Veliki Švicarac

Incest u alpskom raju: Gledali smo novi film Fredija M. Murera

Damir Grubiša



Švicarsku uvijek percipiramo kao zemlju ubavih chaleta, kravica i brda. U takvom idiličnom miljeu gotovo je nemoguće očekivati nekakve filmske naracije otpora. Ali nikad ne reci nikad. Uostalom, u Švicarskoj je proveo djetinjstvo i Godard, i to u Nyonu, poznatijem kao sjedište UEFA-e. Doduše, Godard čiji je otac bio vlasnik privatne klinike, a majka pripadnica obitelji eminentnih bankara, više je volio tenis nego nogomet.


Njegov najbolji prijatelj Francis Reusser s kojim je putovao u Palestinu, živi na tom istom Ženevskom jezeru, konkretnije, u obližnjem Veveyu u kojem je živio i Chaplin. Autor teksta koji držite u ruci upoznao ga je u Friebourgu kao član žirija FIPRESCI, gdje je Reusser bio predsjednik glavnog žirija. Reusser baš nije bio oduševljen njegovom odlukom da jedini slobodni festivalski dan provede u obližnjem Gstaadu, jer je to prema Reusseru omiljeno zimovalište prljavih oligarha i inih kapitalista. Iako je taj izlet imao prvenstveno sociološke konotacije. Doduše, ni Vevey u kojem Reusser živi baš i nije nekakav gentrificirani slum.


Sive zone


Ovogodišnje izdanje Locarno Film Festivala, konkretnije, njegov retrospektivni program Histoire(s) du Cinema: Unknown Pleasures, čiji naziv spaja Godarda i Zhangkea, bio je posvećen velikom Freddyju Buacheu, legendarnom osnivaču Švicarske kinoteke, koji je preminuo prošlog svibnja u 95. godini. Program je uključio projekciju restaurirane kopije Reusserova militantnog komada »Le Grand Soir« (»Velika noć«), koji je davne 1976. osvojio u Locarnu Zlatnog leoparda. Zato se ovogodišnji Locarno prisjetio Buachea prikazavši na Piazzi Grande pred 8.000 gledatelja Godardovo audiovizualno pismo »Lettre a Freddy Buache«, tom »najvećem buntovniku švicarskog filma« i velikom branitelju Godardova lika i djela, koji je napisao da je »Do posljednjeg daha« predstavljao »prototip fašističke arogancije francuskog Novog vala«.




U tom istom programu prikazan je i »Grauzone« (»Siva zona«) Fredija M. Murera, taj sumanuti »fiktivni doks« u kojem se mladi par suočava s misterioznom epidemijom koju službene vlasti pokušavaju zataškati, a koja autoru služi kao povod za denuncijaciju švicarskog društva kontrole, nagovijestivši nerede u Zὕrichu 1980. Te iste 1979. u kojoj je žiri Locarna iz političkih razloga nepravedno igorirao Murerov komad, iako su ga (inozemni) kritičari smatrali njegovim ultimativnim vrhuncem, Louis Scorecki piše u »Cahiersu« da je autor snimio »žestoku hiperrealističku parabolu, ali i etnološki znan-fan koji pokazuje što se u Švicarskoj događa danas i što će se u njoj događati sutra, ali i u ostatku svijeta ako ne budemo oprezni«.


Velikom Frediju M. Mureru ovogodišnji Locarno odužio se na najljepši mogući način, dodijelivši mu Pardo za karijeru, uz projekciju autorovih seminalnih »alpskih« radova – »Hohenfeuer« (»Alpska vatra«) i izvrsnog doksa »Wir Bergler in den Bergen sind eigentlich nich schuld, dass wir da sind«, koji je minirao pravila klasičnog dokumentarnog filma iz predratne švicarske ere, koji su portretirali pastoralni život u švicarskim Alpama u njihovoj ontološkoj pedanteriji. Još dalje otišao je u »Alpskoj vatri«, čiji etnografski diskurs evocira neizrečeno, kao u grčkoj tragediji. Taj film svojevrsna je sinteza Murerovih opsesija: konflikt oca i sina, nemiri odrastanja, bijeg, realizacija identiteta, evokacija arhaičnih života. Kao da pokušava združiti prošlost švicarskog filma s njegovom budućnošću. Iako je »Hohenfeuer« vezan za autorov kasniji period, u kojem je počeo koketirati s filmskim mainstreamom.


Orkanski visovi


No Murerov interes igra na tanku liniju koja razdvaja realno od artificijelnog, u onom bezvremenskom trenutku u kojem svijet oko nas postaje »nešto drugo«. No, »Hohenfeuer« je miljama udaljen od estetike Heimatfilma, geografski bližeg nacističkoj Bavarskoj nego Švicarskoj, iako ih povezuju identični alpski pejsaži. Da bi paradoks bio veći, Murer postavlja svoje zaljubljene protagoniste u one iste bukolične alpske krajolike u koje Terrence Malick postavlja junake najnovijeg komada »A Hidden Life«. No, dok Malick igra na otpor protiv nacizma kroz lik predanog katolika Franza Jagerstattera, čiji izgubljeni alpski raj biva zaražen virusom mržnje i ludila, u kojem žito ostaje žito, kruška ostaje kruška, a čovjek ostaje čovjek, a Bog ostaje Bog, kao što i slika ostaje slika bukoličnog krajolika, u filmu koji se vratio da bi nam pričao o ljubavi, Murer igra na animozitete oca i sina.


U fokusu je zabranjena incestuozna veza brata i sestre u planinskoj idili u kojoj se komunikacija sa susjedima odvija uz pomoć znakova i dalekozora. Brat je nijem i eksplozivan, istražujući zrcalima šutnju koja ga okružuje. Sestra koja sanja kako će postati učiteljica, pleše uz zvuke tranzistora koji će on ubrzo razbiti. No kad dođe zima, s kojom brat ulazi u stadij puberteta, između njega i sestre rađa se ljubav. Murerov prosede blizak je švedskim naracijama, ali bez naglašenog simbolizma. Iako nam nije jasno je li u tim alpskim orkanskim visovima konzumirana tragedija ili divlja bajka 20. stoljeća. Jer, Murer se nije samo poigravao s vremenom. On je redefinirao granice švicarskog filma.