Nagrade

Grand Prix History Film Festivala zasluženo filmu “Ljubav su krumpiri”

Davor Mandić

Žiri je dodjelu glavne nagrade Festivala ovome filmu obrazložio time da je ova porodična saga ponudila pogled na relevantnost povijesnih događaja na individualnoj razini



RIJEKA – Završio je 3. History Film Festival, kako je to i uobičajeno, podjelom festivalskih nagrada. Grand Prix, ali i nagradu za najboljeg redatelja, prema glasovima žirija u sastavu: Anna Ferens, Greg Fox, Ksenija Zubković, Tiha K. Gudac i Ingeborg Fulepp, zasluženo je dobila nizozemska Ruskinja Aliona van der Horst za mali-veliki film »Ljubav su krumpiri«. Film smo inače pogledali zadnjega dana Festivala, pripremljenog, za svaku pohvalu organizatorima, i za gledanje osobama s oštećenjima vida i sluha.


Žiri je dodjelu glavne nagrade Festivala ovome filmu obrazložio time da je ova porodična saga ponudila pogled na relevantnost povijesnih događaja na individualnoj razini.


– Kroz osobnu priču jedne porodice, autorica je pokazala tragičnu sudbinu tisuća pod opresivnim terorom. Redateljičin pristup stvaranju ovoga filma uspio je podići život »običnih« ljudi i njihovih života na nivo velikoekranske izvrsnosti – kaže se u obrazloženu žirija, iz kojeg nije moguće iščitati prave razloge zašto je film toliko dobar.


Sjajan »detalj«




Naime ono što ovaj film izdvaja iz mora intimističkih dokumentarnih ostvarenja nije velika naracija, ogledanje »malih« ljudi u turbulencijama povijesti ili snalaženje u »olovnim vremenima«, već izvrsna komunikacija forme i sadržaja, dijelova i cjeline, uz aktivan »detalj«, onaj teorijski (ili kritički) nesvodiv segment, svaki put u svakome umjetničkom ostvarenju individualno znakovit. Ovdje je to fenomenalna komunikacija, aktivan dijalog kamere kada »putuje« skučenim prostorom male naslijeđene kuće u Rusiji, brodi njenim rupicama u zidu, otvarajući prostranstva sjećanja, fotografijama, slikama, predmetima… i naratorskog glasa, bilo kada govori svoje obiteljske aporije, bilo kada čita iz pisama majke ili jedne od njenih sestara, iz kojih se rekonstruira zaboravljena obiteljska povijest, koja toliko snažno utječe na sadašnjost.


Za jasnije shvaćanje ovoga kompleksa valja ipak reći koju o sadržaju filma. Naime autorica je kći Ruskinje koja nije vjerovala u komunizam, te koja je iz Rusije emigrirala u Nizozemsku, gdje se udala za Nizozemca i rodila redateljicu filma. Kasnije će se saznati da je majka bježala i od oca alkoholičara, no u Rusiji ostaju njezine sestre (ukupno ih je šest), od kojih su nama važne tri; majku autorice vidimo kao Alzheimerom ozbiljno načetu prazninu, jednu njenu sestru vidimo i čujemo u Rusiji, a jednu samo čujemo preko telefona, ustrašenu prema bilo kakvoj komunikaciji s rodbinom koja »govori Ruski, ali je od ‘tamo’, označena drugom nekom kulturom«. U filmskoj »sadašnjosti« ključne su sestre mrtve, pa tako i autoričina majka, te njihova djeca – autorica, njen bratić i njena sestrična – pokušavaju dokučiti što s kućicom prepunom stvari i uspomena, u kojoj je, nevjerojatno, nekoć živjela doista velika obitelj. Ako znamo da je svaki od troje rođaka naslijedio ukupno 6 »kvadrata«, malenkost te kuće može nam biti jasnija.


Počašćena nagradom


No film u rekonstruriranju obiteljske povijesti ide u toliko domišljenih rukavaca, da je jedan tekst o nagradama jednoga festivala za to ipak puno premalen, pa ćemo se ovdje morati zadržati i preporučiti gledanje ovog malog-velikog filma kao nevjerojatno uspjelog signiranja međuljudskih obiteljskih odnosa na sinkronijskoj i dijakronijskoj razini, uz dodatak »detalja« koji od gledanja čine divnu posvetu ljudskoj kreativnosti.


