Piše Dragan Rubeša

Mali holivudski rat: Priča o Netflixu u eri Oscara i Zlatnih globusa

Dragan Rubeša



U inventuri filmske 2019. kritičar Nenad Polimac podastire pomalo dubiozni stav o sveprisutnom Netflixu, zbog kojeg je staro dobro kino postalo »uzgredna atrakcija«. Kao da je tekst napisao Netflixov plaćenik. Možda je s pojavom te iste platforme, koja je okupirala kolektivni imaginarij, film prestao biti u centru pokretnih slika. No to ne znači da je ona učinila revolucionarni pomak u kinoprikazivačkoj genezi, što dokazuje i nikad bolja posjećenost riječkog ne baš uzgredno atraktivnog Art-kina. Jer, problem nije u Netflixu, već u našim distributerima, koji a priori odbacuju iz marketinških razloga filmove s njegovim pečatom. Za razliku od Italije, Francuske i Velike Britanije, koje su distribuirale u kinima Netflixove autorske miljenike, od Cuarona (»Roma«), do Scorsesea (»Irac«) i Baumbacha (»Marriage Story«). Svi ti filmovi imali su u kinima tih europskih država itekako dobru gledanost.


No zato je u noći Zlatnih globusa Scorseseov »Irac« doživio totalni debakl. Kao da je imperativ stranih novinara u Hollywoodu bio ignorirati Netflixove produkcije pod svaku cijenu, možda i zato jer je Scorseseov preskupi komad (150 milijuna dolara) bio prepun sivila i sjena. A možda i zato jer je Scorsesea trebalo kazniti zbog njegovih reakcija na Marvelove produkcije, nakon što je u tekstu objavljenom u New York Timesu napisao da Marvelovi komadi nisu umjetnost nego bučni lunapark. Ostaje pitanje kako će na te reakcije reagirati glasači oskarovske Akademije. Ništa bolje nije prošao ni Baumbachov sjajni »Marriage Story«. Zlatni globus osvojila je tek ekstraordinarna Laura Dern u kategoriji sporedne uloge. Zato nije čudo da je u tim malim holivudskim ratovima, Disney tek mogao kontrirati Netflixu povijesnim preuzimanjem 20th Century Foxa.


Benedikt i Benedetta


Doduše, hrvatska kinoprikazivačka svakodnevnica ulazi u 2020. s lamentacijama o (vječnom) gubitku kina »Europa«. Ovakve reakcije produkt su pomalo komotnih stavova malograđanske metropole naše, koja u kinoprikazivačkoj djelatnosti odbacuje sve što je udaljeno tek kilometar od Špice. Možemo mi oplakivati krah »Europe«. No rješenje za našu prijestolničku filmofiliju postoji. Treba samo pokrenuti dupeta, ustati se iz neudobnih redateljskih stolica koje krase terasu kafića »Europe« i potegnuti Ilicom do Kordunske, ako to nije nemoguća misija. Jer, autor teksta koji držite u ruci nikad nije promatrao »Europu« kao ultimativni fetiš, koliko god štuje njenu neprijepornu ulogu u festivalskoj i kinoprikazivačkoj genezi naše metropole. Njen interijer oduvijek mu je nalikovao hladnoj i preglomaznoj špilji zaboravljenih snova, poslužimo li se Herzogovom sintagmom.




No, ako su se Netflixu ovih dana dogodila »Dvojica papa«, Benedikt XVI. i papa Franjo, dok se HBO-u dogodio »Novi papa«, naše simpatije ipak su na strani Paula Verhoevena, barem kad su u igri crkva i klerikalne teme. Verhoevenov najnoviji komad »Benedetta« s Virginie Efirom, trenutno u fazi postprodukcije, čijoj se glumici već dogodilo vjersko ludilo u autorovu genijalnom »Elle«, dok je u vrtu svoje vile napravila king-size jaslice, nema ni Netlixov ni HBO-ov produkcijski pečat, već ide u kinodistribuciju. Jer, kad je novi kurator »Kinoteke« u Kordunskoj obećao da će program sastavljati po tematskom ključu, nadajmo se da će s Verhoevenovom »Benedettom« koja se upušta u zabranjenu lezbijsku vezu, iznjedriti nekakav »nunsploitation« program s komadima poput Borowczykova »Interno di un convento«, »Ljubavnih pisama portugalske redovnice« Jesusa Franca ili »Suor omicida« Giulia Beruttija, ali i, pazi sad »Flavije, muslimanske redovnice« Gianfranca Mingozzija.


Marvelizacija Hollywooda


Jer, u svoj toj polemici koju je proizvela Scorseseova lamentacija o »marvelizaciji Hollywooda«, bizarnije zvuči tek najava Disneyjeva/Marvelova čelnika Boba Igera o bliskom susretu sa Scorseseom, koja bi trebala izgladiti njihov sukob. Zvuči poput scene iz »Irca«. Mogu li Netflixov trio Scorsese, Baumbach & braća Safdie odigrati nekakvu ulogu »Avengersa«? Da bi apsurd bio pikantniji, taj isti Bob Iger je 1989. bio direktor TV kuće ABC, one iste koja je pokušala zaustaviti Davida Lyncha da snimi »Twin Peaks« i sabotirala njenu drugu sezonu, jer njen autor »ne poznaje pravila storytellinga«. Lynch će mu se osvetiti 25 godina kasnije s remek-djelom »Twin Peaks: The Return«. To je onaj isti »osobni film« (»personal cinema«) na koji se referira Scorsese u tekstu objavljenom u New York Timesu. To su oni isti »motion pictures« koje toliko štuje Scorsese, ali i oskarovska Akademija. Barem u njenom nazivu.


Nekad su u tom istom Foxu koji se prodao Disneyju snimali Hawks, Walsh, Dwan, Borzage i Murnau. Oni su imali viziju. Danas u Foxu ne postoji ni vizija ni ideja. To je ta destrukcija umjetnosti koju spominje Scorsese. Možda je rješenje u nekim novim produkcijama koje nas očekuju. Novi Apichatpong (»Memoria«). Novi Carax (»Annette«). Novi Moretti (»Tre piani«). Nova Mia Hansen-Love (»Bergman Island«). Novi Abel Ferrara (»Siberia«). Nova Kelly Reichardt (»First Cow«). Novi Bruno Dumont (»Par un demi-clair matin«). Novi Nadav Lapid (»La Genou«). Novi Bertrand Mandico (»Paradis Sale«). Svi za kinodistribuciju spremni. Kakva nas jebozovna godina čeka među tim Polimčevim »uzgrednim atrakcijama«! HBO-u ostaje tek jebodrom zvan »Novi papa«.