20 GODINA KARIJERE

Jole se sprema za veliki koncert: Kad je dobar tulum, mogu pjevati koliko god treba

Ivana Kocijan

Foto John Pavlish

Foto John Pavlish

Ja sam dosta energičan, mislim da je dosta i genetski uvjetovano; i moji roditelji koji imaju više od 70 godina, ne mogu dugo sjediti i ležati, pa zašto bih ja



Joško Čagalj – Jole svoje je obožavatelje nedavno oduševio novim ljetnim singlom, pjesmom »Partijana« koja zove na ples i pjesmu bez razmišljanja o tome što donosi sutra. Jedan od naših najpopularnijih pjevača novom pjesmom najavljuje radno ljeto nakon kojeg ga očekuje veliki koncert kojim će u zagrebačkoj Ciboni 12. listopada proslaviti 20 godina karijere. Dva desetljeća nakon što je na scenu ušao nastupom na Melodijama hrvatskog Jadrana pjesmom »Da je duša od papira«, njegova karijera samo raste. Povoda za razgovor s njim nije nam nedostajalo. Započeli smo s pitanjem o novom singlu.


Kako prolazi »Partijana«? Možete li nam otkriti više o pjesmi?


– Novi singl stigao je iz radionice mog prijatelja i menadžera Pere Kozomare koji je već napravio mnogo pjesama za mene. Sad je došla na red »Partijana«, prava ljetna pjesma za koju smo snimili i dobar spot u kojem smo opet htjeli napraviti nešto drugačije: uz ljetne pjesme vežu se mlade, zgodne cure, vile, bazeni, kokteli, brodovi, a ja sam rekao: ajmo mi napraviti nešto obrnuto, ajmo pozvati gospođe, napraviti pozitivan tulum, da se vidi da se svi zabavljaju, a ne samo mladi. Prezadovoljan sam i pjesmom i spotom, i njihovom energijom.





Foto John Pavlish


Foto John Pavlish



Pjesma ima riječku vezu: autor teksta je Riječanin Robert Pilepić. Jeste li već surađivali s njim?


– Da, naravno da sam već radio s njim. Vrijedan je čovjek, strpljiv. Ja imam sreće od prvih dana jer imam dobru ekipu, to su Tonči i Vjekoslava Huljić, Pero Kozomara, moji Bračani – grupa Bolero, već 19 godina iza mojih leđa. Svi ti moji suradnici i ja volimo raditi, nije nam teško ići u studio, promijeniti nešto ako se može nešto još bolje napraviti… Velik je blagoslov kad oko sebe imaš ekipu kojoj ništa nije teško.


Samo laganini


To vam je svima poticaj da radite s guštom?


– Jest. Ova je pjesma mogla ići na CMC festival, ali nismo htjeli žuriti. Uspjeli smo je izbaciti prije ljeta i godišnjih odmora, ali mislim da će ona ostati aktualna i u zimi i dalje jer je pozitiva.


Koliko ćete nastupati ovog ljeta?


– Najviše nastupa je u četvrtak, petak, subotu, a nastupat ću od Tuhelja, Slavonije, do Jadrana, većinom na otvorenom, od Dubrovnika do Istre. A nađe se vremena i za odmor. Sve u svemu, imam normalan život i stignem sve, i odmoriti se i okupati… Ali nekad kad je gužva, ne stigneš ništa. Kad moraš, recimo, ići iz Dubrovnika na Krk, u jednom danu… Ali ja se trudim dogovoriti sve tako da ne radim stres ni bendu ni sebi, jer gužve su po cestama, aerodromima, pa organizatori zovu – gdje si, kad ćeš stići… Zato sam prije desetak godina rekao: ajmo lijepo laganini, odradit ćemo koliko možemo, a što ne stignemo, odradit ćemo sljedećeg mjeseca ili dogodine.


Koje vam je razdoblje u godini najaktivnije?


– Ljeto, ali i rujan, listopad, kada ima raznih dana piva, dana vina, ima dosta događanja tad. Uvijek je dobro.



Foto John Pavlish


Foto John Pavlish



Ovog listopada očekuje vas veliki slavljenički koncert u zagrebačkoj Ciboni. Jesu li već započele pripreme za taj nastup?


– Jesu, lagano. Ove godine obilježavamo 20 godina od »Duše od papira«, iako se meni čini kao sedam, osam (smijeh). Ne mogu vjerovati da je već prošlo toliko godina. Rekli smo – šteta bi bilo da prođe 20 godina karijere, a da nismo nešto napravili tim povodom. Sad za početak to je koncert u Ciboni u Zagrebu. Puno je posla oko organizacije, bit će i puno proba, moramo odabrati repertoar, nastupit ću uz prošireni bend s 12, 14 članova. Nije lako organizirati tako velik koncert, ali ja to volim. Treba raditi i sve će se lijepo posložiti.


Hoćete li možda u povodu 20 godina karijere organizirati i slične slavljeničke koncerte u drugim gradovima?


– Naravno, počet ćemo iz Zagreba, poslije toga sigurno i Splita, a potrudit ćemo se da napravimo koncerte i u drugim većim klubovima po Hrvatskoj i dijaspori.


