Život posvećen glazbi

NEPONOVLJIVA BETI JURKOVIĆ I danas pjevam, ali samo u svojoj kupaonici

Orlando Rivetti

Foto Sergej Drechsler

Foto Sergej Drechsler

Da me netko od kolega upita da s njim zapjevam na pozornici – Bože sačuvaj. Moja pjevačka karijera je stvar prošlosti i tome se ne želim vraćati



Krasno živim. Nitko me ne zafrkava, radim sve što hoću. Kada je čovjek star može reći bilo što. Starom čovjeku sve je oprošteno. Imam svoje hobije, najviše čitam knjige i slušam muziku. Pratim i politiku, volim dokumentarce i ratne filmove na TV-u, ali ne gledam sapunice zbog toga što je sam život velika sapunica. Zanimaju me također kiparstvo i arhitektura. Nemam više velikih obaveza i zdravlje me služi. Osjećam se, doduše, kao oldtimer, ali dobro servisiran. No, postoji u tome jedna bitna razlika – oldtimerima vrijednost s godinama raste, a kod mene vam je, nažalost, obratno. Svoju starost ne doživljavam kao posebno stresno ili teško razdoblje u svome životu. Uglavnom uživam – zapravo sam cijeli život bila jedan sretan čovjek.


To je isječak iz umirovljeničke svakodnevice Beti Jurković, svestrane opatijske glazbenice koja je, kako sama kaže, u kasnu jesen svoga života dobila jedno od najvećih priznanja u svom dugom životu, nagradu Grada Opatije za životno djelo. Priznanje joj je uručeno na svečanoj sjednici Grada u novoizgrađenom Kulturno-turističkom centru Gervais, a upravo će Drago obilježiti jedan dio njezine karijere. No, nagrada je već iza nje, Beti Jurković okrenuta je budućnosti i veseli se svojim uobičajenim životnim protokolima, prijateljima i društvenom životu.


– Prije neku večer u mom domu okupilo se nas 17. Posjetili su me istinski prijatelji koje mogu primiti i u noćnoj košulji. Naravno, nema među njima mojih vršnjaka, neki od njih danas jedva više da mogu i hodati. To moje društvo čine ljudi koji su od mene mlađi 15, 20 godina, neki i puno više. No, ja sa svima njima lako pronalazim teme za razgovor i, vjerujte mi, jako se dobro razumijemo. Jer, za prijateljstvo nisu toliko važne godine, nego kakav je netko kao čovjek. Inače ja prihvaćam našu svakodnevicu i cijeli život pokušavam ići u korak s vremenom. Ako bi mi netko sada stavio vreću na glavu, ne biste mogli ocijeniti koliko zapravo imam godina, smireno i koncentrirano pripovijeda Beti Jurković, ali i danas, u svojim poznim godinama voli govoriti o muzici kojoj je i danas puno posvećena.


Jazz i klasika 




Međutim, kao pasionirana slušateljica. Veliki je obožavatelj jazza i klasične glazbe. Pomno prati što se događa na svjetskoj i domaćoj glazbenoj sceni.


– Rekla sam vam da idem u korak s vremenom, tako je i u glazbi. Ne osvrćem se puno na glazbenu prošlost, to me zapravo uopće ne zanima, već želim znati što u glazbi ima novoga. U glazbi, kao u svakoj umjetnosti, postoje dvije važne podjele – na dobru i lošu glazbu. Moji su afiniteti suvremena klasična glazba, a posebno me fascinira moderni jazz i njegove nove disonance i ritmove koji su u isto vrijeme atonalni i perfektni. Čujte, ja sam stasala uz glazbu Glenna Millera i aranžmane Stan Kenton Big Banda. Najveći glazbeni uzor u životu bila mi je Ella Fitzgerald. To su bili moji glazbeni počeci, ali moram vam isto tako reći da primjećujem u suvremenoj domaćoj i svjetskoj sceni velike glazbenike, kaže Beti Jurković.


Kao primjer navodi neočekivano ime.


– Koncem prošlog stoljeća, odnosno početkom ovoga na našoj sceni stasao je jedan doista krasan dečko koji je bio beskrajno glazbeno talentiran. Taj dečko donio je hrvatskoj glazbi doista nešto novoga. Nije se, doduše, bavio jazzom, ali ja sam neovisno o tome odmah u njemu prepoznala silnu glazbenu energiju i talentiranost. To je bio pokojni Dino Dvornik, navodi naša sugovornica koja s puno hvale govorio i velikoj istarskoj jazz glazbenici, Tamari Obrovac kao istinskoj jazz glazbenici.


No, ne zaboravlja ni Elvisa Stanića, za kojeg kaže da je dao veliki pečat hrvatskoj glazbi svojim harmama. Upravo je Stanić predložio Beti Jurković za nagradu Grada Opatije za životno djelo.


