvan granica naše zemlje, recite nam nešto o tome?  

Bojan: Ja sam još davno morao napraviti izbor. Nakon što sam dobio specijalizaciju 1981. u milanskoj Scali, kad je krenula karijera, trebao sam izabrati hoću li živjeti samo za karijeru ili živjeti i svoj život da mi i duša bude sretna. Imao sam dvadeset četiri godine, rođen sam u bivšoj državi u kojoj se umjetnost slavila više nego danas. Moj izbor je bio taj da ostanem u svom gradu, jer mi je bilo važnije da zaigram tenis s dečkima na Pećinama nego da ostanem graditi karijeru po bijelom svijetu. U to vrijeme od ponedjeljka do petka bio sam u Milanu, pa bih petkom po završetku predavanja u tri i pol popodne sjeo u auto i vozio šest sati samo da bih u subotu ujutro mogao sjediti s dečkima i igrati tenis, a onda bih u ponedjeljak rano ujutro krenuo natrag da stignem do dva na predavanja. Prevladala je želja za domom i potreba da budem sretan i ispunjen u svom hramu gdje imam svoje tri princeze i kraljicu Olgu. Naravno da sam uzeo sve što mi je život pružio vani. Uslijedila su gostovanja u Milanu, Torinu, Trstu, Parmi, Aleksandriji, SAD, Kanadi… obišao sam cijeli svijet, ali moj izbor je uvijek bio živjeti u Rijeci, vratiti se doma. 


 Olga: Imali smo izbor. Položili smo audicije i u inozemstvu, međutim mi smo uvijek voljeli našu domovinu. Prošli smo skoro cijeli svijet, mnoge kontinente, i nigdje nismo naišli na ovako lijep komadić zemlje kao što je ovaj naš, a osobito Rijeka koju obožavamo, ona je za nas mali raj.   Gostovali smo i putovali posvuda, nuđeni su nam bili i brojni angažmani… No, ja sam zapravo oduvijek željela biti tu. Nakon završene Muzičke akademije moj životni san je bio pjevati u kazalištu. Tada sam poslala molbe svim kazalištima u bivšoj Jugoslaviji, Osijek me je prvi pozvao na audiciju i tako sam dobila prvi angažman. Mojoj sreći nije bilo kraja. I tako tridesetpet godina. 


Olga: Svi me pitaju kako uspijevam održati liniju, ali ja sasvim normalno funkcioniram. Nikad nisam posebno pazila na prehranu. Imam puno obaveza na koje potrošim energiju. Još uvijek mogu stati u svoju vjenčanicu, ha,ha… Uvijek imam istu težinu i to je jednostavno tako. Vježbam sama kod kuće, a mojoj dobroj formi svakako pomaže i svakodnevno spremuckanje našeg stana. Evo, to su sve moje tajne.



  

Goethe suvišan?


Osim pjevački vi i glumački vladate scenom, što i nije pravilo na domaćoj opernoj sceni. 


 Bojan: Intimno se čudim što akademije kod nas ne ulažu više u tom smjeru. Ljudi koji izađu s akademije i ako znaju pjevati, ne znaju se ponašati na sceni. Mnogi od tih mladih ljudi uopće ne shvaćaju puni obim scene, pa mi se nedavno dogodilo da sam jednog mlađeg kolegu upitao jesi li pročitao ili barem prolistao Goethea prije no što si izustio stihove na sceni, ali odgovor je bilo odmahivanje rukom u znak odgovora na dosadna i suvišna pitanja. 


 Jeste li uzimali satove glume? 


