Jedna od zanimljivih inicijativa u pretprogramu EPK, poznatija kao »27 susjedstava«, rezervirana je za filmsko ljeto s Mrežom kina na egzotičnim lokacijama. Dotična »egzotika« nisu nikakvi Maldivi i Sejšeli, već trgovi riječkih kvartova, ali i domovi kulture, igrališta i plaže, s ciljem uspostave dijaloga šire publike s doksima koji sondiraju važne i relevantne društvene teme. Program se odvija na različitim lokacijama, od Drenove i Gomirja, do Delnica, Lovrana, Unija i Novog Vinodolskog. Jedan od doksa koji će biti prikazan u filmskom segmentu tog programskog pravca je i »Tarzanovi testisi« u režiji rumunskog sineasta Alexandrua Solomona. Ne, ovdje nije riječ o porniću inspiriranom našim voljenim junakom iz džungle. Riječ je o kranje neobičnom, bizarnom, uznemirujućem i filozofskom komadu ambijentiranom u Institutu za eksperimentalnu patologiju i terapiju, smještenom u Suhumiju, prijestolnici Abhazije na obali Crnog mora.

Solomonov komad slijedi trajektoriju sličnih naslova u kojima primati postaju žrtve nehumanih znanstvenih eksperimenata, od »Nevinosti« Simona Jacquemeta koji je ovih dana mogla vidjeti i motovunska publika, do »Unter Menschen« autorskog tandema Christian Rost & Claus Strigel. Jaquemetova heroina bizarni je spoj znanstvenice i vjerske luđakinje, koja otima majmuna iz inkubatora i transplantira mu glavu na tijelo drugog majmuna pohranjeno u hladnjači, kojeg će položiti na šumski panj ukrašen cvijećem. Majmun će ubrzo oživjeti. Dreyer i genetika još nikad nisu bili tako blizu. S druge strane, Rost i Strigel pokazuju genezu jednog užasa. Švicarski znanstveni centar zamjenjuje austrijski safari park lociran na granici s Češkom, u kojem boravi 40 čimpanza ilegalno prebačenih iz Siera Leonea i hermetički izoliranih od ostatka svijeta. One su preživjele najgora mučenja koje su znanstvenici provodili nad njima gotovo mengeleovskom pedanterijom pod egidom »medicinskog testiranja« u laboratoriju farmaceutske kompanije Immuno.

Otužni Zoo

Zaražene HIV-om i virusom hepatitisa, traumatizirane, zbunjene i krajnje agresivne, počele su mrziti ljude i za to imaju itekako valjane razloge. Iako je Immuno u devedesetima preuzela američka korporacija Baxter koja je zabranila testiranja na čimpanzama, kad su pod povećalo stavljena neka od krucijalnih moralnih iskušenja naše civilizacije, poput krivnje i odgovornosti, za iskupljenje je bilo prekasno. Klinička su se testiranja doduše zaustavila. A spasonosno rješenje pronađeno je u njihovoj rehabilitaciji. Budući da je čimpanza ipak najbliži srodnik čovjeku, paralele između tih jadnika i svih PTSP žrtava, više su nego evidentne. No, nakon što je centar za resocijalizaciju čimpanza preuzela jedna organizacija za zaštitu životinja, preselivši ih iz kaveza u relativno udobnije cementne konstrukcije u kojima su prvi put ugledale nebo, osiguran je njihov kakav takav opstanak.

Slične tematske preokupacije prisutne su i u Salomona, iako on igra na širi diskurs o čovjekovoj životinjskoj prirodi i liniji koja odvaja vjeru od nauke. Inače, institut u Suhumiju organizira i turističke obilaske. Njegova je glavna atrakcija ogromna statua babuna, kojeg vodič ponosno opisuje kao jedinu statuu posvećenu žrtvama (herojima?) svjetskih znanstvenih eksperimenata. Ostatak Instituta doima se poput otužnog ZOO-a u čijim su kavezima zatočeni majmuni različitih vrsta i veličina, u različitim stadijima letargije i propadanja. Prizori iz laboratorija još su jeziviji, sa znanstvenicima koji majmunima ubrizgavaju injekcije tijekom tretmana s eksperimentalnim lijekovima. Tu je i žena koja se brine o mladunčetu majmuna kojeg je odbacila majka.

Konfliktne dihotomije

Solomonov doks daje nam uvid u devedesetogodišnju povijest Instituta, s pulsirajućim footageom iz Staljinove ere i Sputnjikovih svemirskih misija, čiji su »astronauti« bili upravo njegovi primati. Institut je inauguriran davne 1927. i njegov osnivač Ivanov doima se poput kombinacije junaka iz romana H.G. Wellsa i sovjetske varijante Dr Moreaua, čija se opsesija svodila na kreiranje hibrida čovjeka i majmuna. U filmu se čak spominju i bizarne teorije u kojima je famozni himalajski Jeti rezultat eksperimenata provedenih u staljinističkim gulazima. Dodatni bizarni detalj krije se u činjenici da najveći dio osoblja Instituta, ne samo u znanstvenim odjelima već i među čuvarima ZOO-a, otpada na žene.

Užasima u toj znanstvenoj kući strave jukstaponirani su užasi abhazijskog rata početkom devedesetih. Ipak, najbizarniji segment doksa rezerviran je za nove generacije studenata tog istog Instituta, koje su toliko zaluđene religijom da ne vjeruju u Darwinovu teoriju evolucije, iako je riječ o budućim znanstvenicima. »Ne želim vjerovati da potječem od majmuna«, kazat će jedan od njih. Time je on blizak junakinji Jaquemetova komada koja radi u znanstvenom institutu, ali i odlazi na evangelističke seanse i swingerski erotski klub. Zato je Institut zrcalo Abhazije danas. Paleta konfliktnih i konfuznih dihotomija. Spoj starog i novog. Znanstvenog i vjerskog. Nježnog i okrutnog. Ponosnog i otužnog. Naprednog i nazadnog. Jer, to je film koji pokazuje kako se sva ljudska bića nalaze u stanju kontinuiranih paradoksa.