Locarno Film Festival

Jake hrvatske snage: Locarno i Liburnia nikad nisu bili tako blizu

Dragan Rubeša



Oproštajno, 71. izdanje Locarno Film Festivala s radikalnim pečatom njegova programera Carla Chatriana proteklo je u znaku »nevidljivih« i krajnje osobnih komada, obojenih snažnim ljudskopravaškim diskursom. Ovogodišnji festivalski laureat Yeo Siew Hua (šifra: »A Land Imagined«) koristi pulpovski okvir priče (detektiv istražuje misteriozni nestanak kineskog radnika u singapurskom škveru) da bi sondirao mizerne uvjete u kojima životare njegovi očajnici zaposleni na crno, svedeni na ilegalne robove bez identiteta. A prevažnu Posebnu nagradu žirija osvojila je Izraelka Yolande Zauberman, poznatija kao suradnica velikog Amosa Gitaija, koja se u doksu »M« pozabavila sudbinom liturgijskog pjevača Menahema Langa, koji je kao dječak bio žrtva pedofilskog zlostavljanja u talmudskoj školi.


Pritom se autorica vraća na mjesto (seksualnog) zločina, čije krvave tragove nijedna spužva nije u stanju izbrisati, hodajući s Langom mračnim alejama Bnei Braka, svjetske prijestolnice ultraortodoksnih hasida, pri čemu njihova interakcija postaje filmska transpozicija psihoanalitičke seanse.No ono po čemu ćemo pamtiti ovogodišnje izdanje Locarna je i snažna prisutnost hrvatskih snaga. Tako se glumački par iz Matanićeva »Zvizdana« ukazao u dvama talijanskim filmovima. U »Likemeback« (Lajkaj ti mene) iza kojeg stoji Leonardo Guerra Seragnoli, Goran Marković portretira skipera na jedrilici na kojoj krstare tri talijanske cure, čiji su krupni planovi okupirali filmsko platno. Njihov je jedini orgazam sublimiran u famoznih 30.000 lajkova na smartphoneu od kojeg se praktički ne odvajaju tijekom ljetovanja, dok njihovi (čarobni) šoltanski krajolici s alejama palmi i bugenvilijama u cvatu postaju tek izlog prolaznosti, dosade i zaborava. A u »Sembra mio filglio« (Kao da je moj sin) u režiji Costanze Quatriglio, Tihana Lazović glumi curu Hazara Ismaila, koji je kao devetogodišnji dječak pobjegao u Italiju iz ratom razorenog Afganistana.

Religija i lijekovi


U Locarnu se obreo i Leon Lučev s dvama projektima. U njegovu prvom autorskom kratkišu »Malo se sjećam tog dana«, snimanom na otoku Zlarinu i prikazanom u selekciji Pardi di domani, s Ninom Violić i Goranom Bogdanom u glavnim ulogama, jedna rođendanska proslava pokrenut će vrtlog emocija. A u doksu »Dani ludila« Damiana Nenadića, prikazanom u Tjednu kritike (Semaine de la Critique), koji je već imao hrvatsku premijeru u sklopu Zagrebdoxa, a uskoro ćemo ga vidjeti i u konkurenciji Liburnijskog filmskog festivala, upoznat ćemo ga kao voditelja terapeutske radionice u kojoj sudjeluju autorovi akteri Maja i Mladen. Maja se kljuka hrpom psihotropnih lijekova, iako se njena prijateljica pita zašto je njen »borderline« dijagnoza, a nacionalizam i homofobija nisu. A Mladen se krajem devedesetih vraća iz rata s psihičkim problemima, iako ga roditelji ne šalju liječniku, već župniku koji smatra da je psihijatrija »hram Sotone«. Pritom će im Nenadić dati kameru da snimaju sebe i svoju okolinu. Ono što je za Maju intoksikacija lijekovima, to je za Mladena intoksikacija religijom.


Maja, koja se čak 14 puta vraćala na psihijatrijski odjel bolnice u Jankomiru, poručuje nam da bi voljela biti netko tko će spasiti svijet, ali kaže da najprije treba spasiti sebe. Na kraju Nenadićeva doksa učinilo nam se da joj je to i uspjelo, dok trga u stotine komadića bolnička otpusna pisma, baca lijekove u plastičnu vreću i poručuje psihijatrima neka se jebu. Nažalost, Ismailov suicidalni stariji brat krojač iz filma »Sembra mio figlio«, ujedno i najzanimljiviji lik Quatriglijeva komada, nije uspio spasiti sebe, iako ga s Majom i Mladenom iz »Dana ludila« povezuju slične psihoze. Ismail je nekad nosio vojnicima hranu u afganistanske planine, a danas radi kao bauštelac u Trstu. Jako ga čudi da njegova cura Nina uvijek traži dopuštenje kad priča s njime (»Mogu li te nešto upitati?«).


Oliverov song


Nina mu pjeva pjesme Jadranke Stojaković (»Što te nema«) i Olivera (»Vjeruj u ljubav«), iako on ne razumije njihove riječi. Jedina Ismailova poveznica sa zemljom u kojoj je proveo djetinjstvo je njegova majka. Da bi je pronašao, mora se vratiti na mjesto odakle je pobjegao. Mjesto u kojem se mrtvi zakapaju u masovnu grobnicu. Mjesto u kojem će on izbjeći smrt samo zato što je umjesto autobusa u kojem se dogodio masakr odabrao skuplju i bržu opciju s taksistom. Taj drugi dio autoričina filma je ponešto slabiji, jer igra na tipičnu etno-retoriku autorske obitelji Makhmalbaf. Ali zato su tršćanski segmenti priče impresivni, s nikad boljom i spontanijom Lazović koja krade film. Dovoljno je promatrati njeno lice dok pleše uz zvuke Tears for Fears. Ili upijati Ismailove poglede i tišine koji bole poput onog bolnog trenutka u »Danima ludila« u kojem Mladen nema snage nastaviti svoju ispovijest.Inače švicarsku premijeru u Locarnu imao je i neizostavni »Chris the Swiss« Anje Kofmel, prikazan u paralelnom programu Panorama Suisse, koji će uz »Dane ludila« također vidjeti publika Liburnijskog filmskog festivala. Poput »Dana ludila«, tako je i akter Kofmelina hibrida doksa i animacije njen rođak Christian Wurtenberg kao plaćenik uronio u onaj isti rat iz kojeg je sjeban izašao Mladen. Tamo gdje užase crkve u Kofmel inkarnira Opus Dei, u Nenadiću su to seoski župnik i oltar s digitalnim informacijama, koje se nižu na traci poput burzovnih podataka. Jer Locarno i Liburnia nikad nisu bili tako blizu.