Intervju

‘Ne gledam filmove i ne idem u kino’: Razgovarali smo s doajenom filmske kritike Aldom Paquolom

Davor Mandić

Foto Ivica Tomić

Foto Ivica Tomić

Nagrada koju sam dobio nagrada je ceha, struke, i to je ono bitno: struka ti je daje, a ne neki hobisti. Kad dobiješ nagradu za životno djelo, to je svakako jedan pečat završenosti. Obavio si što si imao obaviti, a sad skupljaj značke, odi u ribolov, zabavljaj unuke. Ali ja nisam ni hobist, ni djed, tako da ništa od toga!



Aldo Paquola, čovjek čije su se filmske kritike čitale kao upute za gledanje filmova i pozivnice na dijalog s njima, čiji su eruditski eseji bili oličenje sretnog spoja akribičnosti, informiranosti i stilskog umijeća, čije su kolumne u Novom listu često bile oaze vješte verbalizacije, neko vrijeme kao da se povukao. Nismo za njega čuli, nismo ga sretali i, najvažnije, nismo ga čitali. A onda je došao telefonski poziv koji nas je obavijestio o skorom izlasku knjige izabranih kolumni iz Novog lista, koje su se okupljale pod naslovom “Licemjer”, kao i obavijest o Paquoli kao dobitniku nagrade za životno djelo “Vladimir Vuković” Hrvatskog društva filmskih kritičara.


I više nego dovoljno povoda za susret i razgovor s ovim eruditom i uvijek poticajnim sugovornikom.


Na dogovoreno mjesto ušao je teško hodajući, podupirući se štapom, ali sa širokim osmijehom, živa pogleda. I doista, ubrzo je naramak zamišljenih rekapitulacijskih pitanja odmijenio set pitanja o sadašnjosti, a još više o budućnosti, svakako manje očekivano u kontekstu razgovora nakon dobivanja nagrade za životno djelo.


Dotok blagotvorne energije




Nismo ni sjeli, a Paquola nam se ukratko povjerio po pitanju zdravlja.


– Deset posto oboljelih od psorijaze dobije psorijatični artritis. I ja sam među njima. A to je noćna mora psorijatičara. I sad su tu neki biološki lijekovi. Ma grozno – rekao je dok smo naručivali pivo.


Ali dok je pivica tu, sve je u redu?


– Ma dok je pivica, dobro je.


Je li ova nagrada za životno djelo došla u pravo vrijeme? Je li došla prekasno, ili možda prerano?


– Ne bih rekao da je okasnila; uvijek je dobro dobiti nagradu, ali bilo bi još i bolje da sam je dobio kao mlad. Ali moglo je biti i prekasno. A to bi bilo grozno. “Nad otvorenim grobom tužni zbore…”, rekao bi Krleža. I panegirici su tu i sve, a ti si post mortem i ništa te se ne tiče. Tako da je nagrada došla, ne mogu reći ni u pravi čas, nije ni okasnila, nego je jednostavno – tu. To, naravno, ima svoje implikacije. Neće me ona preporoditi, iako nedvojbeno jest dotok blagotvorne energije. Da sam barem bio pametniji pa imao nekoliko pripremljenih rukopisa u ladici i sad samo iskoristim ovaj trenutak.


Kako je prošlo uručenje nagrade?


– Prošlo je dobro što se tiče mog hodanja. Nisam se previše iscrpio truckajući se po putu. A samo zbivanje bilo je u starom kinu Tuškanac, što je blizu poljane na kojoj su spaljivali vještice. Tako je rekla Milana Vuković Runjić, izaslanica gradonačelnika, iako ne znam što gradonačelnik ima s tom nagradom, budući da nagrada nije zagrebačka, nego je nagrada ceha, struke, i to je ono bitno: struka ti daje nagradu, a ne neki hobisti. O toj sam nagradi dokučio: kad dobiješ nagradu za životno djelo, to je svakako jedan pečat završenosti. Obavio si što si imao obaviti, a sad skupljaj značke, odi u ribolov, zabavljaj unuke. Ali ja nisam ni hobist ni djed, tako da ništa od toga!


Nema više pisaćeg stroja


E pa sad vi onda njima u inat počnite opet pisati i objavljivati.


– Pa ja ću svakako probati, barem dovršiti ono što sam dosad zanemarivao. Sada je tu internet, u mutacijama raznim, pa bih se onda najesen prihvatio toga interneta i započeo s novom kolumnom. A ova kolumna Licemjer, od koje izbor uskoro izlazi, dobra je forma; ima od 400 do 500 riječi, što je optimalno za internet. Nije prevelik tekst, a nije ni rečenica.


Jeste li već razgovarali s nekim tko bi to plasirao?


