Djeca rata

Sama u paklu Alepa: Gledali smo doks sirijske novinarke Waad al-Kateab

Dragan Rubeša



Prizori djece živih kostura po kojima plaze muhe u potresnom i snažnom footageu »Dnevnika Diane Budisavljeć«, nanovo povlače za sobom problematiku reprezentacije djece u svim našim ratovima. To dokazuje i Poljak Adrian Panek koji u »Vukodlaku« promatra grupu klinaca koji su preživjeli užase radnog logora Gross-Rosen, dok lutajući šumom susreću horde odbjeglih i podivljalih njemačkih ovčara koji su u tom istom logoru bili u službi esesovaca. Još problematičniji je Marhoulov pornografski komad »Obojena ptica« snimljen prema istoimenom romanu Jerzyja Kosinskog koji u seriji stilizranih crno-bijelih kadrova bliskih Tarru za početnike, pretvara kristološki ratni put jednog bezimenog dječaka u orgiju najbestijalnijeg nasilja, posve zanemarujući njegov pogled, a samim time i onaj povijesni.


Neki će problematičnim smatrati i prizor iz doksa »Za Samu« u režiji sirijske novinarke i aktivistice Waad al-Kateab, u kojem ona snima svoju kći na ruševinama Alepa, stavivši joj u ruke transparent s natpisom »Ovo je Alep. Što je pravda«. U eri u kojoj se svi mediji bave smrću Jamala Khashoggija, ali ih ne zanima smrt stotine djece u Jemenu. Eri u kojoj mali Rohindže u reportaži Simona Reevea, smješteni u neljudskim uvjetima u izbjegličkom kampu na granici Mijanmara i Bangladeša, misle da je snimateljeva kamera puška. Iako će kazati autoru da im je »Barcelona« najdraža momčad, razmišljajući bez obzira na sve ratne traume poput svih njihovih vršnjaka koji imaju tu sreću da žive u nekim sretnijim i ljepšim sredinama.


Osobni pristup


U uvodnoj sekvenci Al-Kateabina filma vidjet ćemo autoricu kako pjeva kćeri omotanoj u dekicu. Odjednom ćemo začuti eksploziju. Eksplozija se nije dogodila daleko, ali su je barem donekle prigušile okolne zgrade. Al-Kateab nastavlja pjevati, kao što bi to učinila svaka majka u takvoj stituaciji. Potom će malu Samu preuzeti osoba koja je prebacuje u podrum. Ubrzo će odjeknuti nova eksplozija, puno bliža i snažnija od prethodne. Hodnici bivaju ispunjeni prašinom. U podrumu žmirkaju svjetla. »Gdje je Sama? Gdje je moja djevojčica?«, zaurlat će Al-Kateab u panici. No ona i dalje ne ispušta malu kameru iz ruku. Al-Kateab snima sve. Prestravljenu djecu na ruševinama. Djecu koja se igraju u kraterima od bombi pretvorenim u lokve. Muža liječnika koji daje intervju za neku međunarodnu novinsku agenciju. Ratno odrastanje njene kćeri. Dječaka koji dovodi teško ranjenog brata u bolnicu.




Tada autorica ne može zaustaviti suze. Ali muž će joj kazati da ovdje nema mjesta emocijama. Iako se i on bori svom snagom protiv suza nakon prijateljeve smrti, ali i igra skrivača sa Samom u podrumu bolnice tijekom još jednog zračnog napada. Jer, pristup koji rabi Al-Kateab u svom ratnom video blogu krajnje je subjektivan i osoban. Kao da im taj dnevnik treba da bi jednog dana objasnili Sami zašto su odlučili ostati u ratnom Alepu, iako su itekako bili svjesni da su takvom riskantnom odlukom doveli u pitanje vlastite živote i život svoje kćeri. Zato autoričin dnevnik nije reportaža već proživljeno jezivo iskustvo, ispričano u formi potresnog video dnevnika. Promatrano očima jedne žene i majke. »Živjeti normalan život na ovom mjestu znači biti protiv režima«, kazat će Al-Kateab.


Reći zbogom


Slični intimistički prosede koristi i Maya Khoury u doksu »Tijekom revolucije« (»Fi al-thawra«), fokusirana doduše na grupu sirijskih političkih aktivista čiji se ideali konfrontiraju s različitim generacijskim i religijskim dilemama (Khoury je jedna od osnivačica legendarnog kolektiva Abounaddara), pokazujući u svojoj političkoj refleksiji kako je naciju nemoguće ujediniti. No, djeca ulice su nanovo tu. Djeca u igri kung-fua. Ona najviše pate. Lica prekrivena prašinom od eksplozije. Krv na bolničkom podu. Al-Kataeb koja snima vlastiti pozitivni test trudnoće i molitve da rađanje prođe u najboljem redu. No možda najbolniji segment autoričina doksa otpada na finalne tjedne opsade Alepa.


Dr. Hamza kazat će ženi kako želi biti siguran da Sama ode u prave ruke ako u grad uđu režimske trupe, jer će tako imati veće šanse za preživljavanje. U protivnom bi je mogli identificirati kao kći inkriminiranog šefa bolnice i njegove žene antirežimske novinarke. Ali Waad se ne slaže s njegovim prijedlogom, jer se ne želi odvojiti od Same koja je tu u njenom životu i svakom kadru njena filma, od zajedničkih odlazaka na tržnicu, do onih najtežih trenutaka u kojima se skrivaju u podrumu bolnice tijekom ruskih i sirijskih zračnih napada. Na sreću, ona to nije morala učiniti, jer se dogodilo krhko primirje koje im je dopustilo da odaberu opasni zajednički put u slobodu. Ali s kojom cijenom? »Reći zbogom gore je od smrti«, kazat će Waad u tom sudbonosnom trenutku odluke.