– Da, i danas još uvijek pjevam, ali samo u svojoj kupaonici. Pa dosta je bilo pjevanja. Dobro, znam još zapjevati u društvu. Da me netko od kolega upita da s njim zapjevam na pozornici – Bože sačuvaj. Moja pjevačka karijera je stvar prošlosti i tome se ne želim vraćati. U životu inače nisam sentimentalna osoba, tako da ni prema svojoj pjevačkoj karijeri ne osjećam sentiment. Neću reći, moja pjevačka karijera lijep je dio mog života. Pogotovo u počecima, tamo koncem pedesetih kad sam paralelno studirala germanistiku u Ljubljani. Iskreno rečeno, ja sam odmah, već nakon mjesec dana vidjela da u pjevanju nema love. U ono vrijeme pjevači su doista dobivali mizeriju, od koje se naravno nije moglo živjeti. No, glazbama me snažno privlačila, a u ono vrijeme posebno su me radovali odlasci na jam sessione velikog slovenskog glazbenika Bojana Adamiča, prisjeća se svojih početaka.


Elegantan početak 


Bojan Adamič, slovenski dirigent i skladatelj filmske glazbe, odigrao je možda presudnu ulogu u njezinoj jazz karijeri. On je, naime, prepoznao glazbeni potencijal tada 20-godišnje studentice germanistike.


– Adamiču sam jednom zgodnom priznala da bih voljela pjevati. Adamič, koji je doista bio veliki čovjek i prava opća enciklopedija znanja, ali i vrhunski glazbenik, kazao mi je da se prijavim na audiciju. Tako sam i učinila. Otpjevala sam »Why don’t you believe me«. Tako sam postala 19. član big banda Radio Ljubljane, jer tada još nije bilo televizije. Tada sam svakog mjeseca odlazila na blagajnu radija, gdje sam dobivala redovnu plaću kao pjevačica. To je bilo savršeno i moja pjevačka karijera počela je vrlo elegantno. Ali ti rituali odlaska po plaću su me ujedno i vrlo razmazili. Zahvalna sam stoga Adamiču koji je znao motivirati i brinuti se za svoje ljude. Također, znao nam je reći što je dobro, a što nije dobro. To vam govorim iz tog razloga što je danas kod nas postao opći standard da se govori samo o lošemu. Ono što je u suvremenom društvu dobro, više se uopće ne spominje, kao da je izgnano. Biti dobar, pametan, obrazovan i uspješan nije dobro, jer takvi među nama strše, brzo se nađu na meti ljubomornih. Zato je Adamič bio veliki čovjek koji je, u svom automobilu Alfa Romeo Giulietta sprint, čak došao u kontrolu u Zagreb, da procijeni za koga ću se ja to udati. Bio je zadovoljan, sjeća se Beti Jurković koja se udala za velikog pijanistu, skladatelja i dirigenta Borisa Ulricha.


Oduševila i Armstronga


Otad, a to je godina 1960., živi u Zagrebu, u kojem će provesti 45 godina, a Opatija i Vasanska bit će njezina matična luka, za koju je veže djedovina. Možda ne bi bilo tako da je prihvatila ponudu Luisa Armstronga.


– Satchmo je svirao u Ljubljani, mislim da je to bilo 1959. godine, a ja sam bila glazbeni gost na njegovom koncertu. U to vrijeme odlično sam govorila engleski, uz njemački, talijanski i holandski koji mi je zapravo materinji jezik, što je u Jugoslaviji bila rijetkost, a Satchmo je ostao toliko oduševljen mojim nastupom da mi je predložio da mu se pridružim na njegovoj jugoslavenskoj turneji. Priznajem, mene je ta ponuda prestrašila, i ostala sam ovdje. Danas možemo samo nagađati kojih bi razmjera bila moja karijera da sam prihvatila tu ponudu, kaže Beti Jurković koja će 1960. snimati za ugledne inozemne etikete, Polydor i Cetra.


Međutim, i tih godina propušta veliku priliku da ostvari inozemni uspjeh.


– Te godine udala sam se za Borisa, ljubav je ipak jača od svega. Nisam imala afiniteta da odem vani. Boris je bio ozbiljan glazbenik koji je umro 1983. godine. Otad sam ja svojoj kćeri i mama i tata. Bilo mi je puno važnije odgajati svoje dijete, nego da kći prepustim nekoj kućnoj pomoćnici. Dakle, kad sam se našla u situaciji u kojoj moram odlučiti što mi je u životu važnije, karijera ili dijete, ja hvala Bogu nisam ni sekunde o tome dvojila. Danas je moja Gioia sveučilišna profesorica. Poznajem doista puno djece kolega muzičara koji su vodili računa isključivo o svojoj karijeri, pa su im djeca ostala bez ikakvih životnih kvalifikacija. Međutim, ima i lijepih primjera, a evo izdvojit ću našu Gabi Novak koja je izvrsna majka. Dobro je odgojila svog Matiju, danas vrhunskog jazz glazbenika. Baš nikad u svom životu nisam požalila zbog te odluke, da sam pozornice i aplauz publike, a možda i svjetsku glazbenu karijeru, zamijenila s ulogom majke, priznaje Beti Jurković koja će sedamdesetih godina ipak ostati još neko vrijeme na glazbenim pozornicama.


