Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 11° 1
Sutra: 11° 11° 1
20. studenoga 2019.
Ispis članka: Ledena samoća tragedije izbjeglica: Tri sjajna filma na Zagreb Film Festivalu - Novi List

NoviList.hr

Ledena samoća tragedije izbjeglica: Tri sjajna filma na Zagreb Film Festivalu

Migrantska zima

25. studeni 2018 10:57

Napisao: Dragan Rubeša

»La prima neve« Talijana Andree Segrea, »Joy« Austrijanke iranskih korijena Sudabeh Mortezai i »Fortuna« Švicarca Germinala Rouxa, izdvajaju se iz festivalskih niša zatrpanih migrantskim temama

Ledena samoća tragedije izbjeglica: Tri sjajna filma na Zagreb Film Festivalu

Naša javnost konačno može odahnuti. Dolazi nam ledena zima i zaustavit će sve te migrante koji siluju, provaljuju u vikendice, otimaju, ubijaju, ruše groblja i rade sve ono što naši fini katolici ne bi ni u snu napravili. Vjeruju ti pervertirani jahači na valu antiimigrantske histerije da će ih zima sve potamaniti. Ali oni su, eto, žilavi.

Prošli su u životu svakojake užase, pa zašto ne bi i zimu. Pokazuju to čak tri komada koji se izdvajaju iz festivalskih niša zatrpanih migrantskim temama – »La prima neve« Talijana Andree Segrea, »Joy« Austrijanke iranskih korijena Sudabeh Mortezai i »Fortuna« Švicarca Germinala Rouxa, koju je ovih dana mogla vidjeti i publika ZFF-a u sklopu programa »Plus« koji kuriraju srednjoškolci. Iako je ZFF sondirao i neke druge nevidljive migrantske tragedije, poput Rohindža koji bježe u Tajland (šifra: »Manta Ray«).

Put nade

No Andrea Segre je pokazao da ima i onih koji još uvijek ne odustaju od humanosti. U »Prvom snijegu«, jedan afrički izbjeglica obret će se u brdima Trenta, gdje će ga prihvatiti obitelj starog pčelara, koji ga zapošljava kao pomoćnika u svojoj stolariji. Tamo se on počinje zbližavati s njegovim unukom, kojem postaje neka vrsta surogata za izgubljenog oca. U početku se oni promatraju i njuškaju na distanci, iako će ih ubrzo zbližiti vlastite usamljenosti, jer u dječakovu odrastanju nedostaje očinska figura. Iako »Prvi snijeg« priziva autorovu dokumentarističku prošlost (već je snimio nekoliko finih doksa s migrantskim temama, poput »Zelene krvi« koji se bavi pobunom u Rosarnu), sada balansira negdje na pola puta između rigoroznog i emotivnog. Za razliku od autorova prethodnog komada »Shun Li i pjesnik« koji se bavi sličnim srazom različitih kultura, ali u maglom obavijenoj venecijanskoj laguni, pravne probleme migracije sada zamjenjuju oni psihološki. Zato su dječakovo lutanje snježnom šumom u društvu Danija, neki kritičari povezivali s odnosom Huckleberryja Finna i odbjeglog roba Jima.

Ono što u Danijevoj planinskoj kalvariji predstavlja dom starog pčelara, to je Rouxovoj mladoj Etiopljanki Fortuni samostan smješten visoko u švicarskim Alpama, gdje su joj švicarske vlasti osigurale privremeni smještaj zajedno sa hrpom azilantskih očajnika dok se ne pronađe neko drugo rješenje. Jedinog pravog prijatelja u toj divljini pronašla je u magarcu kojeg će spasiti od sigurne smrti. On je taj kojem se Fortuna ispovijeda, jer za to zaduženi svećenici ni sami ne znaju je li pametnije da ona napravi abortus ili zadrži dijete začeto u tajnoj vezi s 26-godišnjim afričkim migrantom Kabirom koji ju je uz šamar optužio da mu je »nabacila probleme na probleme«. Jer, još od Bressonova »Au hassard, Balthasar«, figura »svetog« magarca i njegove »vlasnice« nije oslikana tako dirlijvo i emotivno. Kad je već Bog ne sluša, kako to ona zatvorena u tišini poručuje Gospi s njena malog privatnog oltara ukrašenog raspelom i fotografijama njenih roditelja, ostaje joj jedino magarac.

Ali objektiv filma uronio je u te migrantske zime davno prije no što su nam se dogodile Lampeduse, Džungle, balkanske i ine rute i njihove »ožičene« granice. Još davne 1990. Rouxov sunarodnjak Xavier Koller snimio je potresni komad »Reise der Hoffnung« u kojem prati migrantsku kalvariju siromašnog turskog bračnog para koji se pokušava ilegalno dokopati švicarskog raja. Najprije će im dijete nastradati u mećavi, dok su razdvojeni pokušavali savladati prijevoj Splugen, nakon što ih je preveslao krijumčar. Potom će otac završiti u zatvoru, optužen da je vlastitim nemarom uzrokovao dječakovu smrt. A promrzla majka koja je besciljno tumarala planinom, pronaći će spas u planinskom hotelu koji joj je poput fatamorgane usred noći izronio iz snijega. No ubrzo će doživjeti nervni slom, saznavši za sinovu tragediju.

Nesretna Joy 

Slične planine ugledat će crna prostitutka Joy u istoimenom komadu sjajne Sudabeh Mortezai, nakon što je na trenutak odbacila periku i šminku (portretira je izvrsna debitantica Joy Anwulika Alphonsus). Iako je i ona promrzla odradila svoju kraću austrijsku planinsku turu, sada će joj se Alpe ukazati na neonskom plakatu bečke autobusne stanice koji reklamira ljepote Tirola. Zato ima neke proklete ironije u simbolici imena Rouxove i Mortezaičine heroine. Njihovi isprani životi miljama su udaljeni od sreće (»Fortuna«) i radosti (»Joy«). Jer, Joy i njene crne prijateljice jednako eksploatiraju stranci i vlastita komuna inkarnirana u svodnici Madame. Time njihov eventualni bijeg iz tog začaranog kruga praktički postaje nemoguć. Iako će se Joy približiti onoj svijetloj točkici na kraju tunela. Da bi iz njega izašla, treba isplatiti dugove Madame. Ali tu je i njena kolegica Precious. Ono što je za Fortunu oltar sa slikama njenih roditelja postavljen u njenom planinskom skloništu, to su za Precious posteri Beyonce, Lupite Nyong'o i Michelle Obama kojima je ukrasila zid svoje bečke sobe kao simbolima uspjeha.

Precious i Joy pronaći će svoj oltar oslobađanja i topline tijekom katarzičnih odlazaka u afričku pentekostalnu crkvu između dvije šihte. Jer, Mortezai je snimila genijalni, ali opori komad o individualnom preživljavanju jedne snažne i ponosne nigerijske cure u Austriji Sebastiana Kurtza. Kako bi to kazala njena Madame - »Htjela si doći u Europu. Sada si u Europi. Zato moraš raditi i dati mi moj novac«.