 Bojan: Privatne? Dodatne? Naravno da jesam! Biti operni umjetnik je skupo. Plaćaju se satovi pjevanja, korepeticije, glume… Bude mi simpatično kada za mene kažu da sam rođen na sceni. Puno rada je iza toga iako nije to neka mudrost, samo trebaš čitati, raditi i slušati. A ja sam učio od najboljih. Kad pročitam svoju ulogu jasno mi je što mi je činiti. Falstaffa sam primjerice pripremao samo s korepetitorom. Kad sam došao na prvu probu i kad sam odpjevao monolog, redatelj Maurizio Scaparro upitao me je koliko sam puta do sad pjevao Falstaffa, na što sam odgovorio da će za mjesec dana biti prvi put. Sve, apsolutno sve, piše u tekstu. Možda je to i zbog toga što sam ja talijanski đak koji je na akademiji učio povijest kostima, mačevanje, povijest običaja, glumu, dikciju, scenski pokret i izražaj… Mislim da taj dio još uvijek nedostaje kod nas.   Niste jedini, ali ste svakako najuspješniji i najpriznatiji operni par, smatrate li prednošću to što se bavite istim poslom? 

 Bojan: Mnogi su parovi slijedili naš primjer i pogriješili su. 


 U čemu? 


 Bojan: Najčešće dolazi do loma kad počne međusobno nadmetanje, kad partneri jedan u drugome počinju gledati konkurenta. Mi smo imali sreću da smo se oboje realizirali u potpunosti. Sve, apsolutno sve nagrade i priznanja su udvojene, a s druge strane, samo umjetnik može razumjeti umjetnika. Nakon uspješnog nastupa želimo artificijelno produžiti taj dan, ostajemo dugo u noć budni, jer sutra je novi dan koji nema veze s ovim prvim. Primjerice, imam večeras predstavu, zar ne? Ako nešto zeznem mislite li vi zaista da će netko reći kako je Šober bio genijalan prekjučer? Pa to ne postoji, naše su predstave uvijek u perfektu, prošlom svršenom vremenu! Za razliku od redatelja ili scenografa koji na svakoj izvedbi može zaključiti koliko je dobar, kod nas opernih pjevača, imate samo našu riječ da je bilo dobro i gotovo, možete nam vjerovati samo na »majke mi«! 


 Koliko smatrate da je uspjeh u vezi sa skladnim privatnim životom, i ide li to uopće zajedno? 


 Olga: Ja sam horoskopska djevica, precizna i pedantna u svakom pogledu i jako mi je važno da su sve kockice životnog mozaika uredno posložene. Čini me nesretnom i kad se samo jedna kockica iz tog mozaika malo uzdrma. Moram reći da sam jako ponosna na to što imamo, uživamo u svakom trenutku našeg života i smatramo se sretnim. Mislim da su ljubav i međusobno poštovanje najvažnije u životu, ljubav ispunja čovjeka i daje mu energiju i vjetar u leđa a u našoj obitelji je ne manjka. 


 Bojan: Potpisujem sve što je Olga rekla, iako postoji i malo sreće u svemu tome. Naime, ja sam jutarnji tip, rano se budim i rano liježem. Dok se Olga probudi već sam pola posla obavio, psa prošetao, nekad djecu u školu odveo i stigao doručak napraviti. Olga se mnogo kasnije budi, ali i mnogo kasnije odlazi na spavanje. Njena je noć pa me sve zatekne spremno i izglačano kada se probudim. Tako i da hoćemo – nemamo se kada svađati, ha, ha… Sada su pomakli termin Sulejmana tako da je nestala posljednja mogućnost prijepora. Nedavno sam rekao dvije riječi: Milan-Barcelona. I dobio sam pravo na gledanje velikog TV-a. I zaspao prije kraja prvog poluvremena. Sada znate tajnu sretnog braka.  

Sve posloženo, ali…


Upoznali ste se u Osijeku kad ste pjevali glavne uloge u Zrinjskome, Olga mogu li zamoliti za vašu ljubavnu priču, naime svugdje sam pročitala samo Bojanovu?!  

Olga: (smijeh)… O, da Bojan me uvijek pretekne u tome. Bojan je iznenada ušao u moj život u trenutku kad sam već počela vjerovati da mi se ljubav neće dogoditi. Naprosto nije dolazio onaj pravi. 


 Koliko ste imali godina 


 Olga: Ha, ha… Recimo kratko: dovoljno! 


 Znači, oboje ste znali što želite? 