– Volio bih vidjeti što mogu napraviti sam. Uveo bih sebe s novim imenom i prezimenom i bio bih kostimiran. Jer nije mi pošlo za rukom da imam masku kada sam bio krenuo s Licemjerom. Licemjer je nastao vizualno u mojoj glavi; na trenutak je bio maska Zorroa, pa sam tražio nešto takvo i Svjetlana Hribar mi je tada pomogla i pitala u Kazalištu. I donijela mi ono što je mogla dobiti, ali to je bilo nešto tako šareno, a ne za slavljenje tuge, što sam htio. Tako da sam na kraju parodirao čovjeka koji se podbočio, koji nosi leptir-kravatu, a svi znaju da nikada nisam nosio ni kravate, a kamoli leptir-kravate, ali htio sam ironizirati nekog kvazikolumnista koji se tobože drži važno, podbočio se, drži glavu, a zapravo skriva podbradak.


S obzirom na to da spominjete internet, moram se podsjetiti vašeg predavanja tekstova u Novom listu na pisaćoj mašini, dok je svijet već bio duboko uronjen u internet. Kako ćete pisati kolumne, direktno u kompjutor ili imate neki drugi plan?


– Jedno kratko vrijeme pisao sam za La voce del popolo, koji je imao četvrtkom dodatak o filmu, sve na računalu. A u Novom listu sam bio iznimka. Pustili su me na miru. Tajnica je to znala prepisati, moja dobra vila, a ja sam još često dolazio u posljednji čas, trčeći. Jednom je nešto bilo: ostavio sam kuvertu u knjizi koju sam vratio u Gradsku knjižnicu. Tako da je netko dobio ekskluzivno tekst na toj sivoj vrpci, na kojoj je nedostajalo “k”. Ja bih pisao “h” i onda dodavao kvačicu.


Dakle na kompjutoru ste dobri?


– Dobar, ali ne u potpunosti, dakle nisam ovladao s mnogo toga, ovo što mladi s lakoćom rade, kako se prebacuju u tim orbitama i putanjama kompjutorskim, ne, ja sam tu samo za pisaćim strojem koji je računalo. Internet me u početku bio jako zaokupio. Tipkam, pa se otvara niz poveznica, pa za tim strojem provodim previše vremena, a tu je i fizički problem, zbog artritisa ne mogu dugo izdržati. Trebao bih imati neki dobar stolac, ali naći ću i tome lijeka, uvijek se mogu ustati, prošetati, uzeti limenku piva i nastaviti.


Imate li već neki plan?


– Pa razmišljao sam o formi bloga, pod pseudonimom, imao bih monokl i veliku leptir-kravatu u obliku pravoga leptira, pa moram naći vrsnu krojačicu. Monokl ide na lijevo oko, pravi, dioptrijski. Još nisam odlučio kakvo će biti odijelo. U svakom slučaju to je iz tradicije klaunova.


Što se tiče sadržaja, koliko će se nove kolumne naslanjati na starog Licemjera?


– Izazov je bio u tome da budu potpuno drugačije. Tematski, stilski. Ne u smislu onog uobičajenog što se od mene očekuje; tematika ne bi bila gradska; Rijeku sam “obavio” u Licemjeru, koji uskoro izlazi u formi knjige.


Izgubljeni film


Kada bi mogla najavljena knjiga?


– Malo nas je ljeto uhvatilo pa možda ipak promocija bude u rujnu. Butorac (Franjo, izdavač, op. a.) kaže da bi moglo biti i nekoliko promocija. A na jesen, to je javio Rubeša (Dragan, filmski kritičar Novog lista, op. a.), probat će naći kopiju mog filma “Automati želja”, uz još jedan film koji je i žanrovski, nastao kao namjenski, ali je zapravo umjetnički. Pa bi se malo o meni govorilo, sve opušteno, i to bio onda bilo u Art-kinu u rujnu.


Dakle, našli su kopiju filma i mogu ga restaurirati?


– Postoji negativ u Jadran filmu, ali Jadran film je sad tu gdje je. Bio je najjača kuća u ovom dijelu Europe, a onda je došla pretvorba i privatizacija, i potpuno je otišao kvragu, blago rečeno. Tamo je negativ, a Goran Trbuljak (snimatelj na filmu, op. a.) tražio ga je preko raznih kontakata i ne, nema ga. Kopija je bila pohranjen u kinu Teatro Fenice. Ja sam čak gore, gdje je projekcijska kabina, nosio kamfor u vrećici, pa sam prema savjetu taj kamfor uvalio usred koluta vrpce filma. Davno bijaše to.


U Teatru Fenice je bila vrpca?


– Da.


Gdje je po vama mogla završiti?


