Izludio crkvu

Glogov kolac u srcu poljske Crkve: Film “Kler” gledalo preko tri i pol milijuna ljudi

Dragan Rubeša

Foto Bartosz Mrozowski

Foto Bartosz Mrozowski

Tamo gdje je Schmidt u »Agapeu« tek zagrebao po površini, a Brešan u »Svećenikovoj djeci« svodi nestašluke klera na anegdotu, Smarzowski je crkvi zagorčao mirnu svakodnevnicu



Stota obljetnica nezavisnosti Poljske bila je lani obilježena i na filmskom planu. Radi se o prigodnom DVD kompletu u izdanju Udruge poljskih redatelja, čiji je uvodni tekst napisao ni manje ni više nego poljski predsjednik Andrzej Duda. Osmišljen kao neka vrsta povijesno filmske lekcije za EU promociju, komplet obuhvaća prilično šaroliko autorsko društvo, od neizostavnog Wajde (»Čovjek od mramora«), do Romana Polanskog (»Pijanist«), klasika poput »Noći i dana« Jerzyja Antczaka i u nas relativno anonimnog Wojciecha Smarzowskog koji se u »Mržnji« pozabavio masakrom koji su nad poljskim narodom u 2. svjetskom ratu počinili Banderini ukrajinski nacionalisti. Zato je posve ignoriran autorov najnoviji komad (šifra: »Kler«) koji je zabio glogov kolac u srce poljske Crkve, denuncirajući njen pervertirani ideološki katolicizam i klerikalni nacionalizam. Umjesto njega, odabrana je jedna od onih tipičnih epopeja koja priča o križnim putevima.


Oslobađanje libida 


Ne, Smarzowski nije nikakav radikalni sineast koji strategijom šoka istjeruje poljske ideološke demone. Ni njegov antiklerikalni prosede nije nikakav revolucionarni udarac u prepone. Tijekom zadnjih par godina na bjelosvjetskoj festivalskoj sceni dogodili su se ništa manji antiklerikalni i bolni, ali i suptilniji obračuni s poljskom crkvom, od sjajne »Prve pričesti« Anne Zamecke i »Pokota« Agnieszke Holland, pa sve do autorskog i bračnog tandema Anka & Wilhelm Sasnal koji je u osuvremenjenoj adaptaciji Camusova »Stranca« (šifra: »Sunce, sunce koje me je zaslijepilo«) ogolio odurnog lokalnog svećenika do zaflekanih ljubičastih gaća. Tom poljskom antiklerikalnom trendu pridružila se i Malgorzata Szumowska s čak dva filma – »U ime« koji se bavi unutarnjim nemirima jednog homoseksualnog svećenika, i »Twarz« u kojem će jedan radnik teško nastradati tijekom izgradnje ogromne statue Isusa Krista koja je svojim dimenzijama trebala nadmašiti onu na brdu Corcovado ponad Rija.


No, za razliku od tih autora koji se ulaguju festivalskim programerima, Smarzowski nije nikakav arthouse-friendly sineast. Ekipa njegova »Klera« nije se fotografirala na crvenim tepisima, niti je autorov film na festivalima A-lige najavljivan kao još jedan skandal. No zato ga je u Poljskoj do sada vidjelo preko tri i pol milijuna gledatelja. Iako autor pazi da ne ode predaleko. Zato on iskazuje simpatiju prema svojim junacima i prikazuje ih kao nesretne žrtve ideološke žabokrečine. To ne znači da nije u stanju do srži denuncirati poljski nacionalistički klerikalizam. Tamo gdje je Schmidt u »Agapeu« tek zagrebao po površini, a Brešan u »Svećenikovoj djeci« svodi nestašluke klera na simpatičnu anegdotu, Smarzowski je crkvi zagorčao mirnu svakodnevnicu. Zato i ne čudi da je konzervativni dnevnik »Gazeta Polska« uz novine dijelio letak, onako kako naša prijestolnička štampa dijeli molitvenike, ukrašen svećenicima mučenicima iz poljske povijesti. Na njemu je pisalo – »Kler: U borbi protiv nacizma, komunizma, LGBTQ-a i islamizma«.


Masovna grobnica 




Nije čudo da je neočekivani uspjeh »Klera« na poljskom Box Officeu izludio crkvu. Riječ je o filmu u kojem se biskup vozi u luksuznom Bentleyu i otvoreno se hvali kako postavlja ministre. Filmu u kojem crkva koristi medije i obavještajno podzemlje za svoje prljave igre. Filmu u kojem njene igre nadmašuju najmonstruoznije scenarije napuljske Camorre. Filmu u kojem se raspored sjedenja na koncelebriranoj misi nimalo ne razlikuje od onog na sovjetskoj vojnoj paradi. Filmu u kojem šef policije jednim telefonskim pozivom pušta svećenika uhvaćenog kako vozi u pijanom stanju. Zato nije čudo da je takva Poljska postala uzor hrvatskim (političkim) konzervama, nakon što ih je razočaralo skretanje donedavna omiljene im katoličke Irske prema nekim novim liberalnijim smjerovima, inkarniranim u gay premijeru Varadkaru. I poljskom Sejmu dogodila se transrodna zastupnica Ana Grodcka. Ali ona je preslaba da bi natjerala onu normalniju Poljsku na barikade, koliko god je »Kler« imao funkciju oslobađanja njenog libida.


Priča »Klera« fokusirana je na »nestašluke« trojice svećenika. Jedan je župnik koji biva žigosan kao pedofil nakon što u bolnicu biva primljen njegov ministrant, na čijem su tijelu otkriveni tragovi koji sugeriraju na seksualno zlostavljanje. Drugi se suočava s trudnoćom svoje partnerice i naizgled nerješivom dilemom – riskirati rođenje izvanbračnog djeteta ili navesti djevojku na pobačaj, dakle, na ono protiv čega propovijeda – abortus koji je u Poljskoj ne samo grijeh već i kazneno djelo. No dok se ta dva lika ne udaljavaju od recentnih klerikalnih klišeja, od denunciranja pedofilskih skandala u crkvi do sondiranja unutarnjih nemira zaljubljenih svećenika, najintrigantnija ostaje treća priča s biskupovim povjerenikom za građevinske radove. Posao mu je sagraditi raskošno zdanje svetišta od mramora na utrini pokraj grada. No livada krije masovnu grobnicu pobijenih njemačkih vojnika iz 1945. godine.


Njegovim patnjama tu nije kraj, jer biskup minira njegov željeni transfer u Vatikan. Dodatne probleme stvara mu neobjašnjivi »nestanak« informatičke opreme kupljene za katoličke škole, ali i biskupovo inzistiranje da na natječaju za ugradnju klimatizacije u crkvenim odajama pobijede njegovi kooperanti, umjesto konkurentska firma čijem je vlasniku pronađena mrlja iz komunističke prošlosti. Jer, crkva je u Smarzowskog simbol onog najgoreg u društvu, nalik neizlječivom kancerogenom tumoru, iako autor ne zazire od brešanovskih humornih pasaža. Pored njega, Bressonovo duhovno remek-djelo »Dnevnik seoskog svećenika« čije gledanje predstavlja totalno religijsko iskustvo, kao da pripada nekoj zaboravljenoj (katoličkoj) galaksiji.