 Olga: O da, imala sam ispunjen život, bila sam prvakinja osječkog kazališta, gostovala posvuda, imala svoj stan, polagala vozački ispit, planirala kupovinu auta… Sve je djelovalo već posloženo. Onda je došla premijera Zrinjskog i već prije nego što je Bojan stigao prijateljica mi je govorila kako je on krasna osoba, kako je idealan za mene, a i njemu su slično govorili o meni. 


 I kako, kad, gdje vam se dogodila ljubav, sjećate li se tog trenutka? 


 Olga: Rekla bih da se dogodila u kazališnoj garderobi kad me je Bojan došao pozdraviti. Već je tu sve počelo, mali pogledi, iskrice… Dan kasnije, slušala sam ga iz lože, a on mi je, nakon što je otpjevao ariju »Gle kako divno sjaji grad« poslao poljubac na što se digao čitav orkestar i zbor gledajući kome je upućen. I sama sam pomislila da je pusu poslao mojoj zgodnoj učenici pa sam prstom pokazala na nju, a on je pokazao na mene. Godinu dana trajala je naša veza, Bojan je svaki vikend dolazio iz Milana u Osijek, a znate to je tada bilo više od devet sati vožnje. Eto, tako su se te iskrice pretvorile u veliku ljubav i Bojan je zaista smisao mog života. (suze )  

Mama šalje pomoć


Bojane, što će te nam vi reći, negdje sam pročitala vašu izjavu gdje kažete da vam Olga daje spokoj, to je mislim najviše što se može dobiti od partnera?  

 Bojan: Čim sam ugledao Olgu, znao sam da će biti moja žena. Ne bih vam to znao objasniti, ali preplavio me je potpuni osjećaj poput onih filmskih prizora kad vam zastane dah u zamrznutom položaju tijela. Sjećam se kad smo u Osijeku pozirali za kazališnu fotografiju kao Zrinjski i Jelena, a tada se još nismo bili ni poljubili, ja sam joj šapnuo – Ti i ja ćemo biti zajedno cijeloga života. Bilo je to fascinantno i svima sam to odmah objavio, a moja majka, ne poznajući me takvog do tada, sutradan je ukrcala sestričinu na vlak sa zadaćom da ispita situaciju i spasi što se spasiti dade. (smijeh) 


 Olga: Da, a zamislite, možda samo mjesec ili dva prije toga u molitvi Bogu obratila sam mu se riječima: pa dragi Bože ako je tvoja želja da budem sama, neka tako bude… a onda se, eto dogodio Bojan. 


 Znači li to da se često čujete s »režiserom« odozgo, vidim uspijeva vam? 


 Olga: (smijeh) O, da, vjerujem da nas dragi Bog voli i bdije nad nama. Bojan je stvarno jedini čovjek koji se uvijek budi pun duha i svih nas, čak i u najtežim trenucima, ohrabruje. Zajedno smo na sceni, zajedno smo u Lionsima gdje također darujemo svoju energiju kroz razne humanitarne akcije. Eto, ove će godine biti i dvadeset godina otkako je Bojan utemeljio natjecanje mladih glazbenika od kojih su neki danas veliki priznati glazbenici poput Ane Rucner, Marka Grazianija, Stjepana Hausera, Filipa Faka … Našem ponosu stvarno nema kraja. On je i divan otac i kao roditelji uvijek nastojimo da i naša djeca uvijek budu prisutna u svim našim zbivanjima te da očuvamo zajedništvo u svim životnim situacijama pa i u onim najtežim a bilo ih je, vjerujte, i previše. 


 Bojan: Nikad u životu nismo podigli glas jedno na drugog, a ne daj bože posvađali se. Znamo da to zvuči pomalo nerealno, čak smiješno. Ne smatram se nekim idealnim muškarcem, možda niti Olga nije tako savršena kako mi se čini. Ali zajedno, mislim da smo nepobjedivi. 


 A onda, nakon godinu dana ljubavi na udaljenosti od tisuću kilometara, Bojan vas je ukrao i doveo u Rijeku… 


 Olga: Hahaha, da onda me je Bojan ukrao i nakon godinu dana hodanja došla sam u Rijeku. Rijeku obožavam i danas se osjećam Riječankom. 


 Znači Rijeka je dobar grad za ljubav? 


 Olga: O, da! Apsolutno!