Posveta revoltu

Kolektivna impotencija: Cannes i Subversive film festival u znaku radničkih prava

Dragan Rubeša

Ima neke proklete simbolike da su dvije paralelne priredbe, Cannes i zagrebački Subversive Film Festival, ispisale u glavnim programima iskrenu posvetu marksizmu i radničkom revoltu



Ovih dana, hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić razbjesnila se na Jean-Claudea Junckera jer se usudio doći u Trier na svečano obilježavanje 200. godišnjice rođenja ozloglašenog Marxa. »Zašto na račun poreznih obveznika putujete u Trier, kada Marx nije ništa dobro ostavio u nasljeđe«, poručuje mu Tomašić. Još je samo falilo da se kao predana bajkerica motorom zabije u Marxov netom podignuti spomenik i uništi ga u tisuću komadića.


Doduše, ni Juncker baš nije neki predani marksist. No, ima neke proklete simbolike da su dvije svibanjske priredbe koje se održavaju paralelno, Cannes i zagrebački Subversive Film Festival, ispisale u glavnim programima iskrenu posvetu marksizmu i radničkom revoltu. Cannesu se to dogodilo s genijalnim »En guerre« Stephanea Brizea. A u igranoj konkurenciji »Subversivea« prikazan je genijalni komad Pedra Pinha »Tvornica ničega« (»A fabrica de nada«).


Nakon što u Pinhovu komadu grupa radnika sazna da će se njihovoj tvornici dizala dogoditi stečaj, a strojevi počinju nestajati iz njihovih hala, oni se pokušavaju organizirati kako bi zadržali proizvodnju. Dok talijanski režiser Daniele (Incalcaterra) koji u filmu postaje nešto poput suvremene verzije Jean-Pierrea Gorina, raspravlja s prijateljima za stolom uz finu papicu hoće li kapitalizam doživjeti kolaps i je li samoupravljanje pravo rješenje, Ze posjećuje oca koji na polici svoje ribarske kolibe još uvijek čuva knjigu o Lenjinu i koji će ga odvesti na skriveno mjesto gdje je zakopao mitraljez, vjerujući da je borba još uvijek moguća (»Ako ne uništimo ‘gorile’, one će uništiti nas’). No Pinho odbija simplificirati i idealizirati njihovu situaciju.


Pankerski komad 




Zatekli smo se dakle na onom istom portugalskom terenu koji je već trasirao Miguel Gomes u trilogiji »1001 noć«. No tamo gdje Gomes igra na mitologiju, alegoriju i satiru, Pinho igra ne nešto puno konkretnije – rad, dijalog, seks i pank. Jer, autorov trosatni pankerski komad (nije ni čudo da njegov junak svira gitaru u hardcore bendu) u isti je mah poziv da promislimo ulogu ljudskog rada u vremenima krize, himna kolektivnoj impotenciji i tužni mjuzikl. Iako će se njihov brehtovski »LaLaLand« dogoditi tek na samom kraju. »Svijete, nanio si nam previše zla, ali mi te volimo!«, uzvikne Ze, popevši se u završnoj sceni na cijev napuštene tvornice. No, Subversive se još lani prije svih drugih uključio u Marxovu obljetnicu, prikazavši na njegovu otvaranju »Mladog Marxa« u režiji Haićanina Raoula Pecka koji promatra žanr povijesno sentimentalne drame kroz militantnu prizmu klasne borbe, romantizirajući Marxovu figuru, ali i igrajući na naglašeni diskurzivni prosede.


Gotovo identični kolosijek slijedi i Brize u filmu »En guerre« (»U ratu«). Poput Pinhova filma u čijim ćemo uvodnim kadrovima ugledati kamion koji dolazi u tvornicu kako bi pokupio njene strojeve, tako i u Brizeovu komadu novi njemački vlasnici fiktivne tvornice autodijelova u provincijskoj Francuskoj odluče zatvoriti njena postrojenja jer im je proizvodnja drugdje profitabilnija. Zvuči poznato, zar ne? Ostaje pitanje zašto su naši sineasti na takve situacije posve imuni, kao da se one dešavaju nekom drugom. Radnici tvrde da je takva igra nepoštena, jer tvornica ne stvara gubitak (gledamo Francusku, vidimo Sisak), a još pred dvije godine dogovorno su se odrekli petine plaće. No radnici blokiraju hale, ali sud proglasi zatvaranje legalnim. Radnici koje predvodi njihov sindikalni povjerenik (uvijek sjajni Vincent Lindon) kreće »u rat«, kako to i kazuje sam naziv filma. Rat se vodi blokadom tvorničkih hala, marševima, pregovorima i sastancima.


Eksplozivna tenzija 


Neki će u toj borbi podviti rep spremni na kompromise. Drugi pak smatraju da između »zakona tržišta« (prisjetimo se naziva Brizeova komada iz 2015.) i prolivene radničke krvi nema izbora. Osim ako odustanemo od humanosti i borbe, prihvativši fleksibilnu logiku brojeva. Jer, uvijek je ekonomsko pitanje ono koje će razbiti radničku solidarnost na one koji su spremni otići do kraja i one koji vjeruju da je oportunije barem ispregovarati veće otpremnine. No ono doista prevratničko u Brizeovu filmu nisu njegove marksističke ideje, već ritam njegovih slika i zvukova, koji kreiraju seriju kompaktnih blokova, gomilajući eksplozivnu tenziju iznutra, za što je prvenstveno zaslužna opsesivna zvučna kulisa Bertranda Blessinga, koja podiže radničke nepremostive i čvrste zidove. Uostalom, rat se vodi tijelima, dok su misli u drugom planu. Zato je to više ratni film nego socijalna drama. Zato je Brizeov prosede bliži Paulu Greengrassu nego Kenu Loachu s kojim su ga uspoređivali kanski kritičari.


Jer, bez obzira na kaos trenutka, Brize ima na umu konkretne figure humanosti i itekako dobro zna kako snimiti njihova neprijatelja. Zato istinska snaga Brizeova filma leži u tome da je fikcija ta koja treba autoru da bi prodro tamo gdje ni televizijske reportažne kamere ni one dokumentarne ne mogu penetrirati, hvatajući radnički revolt u trenutkku krize. Zato je upravo ekstraordinarna scena u kojoj se autor referira na plaće u Air Franceu koje su krizne 2015. u jeku pilotskih štrajkova natjerale njegov menadžment da u očaju počne trgati svoje bijele košulje i firmirane kravate.


No koliko god epilog filma ostavlja gorak okus u ustima i želucu, on ukazuje na ograničenja s kojima se suočava filmski aktivizam u dijalektiziranju društvenih sukoba. Ipak, nakon gledanja Brizeova komada vječno će nas proganjati prokleto aktualni Brechtov citat koji autor navodi u najavnoj špici: »Oni koji se bore mogu izgubiti, ali oni koji se nikad ne bore već su igubili«.