U početku nam se učinilo kao da promatramo nekakav halucinantni sequel Herzogova »Fitzcarralda«. Nalik nekom evangelističkom misionaru koji se zatekao u Amazoniji da bi držao propovijedi Indiosima, Pavarotti sanja o nastupu u onom istom teatru u Manausu u srcu džungle u kojem je nastupao Caruso. Ali teatar je zatvoren. Netko će mu ipak otvoriti vrata i on će pred nekolicinom svjedoka izvesti rijetko izvođenu ariju »A vucchella« prema stihovima Gabrielea D’Annunzija, koju je skladao Francesco Paolo Tosti, miljenik napuljskih i inih belle epoque salona. D’Annunzijev tekst igra na deminutive (pigliatillo, piccerillo, vucchella, russella, pocorillo, appassuliatella). Pavarottijev nastup snimljen je »skrivenom« kamerom niske definicije. Ulogu snimatelja preuzima Andrea Griminelli, flautist koji je pratio slavnog tenora na njegovoj južnoameričkoj turneji.

Oksimoroni

Enormno i minijaturno. To su ti paradoksalni oksimoroni kojima operira Ron Howard, autor široj publici poznatiji u igranofilmskoj sferi (»Solo: Priča iz Rarova zvijezda«, »Cindarella Man«). Iako je riječ o sineastu koji se fino snalazi u zoni glazbenog doksa, što dokazuju i njegovi komadi posvećeni američkoj turneji Beatlesa (šifra: »Eight Days a Week – The Touring Years«) i glazbenom festivalu koji je organizirao Jay-Z (šifra: »Made in America«). Od popa i hip-hopa do opere. I sam Howard očito nam želi naglasiti da je u zoni lirske opere totalni početnik, pa mu zato treba mala lekcija koju je održao sebi i nama laicima o tehnici i karakteristikama tenorskog glasa. To su oni didaktični i analitički razgovori koji se izmjenjuju s intimnijim dionicama, kad granica između pjevanog i izgovorenog postaje sve tanja, kao da između te dvije kategorije ne postoje stanke i tišine. Tada epopeja ustupa mjesto melodrami.

Jer iako je riječ o portretu operne legende, Howard je snimio totalni pop komad o opernom superstaru, čiji je glas u isti mah potentan, ali i nježan, igrajući na suptilne emocije. Tehnika svedena na čistoću talenta, koja združuje metodu i instinkt, svijet i (američku) provinciju, klimaks velike kineske turneje, elitizam opernih kuća i populizam Wembleya, lonce sa špagetima i djetinjstvo u Modeni provedeno s ocem koji je bio tenor i pekar. Ali i prve nastupe, poput Rodolfa u »La Boheme« izvedene u Teatro Municipale di Reggio Emilia davne ‘61, te prve međunarodne uspjehe dvije godine kasnije, nanovo s »La Boheme«, ali sada u londonskom Covent Gardenu.

Pop karizma

Howard ne zanemaruje Pavarottijevu pop karizmu i njegove crossover nastupe na otvaranju Svjetskog nogometnog prvenstva koji su užasavali operne snobove (šifra: Tri tenora), ali i njegovu seriju dobrotvornih koncerata s neizostavnim Bonom (šifra: Pavarotti & Friends). Tu je i njegov »normalni« život. Njegovi brakovi, kćeri, odnos sa ženama i glazbenom industrijom, njegovo prijateljstvo s Lady Di, njegovi dani sreće i bolesti. Sve do susreta s Nicolettom Mantovani koji je označio prekretnicu u njegovu životu i trenutak krize.

No ima u Howardovoj hagiografiji i puno toga neizrečenog. Poput Pavarottijeva odnosa s američkim agentom Herbertom Breslinom, i kompleksne kemije s Madelyn Renee, koju je upoznao tijekom masterclassa na newyorškom Julliardu. Jer u Howardovu nostalgičnom i dostatno sladunjavom komadu ne znamo gdje završava Pavarotti kao čovjek, a gdje započinje Pavarotti kao Mit i čovjek koji je svoj glas podario svijetu. Od »Vucchelle« do Puccinija u jednom dahu.