Kad smo razgovarali o koncertu koji će večeras održati u Rijeci, Bajaga je s bendom već bio na autocesti, baš su krenuli iz Beograda prema Zagrebu. Netko bi rekao da će mu nakon trideset godina života na kotačima dosaditi turneje, koncerti, stalna putovanja – ali ni traga zamora nije jučer bilo u njegovom glasu. Napunjenih baterija nakon trijumfalnog nastupa u zagrebačkom Domu sportova, a onda i u Splitu, Bajaga i Instruktori nastavljaju proslavu tridesetogodišnjice karijere koja je preživjela i političke potrese, raspad države, smjenu generacija i eru turbofolka.

Što vas veže za Rijeku?

– Samo dobre stvari! Ta je veza čvrsta i traje, evo, desetljećima, i ne govorim samo za sebe nego i bend voli svirati u Rijeci. Nastupali smo u Opatiji, na Ljetnoj pozornici, pa jednom za Novu godinu, i evo nas sad opet!

Antiratne poruke

S Instruktorima ste u ex Yu svirali, kako kažete, »u svakom mjestu gdje je bilo struje«. Je li nakon svih ovih godina bendu splasnuo entuzijazam ili i dalje ulazite u svaku novu dvoranu s istim uzbuđenjem, elanom, žestinom?

– Još uvijek nas ovo što radimo ispunja radošću. Divno je kad publika s nama dijeli taj osjećaj, to je hrana, pogonsko gorivo koje nas tjera da guramo dalje. U Zagrebu se mogla osjetiti ta energija u publici, moglo se osjetiti da ljudi stvarno uživaju, a bili smo u dobrom društvu s odličnim bendovima Silente i Detour, koncert je trajao četiri sata… Ne možete to ako nema radosti. Nakon Zagreba bili smo i u Splitu, a nakon Rijeke idemo svirati u Melbourne i Sidney i to vam, zapravo, govori sve – ne bismo išli na kraj svijeta zajedno da to ne volimo!

Prvi ste probili »glazbenu blokadu« između Srbije i Hrvatske, i to još 1991. Je li vam to donijelo i neke negativnosti?

– Nikad se nisam obazirao na to što drugi misle, ja sam uvijek bio isti, i osamdesete i devedesete i danas. I cijelo to vrijeme imao sam prijatelje diljem ex-yu teritorija, između nas nikad nije bilo blokade, zato jer smo prije svega bili – ljudi. Zato nisam ni imao osjećaj da probijamo nekakvu blokadu, nego da prirodno nastavljamo raditi ono što smo uvijek radili.

Iako društvena stvarnost ne ulazi izravno u vaše pjesme, ona se nekako uvijek osjeća u pozadini. Je li glazba pravi medij za angažiranu kritiku društva, politike?

– Ne bih rekao. Nije muzika pravi medij za kritiku, ne može muzika promijeniti svijet. Ali bez obzira na to, mislim da je dužnost čovjeka da pokaže svoj stav. Ja sam gledao da napravim mjesta i za neke pametne poruke, da skrenem pažnju na loše stvari – zapravo, uvijek se radilo o antiratnim porukama.

Škola kože

Intrigira li vas situacija s izbjeglicama? Bi li takva tema mogla ući u vaše pjesme?

– Baš je nedavno netko to predložio bendu, i ta opcija je još otvorena. Ovo što se u Europi trenutno događa s izbjeglicama, velika je tragedija, i jedna od najvećih seoba naroda u povijesti, dira me što je na putu puno male djece i žena, a dolazi zima… Želim pomoći tim ljudima. I kad vidim kako su ljudi u Srbiji i Hrvatskoj lijepo reagirali, vidim da to ima veze s nevoljama koje smo prošli, ta »škola kože« nas je učinila empatičnima, za razliku od mnogih na Zapadu…

O fenomenu turbofolka nedavno je u Hrvatskoj izašla opsežna znanstvena studija. To je fenomen koji većinu ljudi iritira, a opet mu mnogi ne mogu odoljeti. Koji je vaš stav prema toj glazbi, prezirete li je, vidite li u njoj civilizacijsku opasnost?

– Ne prezirem tu vrstu glazbe. Ljudi to vole iz nekog razloga, a ja se tim razlozima ne bavim. Ne možeš im to uskratiti. Najgore je braniti, onda se još više zagriju. Ne, nemam neki stav.

Većinu vaše publike čine žene. Kako to objašnjavate?