»Barke faren« 


U tom periodu povremeno će nastupati na festivalu Melodije Istre i Kvarnera. Veliki uspjeh postigla je s pjesmom »Barke faren« koja će do danas ostati glazbenim pečatom Opatije sedamdesetih. No, Beti Jurković kaže da »Barke faren« nipošto nije od onih pjesama koje su obilježile njezinu glazbenu karijeru, iako će generacije Opatijaca uz nju odrastati. Štoviše, i danas je »Barke faren« dio radijskog repertoara, za koju je glazbu napisala Beti Jurković.


– Ne sjećam se više tko je početkom sedamdesetih bio direktor MIK-a, ali se sjećam da su me ljudi tog festivala smatrali Slovenkom koja nema što tražiti na jednom specifičnom festivalu. Takvu tvrdnju sam prvenstveno shvatila kao veliki kompliment, ponajprije zbog toga što volim Sloveniju, u kojoj i dandanas imam puno prijatelja, iako povijest kazuje da su ondašnji radijski spikeri učili pravilno izgovarati na osnovu moje dikcije. Ipak dobila sam pjesmu »Pod lindarom« koju sam 1970. izvela na MIK-u. Moja izvedba te pjesme svih je iznenadila. Publika nije mogla vjerovati to da se ja, kao Slovenka i jazz pjevačica, tako dobro snalazim u istarskom melosu. Ali, ljudi tad nisu znali da je istarski melos dio mene, ja sam s njime rođena. Ta pjesma mi je otvorila vrata festivala, a 1974. došle su »Barke faren« od Drage Gervaisa. Pjesma je i danas tako popularna da ljudi više ni ne znaju tko je napisao glazbu. To je krasno i taj podatak zapravo najbolje govori o tome da je pjesma postigla veliki uspjeh. Ali, ni govora – »Barke faren« nije pjesma koja je obilježila moju karijeru. Dobro, možda jest tu, na potezu od Mošćeničke Drage do Preluka. Ili, najdalje do Bakra. Ono što je obilježilo moju karijeru svakako su počeci u Ljubljani i kasnijih godina Opatijski festival. Pjevanje je bio moj posao, pa i kada sam pjevala »kuruzu« za kruh. Što veća »kuruza«, to zlatnija ploča. U pjevanju sam doista uvijek uživala. Ali radila sam i neke druge poslove. Bila sam i radijska voditeljica. Dobro večer Betina na Radio Zagrebu bila je recimo prva radijska kontakt emisija, sjeća ova velika opatijska glazbenica čija će izvedba pjesme »Autobus Kalipso« s Markom Novoselom ostati festivalski standard.


Tu pjesmu obradio je poznati bend Cubismo, i to u duetu s Jimmyjem Stanićem. Ono što obje pjesme povezuje, osim naravno samih stihova, zarazni su ljetni latino ritmovi. To pokazuje koliko je Beti Jurković bila ispred svog vremena.


Potpora Vici Vukovu 


Beti Jurković posebno je emotivno vezana za velikana hrvatske glazbe, Vicu Vukova. Njezina obitelj bila je velika potpora Vukovu u dugim godinama izgnanstva iz glazbenog i društvenog života Jugoslavije zbog optužbi za nacionalizam i šovinizam.


– Nismo bili samo kolege glazbenici, već i veliki kućni prijatelji. Posjećivali smo i tijekom svih onih godina kad nije smio usta otvoriti. Svih tih godina meni je bilo tužno gledati velikog čovjeka i glazbenika koji je ostao sam, jer mu je 90 posto ljudi i prijatelja okrenulo leđa, i glazbenika bez mogućnosti nastupa i uspjeha. Vice Vukov bio je racionalan i obrazovan čovjek, kojeg je u životu puno toga zanimalo, a najviše povijest. Kao pjevač imao je prelijep glas. Isto tako, bio je pravi, tvrdoglavi Šibenčanin. On, Mišo Kovač i Arsen Dedić su isti. Bio je dušom i srcem veliki Hrvat, ali koji nikad nije uskočio u hrvatsku politiku i HDZ. Iskreno govoreći, bila sam sigurna da će se odmah učlaniti u HDZ, ali sam pogriješila. Kod njega me upravo to imponiralo, otkriva Beti Jurković.