Foto: Mateo Jurčić
Cabaret á la carte se nikada neće prestati mijenjati i nikada neće biti dovršen. Mijenja se ovisno o lokaciji, publici i prilici. On je ni predstava ni koncert, a oboje je, ni klupski događaj ni spektakl, a oboje je, kaže Karolina Šuša
RIJEKA Cabaret à la carte je džepni mjuzikl, pravi kabaretski show s glazbom uživo koji pred publiku dovodi sjajne muzičare, neobične koreografije i atraktivne glazbeno-scenske točke. Ove subote prvi put gostuje u Rijeci. Što se priprema za nastup u Bačvi, otkrila nam je njegova voditeljica, plesačica i pjevačica Karolina Šuša.
Cabaret à la Carte ove subote gostuje u Bačvi. Što očekuje publiku?
– Da, Cabaret à la carte, naš džepni mjuzikl, u subotu će imati svoju riječku premijeru što je prilično neobično za sastav koji je većinski iz Rijeke i Opatije i djeluje već četvrtu godinu. Izrazito se veselimo nastupu kod kuće, kao i klupskoj atmosferi koju očekujemo. Kao i uvijek, pripremamo koncertno-kazališnu večer, s hitovima iz mjuzikala i ponekim jazz standardom, s razrađenim koreografijama od kojih su neke klasično kabaretske, a neke u stepericama. Osobno me najviše veseli smjena likova iz kojih pjevam i govorim budući da su pjesme iz mjuzikala i svaka nosi svoju priču i atmosferu.
Ženski senzibilitet
Što je zapravo Cabaret à la Carte? Kako je zamišljen, od čega je sastavljen?
– Kada smo ga nazvali Cabaret à la carte, učinili smo tako jer nam je dobro zvučalo. Naknadno se ispostavilo da zaista nomen est omen. Čini se da se on nikada neće prestati mijenjati i da nikada neće biti dovršen. Nikada ga ne možete naručiti gotovog, mijenja se ovisno o lokaciji, publici i prilici. On je ni predstava ni koncert, a oboje je, ni klupski događaj ni spektakl, a oboje je. Ja sam prvenstveno plesačica suvremenog plesa i moje prirodno okruženje je tzv. crna kutija, dakle tama kazališta. No uvijek sam željela izvoditi kazališnu predstavu pred koncertnom publikom, onom koja pred binom stoji s pivom u ruci i došla se zabaviti, onom čije lice jasno vidiš, s kojom možeš prirodnije razgovarati i čiju pozornost trebaš zaslužiti.
Tko su, recimo to tako, likovi u Cabaretu à la carte? Odnosno, tko su članovi, glazbenici, plesači, pjevači koji ga čine?
– Moji suradnici u različitim razdobljima i funkcijama divni su ljudi i sjajni izvođači koje ovdje treba ponaosob spomenuti i ponaosob im zahvaliti. Lela Kaplowitz, Dino Ivelja, Sandro Legan, Elena Brumini, Nermina Mehić, Ivana Kalc, Ana Maria Papić, Martina Kolega, Sanja Babić. U Bačvi će uz mene nastupiti Dorian Cuculić na klavijaturama (Stephany Stefan, Salty Tails), Lidija Strika na kontrabasu (En Face, Hat Trick Trio) i Martina Matković na bubnju (Repassage). Cabaret za mene donosi neki esencijalno ženski senzibilitet pa mi je izrazito drago da su ovog puta prvi put s nama dvije sjajne glazbenice. Imat ćemo i gošću, ali neka barem njeno ime ostane tajna. Radujemo se kao praščići.
Ulaznice za Cabaret á la Carte moguće je kupiti na šanku u Bačvi. U pretprodaji im je cijena 25 kuna, dok će im na dan koncerta cijena biti 35 kuna. Početak programa zakazan je za 20:30.
Čudna niša
Otkad djeluje Cabaret à la Carte? Tko ga je pokrenuo i s kojom željom?
– Godine 2013. upoznala sam Lelu Kaplowitz na satovima stepa. Uskoro smo počele pjevati i stepati zajedno i Cabaret à la carte prirodno se rodio iz te suradnje. Lela me zadužila kao izvođača i čovjeka i mnogo sam od nje u toj prvoj etapi naučila. Naš cabaret ispunjava neku čudnu nišu i ne pripada nigdje, a svugdje ga se da smjestiti. Tako je gostovao na ljetnim pozornicama, trgovima, bolje opremljenim terasama hotela, ali i plesnom festivalu. U punom sastavu on je sekstet, broji još dvije plesačice koje nam se pridružuju kad veličina pozornice to dopušta.
Kakve su vam želje i planovi za budućnost?
– Što je sljedeće? Iskreno, ne znam točno. Vizija se stvara putem i naslućujem da bi moglo ići u smjeru stvaranja vlastitih pjesama, progovaranju o pitanjima ženskosti, putenosti, ukidanja treće dimenzije čovjeka kroz samoreprezentaciju putem ekrana, ali i u smjeru otvaranja forme prema poeziji, improvizaciji, ‘omekšavanju’ izvođačkih uloga (zašto muzičar ne bi ustao ili govorio ili pjevao ili što već). Svakako u smjeru nečega pomalo ciganskog, pomalo cirkuskog, i svakako vrlo staromodnog, što mi se paradoksalno čini radikalnim u našem društvenom kontekstu.
