Oproštajno, 71. izdanje Locarno Film Festivala s radikalnim pečatom njegova programera Carla Chatriana proteklo je u znaku »nevidljivih« i krajnje osobnih komada, obojenih snažnim ljudskopravaškim diskursom. Ovogodišnji festivalski laureat Yeo Siew Hua (šifra: »A Land Imagined«) koristi pulpovski okvir priče (detektiv istražuje misteriozni nestanak kineskog radnika u singapurskom škveru) da bi sondirao mizerne uvjete u kojima životare njegovi očajnici zaposleni na crno, svedeni na ilegalne robove bez identiteta. A prevažnu Posebnu nagradu žirija osvojila je Izraelka Yolande Zauberman, poznatija kao suradnica velikog Amosa Gitaija, koja se u doksu »M« pozabavila sudbinom liturgijskog pjevača Menahema Langa, koji je kao dječak bio žrtva pedofilskog zlostavljanja u talmudskoj školi.
Religija i lijekovi
U Locarnu se obreo i Leon Lučev s dvama projektima. U njegovu prvom autorskom kratkišu »Malo se sjećam tog dana«, snimanom na otoku Zlarinu i prikazanom u selekciji Pardi di domani, s Ninom Violić i Goranom Bogdanom u glavnim ulogama, jedna rođendanska proslava pokrenut će vrtlog emocija. A u doksu »Dani ludila« Damiana Nenadića, prikazanom u Tjednu kritike (Semaine de la Critique), koji je već imao hrvatsku premijeru u sklopu Zagrebdoxa, a uskoro ćemo ga vidjeti i u konkurenciji Liburnijskog filmskog festivala, upoznat ćemo ga kao voditelja terapeutske radionice u kojoj sudjeluju autorovi akteri Maja i Mladen. Maja se kljuka hrpom psihotropnih lijekova, iako se njena prijateljica pita zašto je njen »borderline« dijagnoza, a nacionalizam i homofobija nisu. A Mladen se krajem devedesetih vraća iz rata s psihičkim problemima, iako ga roditelji ne šalju liječniku, već župniku koji smatra da je psihijatrija »hram Sotone«. Pritom će im Nenadić dati kameru da snimaju sebe i svoju okolinu. Ono što je za Maju intoksikacija lijekovima, to je za Mladena intoksikacija religijom.
Maja, koja se čak 14 puta vraćala na psihijatrijski odjel bolnice u Jankomiru, poručuje nam da bi voljela biti netko tko će spasiti svijet, ali kaže da najprije treba spasiti sebe. Na kraju Nenadićeva doksa učinilo nam se da joj je to i uspjelo, dok trga u stotine komadića bolnička otpusna pisma, baca lijekove u plastičnu vreću i poručuje psihijatrima neka se jebu. Nažalost, Ismailov suicidalni stariji brat krojač iz filma »Sembra mio figlio«, ujedno i najzanimljiviji lik Quatriglijeva komada, nije uspio spasiti sebe, iako ga s Majom i Mladenom iz »Dana ludila« povezuju slične psihoze. Ismail je nekad nosio vojnicima hranu u afganistanske planine, a danas radi kao bauštelac u Trstu. Jako ga čudi da njegova cura Nina uvijek traži dopuštenje kad priča s njime (»Mogu li te nešto upitati?«).
Oliverov song