– Ne znam, trebalo bi možda angažirati nekog forenzičara. Ali Rubeša mi je rekao da će se potruditi, a Trbuljak je rekao da je čuo da postoje čak dvije kopije u Zagrebu.


Da imam novaca ili da sam nekako blizak raznim političkim strukturama, našla bi se lova…


Aldo, možda netko od struktura pročita ovaj intervju. Recimo, gospodin Obersnel, koji onda kaže: “Pa dajte, ljudi, zovite Alda i pitajte ga što treba”. On bi na ovo rekao da to tako ne ide, ali što nas briga, je li tako?


– Da, da, gospodin Obersnel bi to mogao! (Smijeh)


Ali voljeli bismo vidjeti taj film. O njemu smo toliko puta već razgovarali vi i ja, a nisam ni isječak vidio.


– Da, četrdeset godina je prošlo. Trbuljak je diplomirao na Akademiji s tim filmom, a onda je angažiran na “Izgubljenom zavičaju” Ante Babaje. Četrdeset godina: 1978. je završena produkcija u prosincu, u veljači ’79. sam montirao i te godine film odlazi u Pariz i Amsterdam, a ja u Aleksinac u vojsku.


Kad sam razgovarao s Goranom Trbuljakom u povodu njegove izložbe u Rijeci, između ostalog sam ga pitao i što vam je napravio na snimanju tog filma da više nikad niste snimili film. Pa što se desilo?


– Ah, snimili smo još jedan film Goran Trbuljak i ja, ali namjenski – “Riječka pomorska privreda” – ali je na kraju ispao umjetnički. I ovi su bili užasnuti. Ovi, to znači: Jadrolinija, Jugolinija, “3. maj”, Viktor Lenac… Tada je jedan od glavnih moćnika bio Josip Štefan, znam da su to bile grozne psovke nakon što je pogledao film. Uglavnom malo sam napakostio strukturama, nehotice. To je bilo 1984. Trbuljak je imao kameru. Sjedili smo ovdje gdje i vi i ja i dogovarali se. Možda nešto napravimo.


Nedovršeni projekti


Što biste napravili?


– Pa naumio sam raditi film o D’Annunziju, ali ne spektakl, nego digitalnom tehnikom, jeftino, zatim su tu “Kućni poslovi fantoma opere”, što je trebao ’81. biti film s Rundekom u glavnoj ulozi. Film je odobren, odnosno scenarij je odobren na javnom natječaju. Šest je scenarija tada odobreno, a samo jedan je realiziran, i to ne moj. U žiriju su bili Frano Vodopivec i Veselko Tenžera. Vodopivec kao vrstan filmaš i Tenžera kao vodeći kolumnist, pa mi je bilo drago da su baš ta dvojica podržala projekt. Ali iz Rijeke se ne može u Zagrebu kopati, tako da sam trebao biti tamo. Ali realizirat ću i “Smrt i ja”, prema pjesmi A. B. Šimića, što su mi isto bili odobrili u Jadran filmu. Jadran film je imao umjetnički savjet u kojem su bili Lordan Zafranović, Rajko Grlić i Vatroslav Mimica. Kad je Zafranović rekao da bi mogao napraviti i taj film, Mimica je pitao jesu li “Automati želja” montirani. A ja sam baš bio u motaži. Pa se nije napravilo. Ali to ću ja napraviti, videotehnikom, sofisticiranom tehnikom koju će dati snimatelj.


Znači, svi ti projekti koje niste uspjeli ostvariti sad vas “svrbe”?


– Da, istina, a ako se uzme u obzir internet, možda bih se tu negdje pozicionirao.


Znači, vas sad lijepo goni kreativni zanos i eros?


– Pa da, ova nagrada jest bila blagotvorni dotok energije, kako sam to izjavio na dodjeli. Jer sada biti pasivan i samo odlaziti po terapiju i u KBC obavljati ono što mi kažu doktori, to bi bilo grozno. Dakle moram se posvetiti sebi. Zdravlje je svakako važno, ali postoji i emocionalno, mentalno zdravlje osim kosti. Kvragu i kosti…


Dug period života ostavili ste se toga kreativnog, filmskostvaralačkog posla i posvetili se filmskoj kritici, promišljanju o filmu. Kako to da se prije niste više angažirali, s obzirom na to da je jasno da je kreativni zanos samo mirovao?


– Da, desetljeća su prošla, ali nisam, eto, držao sam se novinske kritike i života koji neki zovu razuzdanim, ali reći ćemo hedonističkim, i taj stvaralački živac nije bio umrtvljen, ali je bio zanemaren. Sada se nemam namjeru dokazivati, nego biti opušten. Zato je nagrada za životno djelo dobro pokriće jer opušteno mogu raditi ono što mi se svidi. Naravno, to su i troškovi trebat će naći sponzore, donatore, mecene…


Ma ja garantiram da će gospodin Obersnel nazvati i pitati što vam treba. Nego, kako ćete nazvati blog, nove kolumne?