Autorica se obratila izjavom o nagradi, s obzirom da, na žalost, nije bila prisutna u Rijeci.


– Jako sam počašćena ovim nagradama, to je najmanje što mogu reći. Hvala History Film Festivalu, članovima žirija i publici, svim osobama s oštećenjima vida i sluha koji su također imali priliku pogledati ovaj film. Mislim da bi moja vrlo vrlo skromna obitelj također bila itekako dirnuta ovim nagradama, jer nikada ne bi ni pomislili da bi mogle pripasti obitelji. To je film o mojoj obitelji koja je poput mnogih drugih obitelji. Dokumentarci su ponekad prozori u drugi svijet, a ponekad zrcalne slike vaše vlastite obitelji, vašeg vlastitog svijeta. I tada zapravo počnete gledati na vlastitu obitelj – rekla je autorica.


Nagradom za najbolju nezavisnu produkciju nagrađen je film »Waldheimov valcer« Ruth Beckermann, za koji je žiri rekao da je, unutar glavne teme, ovaj film ponudio dublju perspektivu ne samo jedne, nego mnogih zemalja i ljudi koji su odbili pomiriti se sa svojim povijestima.


Uspješna balansiranja​


– Unikatnost i dubina arhivskih snimaka omogućuje publici emotivnije iskustvo. U svojim mnogim slojevima film potiče veliki dijalog o filozofskim pitanjima humanosti – kaže se u obrazloženju žirija.


Najboljom televizijskom produkcijom proglašen je film »Prkos – tri žene i pravo glasa« redateljice Beate Thalberg, za koji je žiri rekao da odlično kombinira arhive, živu akciju i inovativan spoj arhivskih i dramatskih sekvenca.


– To, uz angažiranu priču, stvara fantastično putovanje. Važne povijesne ličnosti i njihovo nasljeđe u ovom filmu postaju emocionalno privlačni i relevantni suvremenom gledatelju – kaže se u obrazloženju žirija.


Najbolji je scenarij onaj za film »Ja sam narod: Venezuela pod populizmom«, redatelja i scenarista Dona Metza, u kojem je scenarist stručno otkrio različite slojeve kulturnog fenomena u fokusiranoj i iznimno nabijenoj priči. A sve to uspijevajući ostvariti uspješana balans između informiranja i angažiranja publike.


Poezija i ljepota


Najbolja je fotografija ona iz već nagrađenog filma »Prkos«, u kojem je naracija snažno doznačena fotografijom, koja je dodala dodatni sloj poezije i ljepote, izvrsno stopljene s arhivskom naracijom.


Najbolje je prema odluci žirija montiran film »Što se dogodilo s Rosemary Kennedy?«, autora Patricka Jeudyja.


– Neizmjerna raznolikost arhivske građe koja je stavljena u ruke ovog majstorskog montažera stvorila je vrlo snažnu i emocionalno privlačnu priču savršenog tempa i ritma – rekao je žiri u obrazloženju.


Najbolju je glazbu imao film »Neviđene fotografije Anfala«, redatelja Hawraza Muhameda i Nabaza Ahmeda.


– U ovoj vrlo dirljivoj priči o ljudskom gubitku suptilna priroda izvorne glazbene partiture lijepo prati i upotpunjava priču. Dodatna upotreba ljudskog glasa kao instrumenta dovodi publiku do veće emocionalne povezanosti s onima koji su izgubljeni – kaže se u obrazloženju.


Za najbolju produkciju proglašen je film »Fritz Bauer, tužitelj protiv nacizma«, redateljice Catherine Bernstein, producenta Michela Rothmana.


– Izazov stavljanja zaboravljenih junaka povijesti na ekran zahtijeva ogroman napor producenta. Oni omogućuju obnavljanje sjećanja na važne povijesne osobe i publici daju saznanja o njihovu doprinosu – kaže se u obrazloženju žirija.