Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 1
Sutra: 5° 5° 1
20. studenoga 2018.
Ispis članka: Kino Mediteran u riječkom Art-kinu: Priča o ponosu i identitetu - Novi List

NoviList.hr

Kino Mediteran u riječkom Art-kinu: Priča o ponosu i identitetu

Riječka filmofilija

17. lipanj 2018 17:49

Napisao: Dragan Rubeša

Kino Mediteran u riječkom Art-kinu: Priča o ponosu i identitetu

Prije dvanaest godina radikalna riječka filmofilija, s pečatom agilne škvadre iz »Drugog mora«, pokrenula je filmske Mediteranske igre. Bila je to neka vrsta njena filmskog odgovora na one nedosanjane sportske. Njihov programski pristup bio je krajnje radikalan. Upoznale su publiku s perjanicama magrebskog filmskog undergrounda, poput Rabaha Ameur-Zaimechea i Tariqua Teguie, čije su kinematografije na našim filmskofestivalskim adresama bile mahom odsutne.

Ignorirale su ih i puno razvikanije priredbe poput Motovuna i ZFF-a. Na isti način njihov retrospektivni program filmskih klasika igrao je na »nevidljive« sineaste, poput Egipćanina Youssefa Chahinea. Upoznale su publiku s tada posve anonimnom Libanonkom Nadine Labaki (šifra: Caramel), koja je tek ove godine s »Kafarnaumom« ušla u glavni program Cannesa. Promovirale su s »Okusom kus-kusa« Abdellatifa Kechichea za kojeg tada u nas još nitko nije znao, sve dok mu »Adelin život« nije donio Zlatnu palmu.

Bajka i stvarnost

Ali ništa ne traje vječno. Tako su se i Mediteranske igre ugasile nakon njihova 4. izdanja. Dio slasnog mediteranskog kolača otrgnuo je Split, koji to područje nije promatrao u strogom geografskom okviru, već se ono znalo protezati sve do Skandinavije. Ove godine čak do Južne Amerike. Zato su u programu jedanaestog Festivala mediteranskog filma Split praktički više bili zastupljeni Atlantik i Tihi ocean nego Mediteran. No da bi paradoks bio veći, ono najbolje s okusom i esencijom Mediterana pobrao je ovogodišnji Subversive Film Festival s krajnje odvažnim komadima poput Maozova »Mučenika« i »Tvrđavom luđaka« u režiji Alžirke Nerimane Mari. To ne znači da splitski Festival mediteranskog filma nije ponudio poneko ugodno iznenađenje, poput Alayanova »Izvještaja o Sari i Salimu« te Kalthoumove »Tvornice cementa«. Pod uvjetom da ste potonji propustili na Zagrebdoxu.

Isprika

U tekstu objavljenom u prošlom broju Mediterana (»Malo opičena mamica prokleto talentiranog sina«) zabunom je navedeno pogrešno ime autora. Njegovo pravo ime je Josip Lukić, a na Boris Lukić. Ispričavamo se autoru.

Dio tog splitskog mediteranskog »šušura« osjetit će i riječka publika s već tradicionalnim programom Kino Mediteran, kojim je Art-kino inauguriralo ljetnu sezonu pod zvijezdama. Odabir je pao na simpatični film Tolge Karacelika (»Leptiri«). Iako Velika nagrada žirija koju je osvojio na ovogodišnjem Sundanceu ne mora automatski značiti da je riječ o iznimnom filmu. Karacelik je snimio jednan od onih tipičnih »iščašenih« crnohumornih komada o disfunkcionalnim »luzerima« koje programeri naših ljetnih festivala naprosto obožavaju. Iako je ovo tek još jedna varijacija na Akinov kulturalni ping-pong između Njemačke i Turske. S time da potonju uz Istanbul zastupa i ceylanovska kasaba. A provjerenu galeriju autorovih ekscentrika na cesti čine jedan frustrirani astronaut, jedan neafirmirani glumac i jedna mentalno nestabilna učiteljica. Sve to začinjeno miksom turskog vintage popa, neurotičnih imama, eksplodirajućih kokoši i folk mitologije (selo u kojem živi njihov otac stanište je umirućih leptira).

Ipak, ono najimpresivnije u tom mediteranskom bazenu rezervirano je za talijansku retro školu koja puno duguje braći Taviani. Poput autorskog tandema Grassadonia & Piazza (»Sicilijanska bajka«) čija se bajkovita, arhaična i primordijalna priroda sudara s mafijaškim nasiljem i duhovima koji obitavaju šume i stijene, vodu i kaverne. Istim slučajem istrgnutim iz talijanske crne kronike pozabavili su se Tavianijevi u drugoj priči filma »Ti se smiješ« nazvanoj »Due sequestri«. Sličnu trajektoriju slijedi i Alice Rohrwacher u najnovijem filmu »Lazzaro felice«, u kojem bajkoviti ruralni milje olmijevskog prvog dijela zamjenjuju tragovi De Sicina neorealizma (šifra: »Čudo u Milanu«). A to isto neorealističko nasljeđe baštini i vitalni Jonas Carpignano u »Ciambri«.

Kalabrijske noći

Iako »Ciambra« ne dolazi u Art-kino u paketu s pečatom Kina Mediteran, već u zakašnjeloj redovitoj distribuciji (premijeru je imao još na lanjskom Motovunu), riječ je o filmu koji udiše Mediteran punim plućima. Ne onaj Mediteran kakav je nekad bio, sveden na turistički slogan, već kakav on doista jest. Okrutan, sirov i negdje na pola puta između rigoroznog i vizije. Sirov poput junakove »popišat-ću-ti-se-u-usta« prijetnje. U »Ciambri« se nanovo ukazuje onaj isti izbjeglica iz Burkine Faso koji je u »Mediterranei« sudjelovao u pobuni u Rosarnu. Sada Ayiva postaje uzor 14-godišnjem Piu Amatu, koji se žuri što prije napustiti purgatorij puberteta.

Iako je Piova inicijacija konfuzna jer ni sam nije posve siguran da li pripada klincima ili odraslim muškarcima. No, Carpignano odbija romantizirati njegove kalabrijske noći na periferiji Gioie Tauro, balansirajući negdje na pola puta između rigoroznog i vizije. Njegov prirodni habitat je ničija zemlja u kojoj se zakoni karabinjera sudaraju sa zakonima romskog i afričkog podzemlja. No Carpignano ne otvara nove horizonte, već kreira prijateljski odnos sa svojim naturščicima čiji svijet nikad nije poznavao granice, da bi iz njih istisnuo sav dramski intenzitet, otrgnuo veo fikcije i otkrio istinitost tog istog svijeta među naborima priče.

Zato Pio pljačka Ayivinu komunu da bi pomogao vlastitoj, ali i gleda s njegovom rajom utakmicu u izbjegličkom kampu. Iako odnos Pia i Ayive nije nikakav politički korektni model koji igra na kohabitaciju migranata, Roma i lokalnih bandi. Jer, Carpignanove priče su priče o ponosu koje poštuju teret identiteta. Priče o okrutnom svijetu u kojem se luksuzni kvartovi koje je okupirala 'Ndrangheta izmjenjuju s prekarnim komunama koje su okupirali afrički migranti.