– Zasad još nisam smislio, jedino znam da će se lik zvati Strig Bombastus, evo otkrit ću vam i to, kao što sam rekao, imat će monokl, ogromnog leptira za vratom, neki smoking…


Hoće li oštrica biti oštra kao i prije, ili ste se ublažili?


– Držat ću se toga da bih da me čitaju, a s druge strane to čitanje bi moglo biti i gledanje, mogao bih i kakav kratki filmić imati, da bude povezano, ne linearno… Ali nema vremena za lutanja, moram to dobro konceptualizirati, odvagnuti razne mogućnosti i krenuti najesen bez odlaganja.


Kad ste proučavali, iščitavali ponovno kolumne Licemjera za knjigu, što ste mislili? Kako vam se one čine sada?


– Odbacio sam 117 kolumni. Ima tu dobrih tekstova, ali i tekstova u kojima nisam pokazao bogznašto, prvenstveno u umijeću, jer meni je uvijek stalo do artizma riječi. Nisu meni toliko bile važne teme, koliko igre riječima, stil. A tema je mogla biti bilo što. Ono što mi se svidjelo, zadržao sam, to je bio kriterij, da nema uzlova, da tekst ide gotovo kao da recitiram, glatko. Ako bi se pojavio uzao, onda je to nešto hrapavo, neki jarak, i ne ide. I mogu reći da je ta forma od 400 do 500 riječi, trodijelna, s poantom na kraju, jako dobra, ali toga se nisam držo doslovno, bilo je i improvizacija.


Ne idem u kino


Gledate li filmove?


– Ne, zapravo. Nešto sam gledao preko sticka na monitoru, ali ne idem u kino; zadnji put sam u kinu bio u siječnju 2013., u Cinestaru, ali to mi je nepodnošljivo, ozračje samo, prevelika je glasnoća zvuka, okružen sam mladima kojima je bitno jesti kokice i piti kolu, i to im je izlazak i ugoda, i neka im je, a filmovi su idiotski, prilagođeni mladima. Ta se ljestvica sve niže i niže spušta.


A Art-kino?


– Oni imaju jako dobar program, ali to sam zanemario. Moram se uputiti pa taksi zvati. Ali žao mi je bilo, moram priznati, više puta kad sam vidio što je sve na programu.


Ali sada postoje i mnogi ti drugi kanali kojima se od kuće može gledati filmove, poput Netflixa, pa kada biste to mogli, bi li vas zasvrbjelo ponovno pisati i o filmu, s obzirom na svu ovu vašu probuđenu kreativnost?


– Svakako imam namjeru dvije knjige napisati. Za tri, pet, deset godina… nije bitno, jer mi je sam proces pisanja ugoda. Jedna knjiga zvala bi se “M”. To je od imena moga djeda Milana Zmajića, koji je ubijen u nacističkom logoru Mauthausen 1944. Nisam ga nikad ni upoznao, naravno. Imam tanjur, s ornamentom i čuvam ga da ne bude razbijen pa ne jedem iz njega, imam kravatu, šest odlikovanja, sablju, džepni sat i ilustriranu knjigu ruskih priča. Ne znam može li se iz toga nešto rekonstruirati, mogu li iz toga doznati nešto o svom djedu, ali neka me sam proces pisanja tamo odvede; ne bih si unaprijed postavljao nikakva ograničenja. Jer memorabilije mogu zavarati, ne pokazati čovjeka kakav je bio. To mi je, a bila bi to knjiga do 200 stranica s fotografijama, proza, u pet poglavlja i volio bih svako poglavlje napisati drukčijim stilom. To bi možda bio moj korak prema literaturi.


Druga knjiga bila bi o filmu, američkom i britanskom filmu, gledanom s raznih aspekata; recimo “Automobil u američkom filmu”, “Alise u zemlji čudesa”… Bili bi to eseji, nekoliko kartica objektivnog teksta i jedna kartica potpuno subjektivnog teksta, ponekad tračerski, ponekad neugodno, u prvom licu.


Fascinira vaša vitalnost i kreativni eros. Očekivao sam da ćemo rekapitulirati, u skladu s nagradom za životno djelo, a mi smo većinu razgovora posvetili vašim planovima za budućnost. Dakle morat ćemo tu nagradu za životno djelo, koja dolazi na kraju puta, nekako doznačiti, preimenovati.


– Da, da, to je nagrada za životni poticaj!