Treba sačuvati zdravlje i živce


Koliko dijaspora sluša Joleta?


– Ako pričamo o europskoj, sjevernoameričkoj dijaspori, oni slušaju strane standarde, ali nisu zanemarili našu glazbu, bila to tamburaška, zabavna ili klapska glazba. Lijepo je što to nose u sebi da ne zamre.



Foto John Pavlish


Foto John Pavlish



Imate li neostvarene želje što se koncerata tiče?


– Odlično pitanje. Nisam baš razmišljao o tome, ali volio bih imati veliki koncert uz pratnju velikog orkestra, ali nije to sad ono što trenutno radim. Jedino ako budem radio nešto u drugim aranžmanima, ako s godinama malo promijenim đir glazbe… Volio bih napraviti dvoranske koncerte, turneju na malo većoj produkcijskoj razini. Sve pomalo slažemo, idem step by step. Ljudi sa strane mi govore: Jole, ti se nakon 20 godina još uvijek penješ. Ja im kažem: To znači da radimo dobro. Zdravlje je najbitnije, to nije floskula, samo treba sačuvati zdravlje i živce, pogotovo kada vidiš što se danas događa. Puno je crnila, sivila i zato ja kažem: Pomalo, ima vremena za sve.



Možete li izdvojiti vlastitu najdražu pjesmu?


– Odgovorit ću kao većina kolega: teško je izabrati. Za moju prvu pjesmu »Duša od papira« nisam mogao vjerovati da će polučiti toliki uspjeh, da će ljudima ući u uho, onda odmah iza toga došle su »Nosi mi se bijela boja«, »Zove, zove«… Zahvaljujući mojim suradnicima bilo je tu raznih žanrova, ali uvijek je to bio Jole… Uvijek tražimo nešto drukčije i novo, ali da to ostane Jole.



Poznato je da vaši koncerti jako dugo traju. Kakve su psihičke i fizičke pripreme potrebne za to?


– Mislim da kao prvo sve dolazi od toga kakav je tko tip čovjeka. Ja sam dosta energičan, mislim da dosta i genetski uvjetovani; i moji roditelji koji imaju više od 70 godina, ne mogu dugo sjediti i ležati, pa zašto bih ja. Kad me pitaju – odakle ti snaga za toliko koncerata, kažem – pogledajte Brucea Springsteena koji svira tri, četiri sata, ili Balaševića… Ali ja još i skačem, ali valjda je to do genetike. A volim otići i trčati, trenirati. Važno je i da se ne banči dan prije nastupa, da se legne u pravo vrijeme. Osim toga, mi svi pijemo vodu kad pjevamo, već 20 godina. Trudimo se biti profesionalci i ne razočarati publiku.


Ako voliš raditi, s Tončijem je lako


Koliko vam je trajao najduži nastup?


– Ne pamtim to. Znam da mnogi kolege u prosjeku sviraju oko 100 minuta, a ja nikad ne radim koncert ispod dva, dva i pol sata. Znalo je biti i – »Jole, možeš li produžiti još pola sata do trajekta?« pa produžiš, što će ljudi sad sjedit’ bezveze… Kad je dobar tulum, dobra zezancija, ja mogu sjedit na klavijaturi i pjevati koliko treba.


Možete li se ukratko osvrnuti na prvih 20 godina karijere? Je li sve išlo željenim tijekom?


– Prije 20 godina nisam ni znao što želim. Znao sam da sam u glazbi od pete godine, i da sam krajem ’95. na nagovor prijatelja počeo svirati kod njega u kafiću. Odradio sam jedan petak pa je došao drugi petak i treći petak, onda je došao vlasnik nekog drugog kafića i pitao mogu li kod njega svirati u subotu… Tada sam svirao kao one man band, klavijature i vokal, a onda me nakon godinu dana Doris Dragović pitala zašto ne probam nešto ozbiljnije. A što, veze nisam imao, do Tončija Huljića je bilo teško doći… No, zahvaljujući njoj nakon nekoliko dana sam se našao s Tončijem i sve smo dogovorili u 15 minuta. Sad nam suradnja traje već 20 godina. Ako voliš raditi, s Tončijem je lako.



Foto John Pavlish


Foto John Pavlish



Pamtite li neki poseban trenutak iz prvih 20 godina?


– Puno se toga dogodilo. Sjećam se onih prvih humanitaraca krajem ’90-ih. Mislim da je to bilo na Kantridi, taman sam počeo profesionalnu karijeru s »Dušom od papira«… Kad sam izašao samo za klavijaturom pred 15 tisuća ljudi, to nikad neću zaboravit… Onda kad me Halid Bešlić zvao da mu budem gost na koncertima u zagrebačkoj i splitskoj Areni… Bio sam gost i mnogim drugim kolegama… Lijepo je kad živiš taj život, kad voliš glazbu, taj adrenalin ne možeš opisati. Bilo je puno putovanja, koncerata, kilometara, ovaj posao ti donese puno toga. Puno toga ne bih vidio da živim u Splitu i radim neki drugi posao.


Kakvi su vam planovi za sljedećih dvadeset?


– Samo da bude zdravlja, za mene i obitelj, i da svi moji suradnici i ja zadržimo ovu ljubav prema glazbi, i sve će biti dobro.