Nogometna ikona

Veliki Diego: Novi doks donosi evanđelje po Maradoni

Dragan Rubeša

O Diegu Maradoni rečeno je valjda sve i njegov materijal već je postao prežavakan. Omamljeni njegovom karizmatičnom pojavom, neki su se počeli upuštati u mistične analize. Drugi su bili fokusirani na sociopolitička tumačenja i povijesne diskurse. No neki sineasti očito vjeruju da moraju još jednom preispitati priču o siromašnom argentinskom „sinu“, poslužimo li se Ćirinim frazama, koji je zahvaljujući nevjerojatnom talentu ušao u fudbalski PanteonOdvažni britanski sineast Asif Kapadia svjestan je Maradonine narativne inflacije, hvatajući ga za vrat. Riječ je o filmu „Diego Maradona“, premijerno prikazanom ovih dana u Cannesu, čiji se autor već prometnuo u majstora biografskog doksa. Prisjetimo se njegova komada o Amy Winehouse i Ayrtonu Senni. No dok ti filmovi igraju na klasične mehanizme biopica, sa svojim počecima, klimaksima i tragičnim završnicama, fokusirani na live-fast-and-die-young formulu, Maradona je hvala bogu živ. Iako i za njega vrijedi „live fast“ sintagma.

Suze jedne majke




No za razliku od Kusturičina doksa o Maradoni, čiji ga autor pretvara u redikula, možda i zato da bude bliži njemu, Kapadia je puno seriozniji, koncentriran na sedam ključnih godina u njegovu životu, onih između 1984. i 1991. u kojima se njegova mitologija povezuje s gradom koji postaje drugi ravnopravni protagonist autorova komada. Riječ je naravno o Napulju, čiji se siromašni kvartovi previše ne razlikuju od Ville Fiorito u Buenos Airesu u kojoj je Maradona odrastao. S tada rekordnih 12 milijuna dolara koji se danas doimaju poput sitniša, potpisao je ugovor za SSC Napoli koji je vodio njegov tadašnji predsjednik Corrado Ferlaino, kad se njegov klub grčevito borio za opstanak. „Najsiromašniji grad Italije i Europe kupio je najskupljeg nogometaša na svijetu“, kazat će sportski komentator francuskog TV dnevnika. Na napuljskom stadionu San Paolo tada ga je u deliriju dočekalo 85.000 navijača. A kad ga je na press konferenciji jedan od novinara upitao ima li u njegovu klubu Camorrina novca, bijesni Ferlaino će ga izbaciti iz dvorane.


Jer, za razliku od redikula Kusturice koji snima film o redikulu Maradoni, Kapadia koristi eksplozivni i dosad neviđeni footage o Maradoninoj talijanskoj priči. Sedam napuljskih godina transformiranih u Evanđelje po Diegu. No, Kapadia je itekako svjestan da bi pričati isključivo o Maradoni, onako kao što je to učinio Kusturica, bila kapitalna greška. Za Kapadiu, Maradona je više od toga. Pričati o Maradoni znači pričati o njegovu svijetu i njegovu domu, u kojem on uči svoju kćer skandirati uz mikrofon, „Juve, jebi se!“. Navijači Juvea rasistički će poručiti tifosima Napulja – „Operite se!“ („Lavatevi!“). Tu su i suze telefonskog razgovora s Maradoninom majkom, koje bi valjda raznježile i falklandskog guvernera Rexa Hunta i Margaret Thatcher zajedno. Iako Maradona u Kapadijinu doksu u više navrata ponavlja ono što je rekao Kusturici u doksu „Maradona by Kusturica“. Jer, Kapadijine „ukradene“ slike postaju potentna kronika Napulja s kraja osamdesetih, ali i kronika njegove intime, dok na fotografijama pozira sa svojom kolekcijom vinila i odlazi s roditeljima na plažu.


Božja ruka


Deliriji i perverzne strasti. Emocije i ponos. Kanibalizam i nasilje ljubavi. Sve to emanirao je Napoli prema svom nogometnom svecu. Oni su prisutni u svakom kadru Kapadijina doksa. U toj scenografiji oduševljenja i gotovo epileptičnih napada, Diego je praktički sveden na paradigmu ne samo talijanskog već i globalnog Juga, koji je u njemu pronašao svog mezimca, ali i šampiona vlastita iskupljenja i osobne osvete. Ta simbolika krajnje je prirodna, kao što je i Kapadijina retorika u isti mah strastvena i banalna. No Maradonina simbolična uloga ne sprečava autora da se suoči s njegovim opskurnijim stranama, inkarniranim u njegovim vezama s camorrom i njenom obitelji Giuliano, što autor dokumentira hrpom fotografija. Tu su i njegovi idiotski ekscesi (kokain, kurve), njegova megalomanija i priča o njegovu izvanbračnom djetetu kojeg nikad nije priznao, kad euforija ustupa mjesto katastrofi.




Ipak, ono po čemu će Maradonini fanovi pamtiti Kapadijin doks vezuje se za najvažniju sezonu njegove karijere, 1986./1987., kad Napoli prvi put u povijesti postaje prvak, dok njegovi tifosi u deliriju stavljaju transparent na napuljsko groblje s natpisom „Ne znate što ste propustili!“, a iz Vezuva izlazi dim u bojama talijanske zastave. Njegov kult postaje bezgraničan. S Napolijem čiji zidovi bivaju oslikani grafitima u kojem on leži u krilu gradskog sveca San Gennara. Tada je jedna medicinska sestra sačuvala epruvetu s njegovom krvlju i odnijela je u katedralu gdje se od srednjeg vijeka čuvaju Gennarove relikvije. Maradona postaje „Božja ruka“. Iako Kapadia uz polufinalnu utakmicu Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. koju je Maradona odigrao za Argentinu protiv Italije, koristi i footage četvrtfinalne utakmice protiv Jugoslavije, u kojoj Tomislav Ivković Maradoni brani penal.


Poput brojnih nogometnih legendi koje su pale na zemlju, ne uspjevši zadržati furioznu auru genija, tako i publika Kapadijina komada postaje dezorijentirana njegovim fintama i driblinzima. Ni sama ne zna da li joj se na velikom platnu ukazuje klinac koji je u stanju emanirati geste totalne ljubavi, kako to pokazuje njegov ekstraordinarni mali kućni video, ili je riječ o arogantnoj ali velikodušnoj zvijezdi, spremnoj na neizbježne provokacije. Pravi odgovor nikad nećemo saznati. Preostaju nam tek frenetični aplauzi vezani za famozni gol stoljeća protiv Engleske, u loopu koji nam nikad neće dosaditi i kojeg možemo gledati vječno.