Art - kino Croatia

Paquola, ime i oznaka igre: Riječka filmska večer uz nagradu, filmove i razgovor

Davor Mandić

Foto Damir Škomrlj

Foto Damir Škomrlj

Večer je uključivala autorski, laureatski i izbornički segment. Prvo je prikazan Paquolin film, zatim mu je (ponovno) dodijeljena nagrada, a sve je završilo masestralnim grand finalom



Aldo Paquola je življi nego ikad. Eto jednog komentara koji možemo podijeliti i kao razmišljanje onih koji o Aldu Paquoli uopće misle, ili onih koji uopće misle. Jer misliti u Rijeci znači i misliti o Aldu Paquoli i njegovoj ostavštini, bila ona autorska ili ljudska. Naravno, ovaj komentar se može iščitavati i kao čuđenje nad činjenicom da je Aldo Paquola živ, jer ga, istina, nije bilo prisutnog u javnom životu onoliko koliko smo na njega u ranijim godinama naviknuli.


No dodjela nagrade Hrvatskog društva filmskih kritičara »Vladimir Vuković« za životno djelo Aldu Paquoli »izvukla« je na ponovno vidjelo ovog filmskog kritičara, vrsnog autorskog stilista, mislitelja urbanosti, davnog filmskog autora i postojanog pohađatelja cjeloživotnog obrazovanja iz bonvivanstva. Za one koji misle, ova vijest neće biti novost; pa dodijelili smo Paquoli tu nagradu još u lipnju te nakon toga svjedočili njegovu »ponovnom rođenju«, intervjuima, velikim (autorskim) planovima, životnom elanu i mentalnoj visprenosti. Što sad opet?


Automati želja


E, pa lijepa priča se nastavlja. Tihim posredstvom Dragana Rubeše, koji je svojedobno u Novom listu branio filmskokritičke boje zajedno s Aldom Paquolom, nastavivši to činiti i nakon Paquolina umirovljenja, dogodio se i drugi nastavak sage o nagradi. Naime Paquoli je nagrada dodijeljena u Zagrebu, a Rubeša, i mnogi drugi, smatrali su da bi lijepo bilo upriličiti i dodjelu nagrade u Rijeci. Pa je u okviru neizbježnog Art-kina Croatia to i učinjeno; u Rijeku je došao predsjednik HDFK-a Hrvoje Pukšec te još jednom dodijelio plaketu Aldu Paquoli u njegovoj filmskoj večeri.




A filmska večer uključivala je tri Paquolina segmenta: autorski, laureatski i izbornički. Prvo je prikazan Paquolin film »Automati želja« iz 1979. godine, 20-minutni nadrealistički eksperimentalni kratkiš koji u glavni fokus stavlja glumce i gledateljsko očekivanje od glumaca. Glumci su automati želja, no oni u Paquolinu filmu u principu ne znaju koje je njihovo »pravo« mjesto, ne znaju što im je činiti, pa samo prolaze kroz kadrove, gledaju u neodređenim pravcima, ponavljaju radnje koje se mogu činiti bizarnima, kao što to može izgledati kad se glumca i njegovo djelo izvuče iz konteksta u kojem djelo nastaje. Sve to događa se na pozadini tada industrijske, a danas postindustrijske Rijeke, oko INA-ine rafinerije na Mlaki, u Tvornici papira, u luci, na Trsatu… – snimljeno kamerom Gorana Trbuljaka – uz zvukove puhanja, avionskog nadliljetanja, metalnog lupanja… pomiješane s klasičnim glazbenim repertoarom. Sugestivni kadrovi iz kojih bi se mogle izvlačiti skrivene po(r)uke kada bi se to baš jako htjelo, najbolje funkcioniraju u kontekstu zaigrane autoreferencijalnosti, tipično postmodernističkog svrtanja pozornosti na sebe, i pokazuju da je Paquola kao filmski autor mogao još puno toga dati, da je nastavio.


Podcrtana večer


No nije nastavio; u filmskoautorskom smislu snimio je još koji metar namjenskog filma, a onda se potpuno prebacio s druge strane, one koju, kako to Hrvoje Pukšec reče uz dodjelu nagrade Paquoli, filmski svijet ne voli najviše, pa si je zato i osmislio nagradu koju si sam dodjeljuje. Ne čudi, naravno, da je u kratkom razgovoru nakon projekcije filma »Automati želja« Rubeša Paquoli postavio pitanje o nenastavku filmske karijere, jer to smo mu i mi pitanje postavljali u mnogim razgovorima koje smo vodili za Novi list i oko njega. Paquola je i opet odgovorio isto, a sukus je da ga je prvo u tome spriječilo služenje vojnog roka, a onda činjenica da je tada bilo jako skupo snimati filmove.


– Sada je situacija drugačija, tehnika je dostupnija i planiram napraviti filmove koje nisam napravio: film o D’Annunziju, ali ne spektakl, nego jeftino, zatim »Kućne poslove fantoma opere«, film za koji je scenarij davno bio odobren na javnom natječaju, a onda i »Smrt i ja«, prema pjesmi A. B. Šimića, što su također bili odobrili u Jadran filmu – rekao je Paquola.


Treći segment večeri, izbornički, bio je i opet u tonu i fonu Paquolinu – red duhovitosti, red bizarnosti, red društvene kritike izrečene s klaunerske pozicije, koja garantira pogrešku u tumačenju ako se ono izvodi jednostrano i dogmatično. Film »Veliko žderanje« (1973.) Marca Ferrerija toliko je točan i dobar izbornički posao koji je Paquola načinio u svojoj filmskoj večeri u Art-kinu da se čini da ni jedan drugi film nije mogao biti prikazan. Iako Paquola svoje razloge za izbor ovoga filma nije osobito objašnjavao publici u solidno popunjenoj dvorani Art-kina, rekavši tek da nije htio one najveće klasike, ali ni podcjenjivanje »Tesnom kožom«, film je to koji je savršeno podcrtao večer.


Prvo, kritika dekadentne suvremene buržoazije i njene ispraznosti nije jednoobrazna; četiri njena priopadnika odlučuju se ubiti od hrane u prekrasnoj vili jednog od njih.


I inače to čine, no ovaj put ubijanje od hrane mišljeno je doslovno – metafora treba oživjeti, da bi, paradoksalno, za pravo umrla. Uz orgije hrane, dakako ide i smrtni grijeh pohote, pa će se četvorki pridružiti i nekoliko prostitutki, ali i jedna učiteljica, koja će na poseban način povezivati četiri prijatelja. Ni tu kritika nije otprve jasna i jednoobrazna, no pažljivije iščitavanje »dekadentnih« prostitutki, nad kojima moralistički zdvajaju i neki od pripadnika četvorke, pokazuje da one ispadaju najnormalnijih nazora o onome što se događa.


Učiteljica, pak, dama, postat će katalizator ireverzibilnih promjena, onaj jezičac na vagi koji može presuditi u određenim okolnostima. Puno bi nam prostora trebalo da pojasnimo sve s čime smo otišli nakon projekcije ovog filma, no takvoga prostora nemamo, pa ćemo samo zahvaliti Aldu Paquoli na ovom iskustvu, ali i organizatorima na nemalom trudu koji je morao biti uložen da bi se ovaj film mogao prikazati, uz hrvatski titl, čime je dostojanstveno obilježena jedna autorska karijera. Karijera kojoj, na sreću, još uvijek ne naziremo kraj.